Osim gladi i bombi, Gazu pustoše i nove pošasti. Prenaseljenost i katastrofalni higijenski uslovi doveli su do invazije glodara. Fotografije djece s ugrizima pacova kruže društvenim mrežama, dok izraelske vlasti blokiraju uvoz pesticida, klasificirajući ih kao materijale “dvostruke namjene”

Planine južnog Libana nose pretežak teret historije. Ovaj uski, plodni pojas zemlje od jedva dvije hiljade kvadratnih kilometara ponovo je postao epicentar tektonske deflagracije na Bliskom istoku. Dok se vode Perzijskog zaljeva čine dalekim, njihovi talasi snažno udaraju o obale rijeke Litani, prirodne granice do koje izraelske trupe nastoje prodrijeti kako bi uspostavile tampon zonu. Ono što je počelo kao odmjeravanje snaga između Tel Aviva, Washingtona i režima ajatolaha u Teheranu, pretvorilo se u sveobuhvatni sukob koji prijeti da trajno izbriše granice kakve poznajemo.

Početkom marta, svega nekoliko noći nakon pokretanja združene ofanzive na Iran, Hezbolah se, kao ideološki najbliskiji saveznik Teherana, uključio u rat baražnom vatrom na sjever Izraela. Generalni sekretar “Božije partije”, Naim Qassem, bio je jasan: ovo je odgovor na ubistvo iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija i bombardovanje ključnih perzijskih gradova. Izraelski odgovor bio je munjevit i razoran. Bejrutski predgrađa, jug i istok zemlje, uporišta šiitske populacije, postali su svakodnevne mete.

Podaci libanskog Ministarstva zdravlja su neumoljivi: 1.345 mrtvih i preko 4.000 ranjenih u samo nekoliko sedmica. Iako su brojke stradalih u Iranu, zemlji od 92 miliona ljudi, veće (preko 2.000 žrtava), srazmjer tragedije u malom Libanu, sa svega pet miliona stanovnika, je zastrašujući. U rekordnom vremenu, čak 20% populacije, oko 1,1 milion ljudi, izbjeglo je iz svojih domova.

Ulice Bejruta, nekadašnjeg “Pariza Bliskog istoka”, danas su preplavljene šatorima. Skloništa u glavnom gradu i na sjeveru zemlje odavno su popunila kapacitete. Tom Fletcher, koordinator UN-a za hitnu pomoć, upozorava na humanitarnu katastrofu bez presedana, optužujući Izrael za strategiju “prisilnog raseljavanja”. Dok civili ginu i bježe, izraelski ministar odbrane Israel Katz ostaje nepokolebljiv: razoružavanje Hezbolaha je primarni cilj koji će se provesti vojnim i političkim sredstvima, bez obzira na razvoj situacije s Iranom.

Izraelska strategija na jugu Libana jezivo podsjeća na scenarije iz Gaze. Katz je najavio da će sela blizu granice biti srušena prema modelu primijenjenom u Rafahu i Khan Yunisu. Proces rušenja već je u toku, a izraelska vojska planira zadržati “sigurnosnu kontrolu” sve do Litanija, zabranjujući povratak raseljenima dok se ne garantuje potpuna sigurnost izraelskih naselja na sjeveru.

Borbe su trenutno najžešće u Khiamu, Kfarkeli i Bint Jbeilu. Ovi gradovi, već razoreni u prethodnim sukobima 2024. godine, sada su sablasne ruševine u kojima nema civila. Ostali su samo milicioneri i razgranata mreža tunela koju Hezbolah koristi za gerilsko ratovanje. Iako se vjerovalo da je moć Hezbolaha skrhana nakon ubistva Hassana Nasrallaha i gubitka sirijskog opskrbnog pravca padom Bashara al-Assada, grupa pokazuje žilavost, nanoseći izraelskim vojnicima osjetne gubitke.

U ovom haosu, zvanične institucije Libana su praktično nevidljive. Libanska vojska povukla se s ključnih tačaka na jugu, a premijer Nawaf Salam, iako je formalno zabranio oružano djelovanje Hezbolaha, nema instrumente da tu odluku sprovede na terenu. Čak ni “plavi šljemovi” UN-a nisu pošteđeni; njihova neutralnost ne štiti ih od vatre, što je potvrdila i pogibija trojice indonežanskih vojnika.

Dok oči svijeta prate kretanje trupa u Libanu, u pojasu Gaze vlada osjećaj koji gradonačelnik Yahya Sarraj opisuje jednom rječju: “čekanje”. To je čekanje bez jasnih rokova, bez izvjesnosti, u realnosti koja je formalno pod prekidom vatre, ali je suštinski zamrznuti konflikt. Život za dva miliona ljudi odvija se na svega 48% teritorije Pojasa, dok je ostatak pod kontrolom izraelske vojske.

Iako je primirje iz oktobra 2025. godine trebalo donijeti mir, od tada je stradalo 716 ljudi, čime se ukupan broj žrtava popeo na preko 72.300. Većina novih žrtava su civili koji su nesvjesno prešli “žutu liniju”, nevidljivu granicu koja dijeli dvije Gaze, u potrazi za drvima za ogrjev ili ostacima svojih domova.

Sarraj, bivši profesor građevine, opisuje svakodnevicu kao “konstantnu potragu za normalnošću u nenormalnim uslovima”. Hrane na pijacama ima više nego tokom najgore faze invazije, ali su cijene astronomske za populaciju koja je ostala bez posla i ušteđevine. Čak 80% ljudi preživljava zahvaljujući posuđivanju novca za osnovne potrebe.

Sukob Izraela i SAD-a s Iranom dodatno je zakomplikovao situaciju u Gazi. Granice su ponovo bile zatvorene, blokirajući dostavu goriva i medicinske evakuacije. Cijene osnovnih namirnica poput ulja i šećera skočile su dvostruko. UN-ova agencija UNRWA upozorava da su zalihe goriva na minimumu, što je dovelo do obustave odvoza smeća i rada generatora.

Osim gladi i bombi, Gazu pustoše i nove pošasti. Prenaseljenost i katastrofalni higijenski uslovi doveli su do invazije glodara. Fotografije djece s ugrizima pacova kruže društvenim mrežama, dok izraelske vlasti blokiraju uvoz pesticida, klasificirajući ih kao materijale “dvostruke namjene”.

Politička rješenja su na čekanju. Palestinski tehnokratski komitet, koji je trebao upravljati svakodnevicom i nadzirati obnovu, još nije ni ušao u Gazu. Philippe Lazzarini iz UNRWA-e otvoreno pita: “Zašto se druga faza prekida vatre ne provodi?”. Odgovor leži u činjenici da su Izrael i SAD redefinisali sporazum, postavljajući razoružavanje Hamasa kao apsolutni preduslov za bilo kakav napredak.

Hamas, s druge strane, odbija predati oružje bez garancija o kraju okupacije, tvrdeći da bi to ostavilo narod na milost i nemilost naoružanim bandama koje, prema njihovim tvrdnjama, finansira Izrael. Unutar samog Pojasa, Hamas i dalje vlada “čeličnom rukom”. Njihova policija provodi racije na pijacama, kažnjavajući trgovce koji podižu cijene, pokušavajući tako kupiti lojalnost izmučenog stanovništva.

Izraelska vojska se sve dublje ukopava duž “žute linije”. Satelitski snimci pokazuju izgradnju novih operativnih baza i infrastrukture, što sugerira da se ne planira skoro povlačenje. Vojnici na društvenim mrežama dijele snimke miniranja vitalnih objekata, poput vodovodnih stanica u Rafahu, uz sarkastične komentare o “renoviranju”.

Tel Aviv predviđa da će sukob u Libanu trajati duže od onog u Iranu. Međutim, izraelska vojska je iscrpljena nakon dvije godine rata u Gazi i na Zapadnoj obali. Mobilizacija 400.000 rezervista pokazuje ozbiljnost situacije, ali postavlja pitanje: koliko dugo društvo može izdržati ovakav tempo?

Liban, nekadašnja “Švicarska istoka”, danas je zemlja na ivici nestanka, zgnječena između ambicija regionalnih sila i unutrašnjih podjela. Pojas Gaze ostaje ogromna ruševina na kojoj se, umjesto obećanog “Dubaija na Mediteranu”, gradi barijera od betona i bodljikave žice. Na horizontu Levanta, mir se trenutno ne nazire; umjesto njega, tu je samo “čekanje bez jasnoće”, dok rakete i dalje ispisuju krvave stihove nad drevnim planinama i uništenim gradovima.