Hvatanje Nicolása Madura nije samo preokrenulo odnose SAD-a i Venecuele, već je otvorilo i novo poglavlje unutar Republikanske stranke. U sjeni operacije pojavio se Marco Rubio, čovjek koji je uvjerio Donalda Trumpa da djeluje

Postoje trenuci u američkoj politici kada vanjska politika prestaje biti tehničko pitanje i postaje poluga unutrašnje moći. Hvatanje Nicolása Madura, koje je Bijela kuća predstavila kao preciznu operaciju protiv organiziranog kriminala i hemisferičnog autoritarizma, upravo je takav trenutak. A ako postoji jedno ime koje iz ove operacije izlazi kao njen glavni politički dobitnik, onda je to Marco Rubio, danas arhitekt Trumpove politike prema Venecueli i sve važnija figura u republikanskim raspravama koje već sada tiho gledaju prema 2028. godini.

Nije slučajno da je Rubio bio javno lice operacije: prije, tokom i nakon njenog izvođenja. Niti je slučajno da je potpredsjednik JD Vance, kojeg mnogi vide kao prirodnog nasljednika Donald Trump, bio upadljivo odsutan. U Washingtonu odsustva često govore jednako glasno kao i prisustva, a Vanceovo povlačenje iz ove epizode protumačeno je kao mnogo više od pukog problema rasporeda.

Uoči operacije, unutar dijela Republikanske stranke i same administracije kružila je jasna procjena: Vance je predvodio skeptičnije krilo kada je riječ o direktnoj intervenciji u Venezueli. Ne zbog simpatija prema čavističkom režimu, već zbog hladne političke računice. Istraživanja javnog mnijenja pokazivala su slabu podršku vojnom angažmanu u Latinskoj Americi, a potpredsjednik, pragmatičan, discipliniran i već usmjeren ka 2028. godini, dlučio se držati tema koje su obilježile eru „America First“: inflacije, deindustrijalizacije i migracija. Igrati na sigurno, a ne na epiku. Ta logika objašnjava njegovu gotovo potpunu nevidljivost u vezi s Venecuelom.

Na suprotnoj strani stajao je Rubio. Dugogodišnji poznavalac venecuelanske krize, političar čiju biografiju obilježava kubanski antikastrizam i karijera izgrađena na hemisferičnoj politici, aktuelni državni sekretar zastupao je drugačiju tezu: Venecuela nije periferna tačka, već strateško čvorište u kojem se prepliću narko-trgovina, vanhemisferični akteri i direktni izazov kredibilitetu Sjedinjenih Američkih Država. Uvjeriti Trumpa da djeluje i to sada bila je njegova najveća politička pobjeda. U trenutku kada su mnogi savjetovali oprez, Rubio je izabrao akciju i uspio nametnuti svoju dijagnozu.

Rezultat je operacija koja nije samo udar na režim Nicolás Maduro, već i redefinicija američkog pristupa regionu. Taj potez tumači se kao geopolitički uspjeh, ali i kao lični trijumf Rubija. On nije samo osmislio plan; uspio ga je zaštititi od izborne logike koja već počinje bojiti svaku odluku u Washingtonu. Dok su drugi vagali buduće ankete, Rubio je igrao dugu igru, gradio kredibilitet, preuzimao rizik i prepustio rezultatima da govore sami za sebe.

U javnom nastupu nakon operacije, Rubio se ponovo izdvojio. Za razliku od predsjednikovih maksimalističkih impulsa, on je akciju uokvirio kao udar na kriminalne strukture, a ne protiv venecuelanskog naroda. Bio je to primjer političke i retoričke discipline koji je dodatno učvrstio njegov imidž ozbiljnog stratega, a ne impulzivnog jastreba.

Poređenje s Vanceom nameće se samo po sebi. Potpredsjednik je već duboko uvučen u izbornu arenu, izložen kritikama da je za jedne previše ideološki, a za druge previše oprezan. Rubio, nasuprot tome, ostaje po strani: njegov diskurs je institucionalan, agenda upravljačka, a fokus na rezultatima. On se još ne takmiči ali se ni ne povlači. Posmatra, djeluje i čeka.

Posebno vješto povučen potez bila je njegova javna podrška Vanceu u slučaju da se odluči kandidirati za predsjednika. Time se predstavlja kao lojalan stranački igrač i izbjegava direktni sudar, a pritom ne troši vlastiti politički kapital. U Washingtonu je rijetka, ali izuzetno moćna vrlina izgledati nezamjenjivo, a ne ambiciozno.

Rubijeva pozadina pomaže da se razumije ovaj trenutak: sin kubanskih imigranata, dugogodišnji senator, neuspješni predsjednički kandidat 2016. godine i danas šef diplomatije u Trumpovom drugom mandatu. On više nije mladi političar u sukobu s trumpizmom, već jedan od njegovih najučinkovitijih arhitekata.

Za Trumpa, Rubio je koristan saveznik: razumije Latinsku Ameriku, govori jezik nacionalne sigurnosti i povezuje se s ključnim hispanskim biračima. Za Republikansku stranku, on je dokaz da postoji institucionalizirani trumpizam, sposoban provoditi tvrde politike bez stalne improvizacije. Je li to dovoljno da se ozbiljno razmišlja o 2028. godini? Još je prerano. Vanjska politika rijetko sama dobija izbore. Ali u stranci koja traži mirnu tranziciju, Rubio nudi rijedak profil: lojalan Trumpu, prihvatljiv establišmentu i, barem zasad, relativno imun na iscrpljujuće unutrašnje sukobe. Dok Vance trči, Rubio hoda. A u Washingtonu se ponekad upravo takvim, odmjerenim korakom stiže najdalje.