U razgovoru objavljenom u slovenačkom dnevniku Delo, izraelski analitičar i bivši oficir Jehuda Šaul iznosi jednu od najtežih i najdirektnijih kritika izraelske politike u Gazi od početka rata. Suosnivač organizacije Breaking the Silence i direktor nezavisnog think-tanka Ofek govori o sedmom oktobru kao slomu dugogodišnje strategije represije, o ulozi međunarodne zajednice koja je Izraelu dala „apsolutno zeleno svjetlo“, te o razmjerama razaranja i civilnim žrtvama u Gazi. Šaul otvoreno upozorava na trajnu okupaciju, radikalizaciju izraelskog društva i eroziju demokratskih institucija, insistirajući da bez palestinske državnosti nema ni izraelske sigurnosti

Razgovor s Jehudom Šaulom, nekadašnjim oficirom izraelske vojske, suosnivačem organizacije Breaking the Silence i direktorom nezavisnog izraelskog think-tanka Ofek, otvara jedno od najtežih pitanja savremenog Bliskog istoka: kako danas izgleda biti Izraelac koji se javno protivi ratu u Gazi, okupaciji palestinskih teritorija i politici vlade Benjamin Netanjahua.

Šaul već dvije decenije upozorava na posljedice izraelske politike prema Palestincima. Njegovi stavovi, dugo marginalizirani i stigmatizirani kao „radikalno ljevičarski“, nakon sedmog oktobra dobili su novu, mračnu potvrdu. „Sedmi oktobar je bio katastrofa“, kaže on, „ali nije došao ni iz čega.“

„Godinama smo upozoravali da će nas okupacija palestinskih teritorija, masovno raseljavanje i sistem aparthejda jednog dana udariti direktno u lice“, govori Šaul. „Vjerovali smo da ćemo vlastitu sigurnost osigurati tako što ćemo gaziti po vratovima Palestinaca, tlačiti milione ljudi i zatvarati oči pred temeljnim uzrocima sukoba. To se pokazalo kao fatalna iluzija.“

Posebno kritičan bio je prema Abrahamovim sporazumima, kojima su Izrael i pojedine arapske države normalizirali odnose bez rješavanja palestinskog pitanja. „Upozoravali smo da se to neće dobro završiti. Palestinci su potpuno izuzeti, gurnuti na marginu. Govorili su nam da šutimo“, kaže Šaul.

Sedmi oktobar, naglašava, imao je razorne posljedice i na ličnom nivou. „Dva moja bivša saradnika iz Breaking the Silence ubijena su tog dana. To je trauma koja ti melje utrobu. Kao pojedinac i kao društvo, imaš dvije mogućnosti: da se prepustiš želji za osvetom ili da pokušaš sačuvati ljudskost. Nažalost, velika većina našeg društva izabrala je bijes.“

 „Vrata pakla su se širom otvorila i ostala otvorena“, kaže Šaul. „Nakon više od dvije godine strahota u Gazi, još su otvorena.“ On ne negira emocionalni šok izraelskog društva, ali insistira na odgovornosti međunarodnih saveznika. „Kada si pijan i bijesan, treba ti prijatelj koji će ti uzeti ključeve od auta. Umjesto toga, naši saveznici su nam natočili još dva viskija i posadili nas za volan.“

Prema njegovim riječima, Izrael je nakon sedmog oktobra dobio „apsolutno zeleno svjetlo“. „Sjedinjene Američke Države i Evropska unija poslale su jasnu poruku da niko neće pozvati Izrael na odgovornost. Netanjahu je dobio blanko podršku, bez ikakvih provjera. To je ključni razlog zašto smo danas ovdje.“

U prvim mjesecima rata, Šaulova organizacija bila je gotovo usamljena. „Pozivali smo na odgovorno ponašanje i upozoravali da se moralne i pravne norme krše od prvog dana. Govorili smo da se Hamas ne može poraziti isključivo vojnim sredstvima.“

Jedna od najtežih rečenica u razgovoru dolazi bez ublažavanja: „Ubili smo hiljade djece i stvorili hiljade i hiljade siročadi.“ Šaul dodaje: „Rušenjem čitavih gradova, bacanjem gigantskih bombi i masovnim civilnim žrtvama nismo povećali sigurnost Izraela. Proizveli smo još veću radikalizaciju  u Gazi, među Palestincima, Arapima i širom svijeta. Time sigurno nismo stvorili ljubitelje Siona.“

Kada su upozoravali da se taoci ne mogu vratiti silom, reakcija je bila brutalna. „Nazivali su nas slabima, mekim ljevičarima. Ali bili smo u pravu. Sedmi oktobar je označio potpuni krah izraelske strategije, uvjerenja da ćemo represijom i visokom tehnologijom nadzora kontrolirati situaciju zauvijek.“

Šaul ističe da se ista logika vidi i na Zapadnoj obali. „Izrael tamo provodi kolonijalni projekt kroz naselja. To ne smiruje konflikt, ono ga generira i intenzivira.“ Ključna lekcija, smatra on, glasi: „Naša sigurnost i budućnost neodvojive su od palestinske sigurnosti i samoodređenja. Ili ćemo živjeti jedni pored drugih ili ćemo jedni pored drugih umirati.“

Tek nakon dugih mjeseci prostor za kritičku debatu u Izraelu se minimalno otvorio, naročito nakon prekida primirja u martu. „Tada je postalo jasno da je politika srž ovog rata“, kaže Šaul, dodajući da je Evropi trebalo „neoprostivo dugo“ da uopće počne govoriti o sankcijama ili priznanju Palestine.

Šaul je izuzetno kritičan prema „mirovnom planu“ Donald Trumpa. „Plan ima ogromne manjkavosti i ne dotiče temeljne probleme. Groze u Gazi nisu završene ni izbliza.“ Stranim novinarima i dalje je zabranjen ulazak, humanitarna pomoć je ograničena, a bombardiranje civilne infrastrukture se nastavlja.

Posebno upozorava na takozvanu „žutu liniju“, sigurnosnu zonu pod izraelskom kontrolom. „Postoji realna opasnost da ona postane trajni status quo. U izraelsko-palestinskim odnosima, privremeno je uvijek najtrajnije, kao okupacija.“

Plan, kaže Šaul, ne nudi put ka palestinskoj državnosti. „Hamas se neće razoružati bez jasne perspektive državnosti. Izrael, zapravo, više voli Hamas nego Palestinsku samoupravu, jer se s PA mora pregovarati.“

 „Izrael nikada neće pristati na rješenje s dvije države“, tvrdi Šaul. „Sve što čini usmjereno je ka uništavanju i posljednjih šansi za takvo rješenje.“ Posebno naglašava slučaj Marvana Bargutija, palestinskog lidera koji bi mogao poraziti Hamas na izborima. „Dok je on u zatvoru, nema stvarne pregovaračke platforme.“ Izraelu, smatra, odgovara fragmentirana palestinska politika. „To omogućava produbljivanje okupacije.“ Zbog toga su, dodaje, ideje o međunarodnim stabilizacijskim snagama i tehnokratskim vladama bez realnog temelja.

Na pitanje o ulozi Evropske unije, Šaul odgovara bez uvijanja: „Kao vanjskopolitički akter klinički je mrtva.“ Razlika između evropske reakcije na Ukrajinu i na Gazu, kaže, „govori sve“. Posebno problematičnom smatra rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, koja Izraelu de facto daje pravo na trajnu okupaciju Gaze. „Nigdje ne piše ko odlučuje šta je prijetnja Izraelu.“

Izraelska vojska, kaže Šaul, više nije ista. „Danas je religioznija, mesijanska, ekstremno desna i slabije disciplinirana. Ponekad liči na paravojne milicije.“ Kao simbol navodi slučaj navodnog silovanja palestinskog zatvorenika u zatvoru Sde Teiman. „Kada su poslanici Kneseta upali u bazu da zaštite osumnjičene vojnike, policije nije bilo. To je poruka potpune nekažnjivosti.“ Cilj Izraela, dodaje, jeste da izbjegne pritisak Međunarodnog krivičnog suda. „Ali čak ni simbolični procesi nisu pokrenuti.“

Podaci o strukturi oficirskog kadra dodatno zabrinjavaju: „Godine 1990. nacionalističko-religiozni doseljenici činili su 2,5 posto diplomaca pješadijske oficirske škole. Godine 2018. – 38 posto.“ Govoreći o budućnosti, Šaul upozorava na prijetnje demokraciji. „Nema nikakvih garancija da će naredni izbori biti slobodni i pošteni.“ Moguće su zabrane palestinskih stranaka, što bi, kaže, moglo dovesti do bojkota izbora. Uprkos svemu, Šaul ostaje u Izraelu. „Neki su otišli, neki su zastrašivani. Ali nemam mnogo izbora. Mirovni blok mora opstati. Moramo nastaviti postavljati pitanja gdje smo i kuda idemo.“

IZVOR: Delo