Ničim izazvan napad na Iran kratkoročno služi samo izraelskim interesima, od zamiranja jedine prave podrške Palestincima, do uništenja kakve-takve ravnoteže moći u regiji. Izrael tada postaje regionalni hegemon, nezasitnih apetita. Dugoročno, predstavlja inicijalno paljenje za sveopći rat koji elite smatraju da treba pokrenuti jer sve više gube kontrolu nad većinom svijeta, a njihov je finansijski sistem bankrotirao. Zato je, nažalost, američko-izraelska agresija na Iran vrlo moguća. O strašnim posljedicama za čovječanstvo mislit će se post festum

Islamska Republika Iran obilježava 47. godišnjicu uspostave nakon revolucije, u atmosferi dosada neviđenih prijetnji i pritisaka, od SAD i Izraela te Evropske unije. SAD gomilaju, kako ju je predsjednik Trump nazvao, veliku armadu u Indijskom oceanu, čak koristeći suverenu britansku teritoriju na otoku Diego Garcia, sve pod ratobornim pritiskom Izraela čiji je premijer došao u Washington sa lažnim „obavještajnim“ podacima o iranskom naoružanju.

Bez stvarne podloge, Evropska unija uvodi nove, oštre sankcije Iranu, stavljanjem Iranske revolucionarne garde na listu terorističkih organizacija, čime svjesno doprinosi pogoršanju situacije u zemlji koja može ponovo izazvati bunt i nezadovoljstvo. Tako se, valjda svjesno, uključuje u ispunjavanje želja radikalnih advokata rata u SAD, kojima se Trump pokušava oduprijeti, nasilne promjene režima, korištenjem opravdanog bunta stanovništva koji se može instrumentalizirati na već viđen način iz januarskih demonstracija, u kombinaciji sa ciljanim vojnim napadima na infrastrukturu, vodeće ljude vlasti i nuklearni i raketni program, unatoč činjenici da su indirektni pregovori u toku.

Trump je u junu podržao procjene svojih, a posebno izraelskih obavještajnih službi da će izraelski napad na Iran koji je uključivao ciljana ubojstva političkih, vojnih i znanstvenih lidera stvoriti kritičnu masu stanovništva koje će izazvati kolaps vlasti, prihvatiti promjenu režima naklonjenom Izraelu, instalacijom „šaha“ Reze Pahlevija i, time iz izraelske perspektive, trajno eliminirati prijetnju, ne samo nepostojećeg iranskog programa nuklearnog naoružanja, već i balističkog koji predstavlja stvarnu prijetnju izraelskom ekspanzionizmu i genocidu nad Palestincima.

Takođe, ti su „stručnjaci“ predvidjeli i da će ciljano gađanje raketnih instalacija spriječiti iranski odgovor ili kontranapad. Iako su ciljana ubojstva odnijela desetke visokih iranskih zvaničnika, stanovništvo je u velikoj većini podržalo vlasti. Iran je isto tako vrlo uspješno odgovorio na izraelske napade, probušivši svojim raketama tzv. Željeznu kupolu protuzračne odbrane, do mjere da je Izrael naredio SAD da izvrši napade i prekine hemoragijsko krvarenje tzv. jevrejske države.

Trump je odlučio izvesti vrlo ograničenu akciju bombardiranja dijela nuklearnih kapaciteta Irana, dogovorivši pri tomu, da Iran može odgovoriti gađajući američku vojnu bazu u Kataru, s prethodnim najavama. Dogovoren je prekid vatre s jedinim ciljem daljnje zaštite cionističkog entiteta od iranskih raketnih napada.

No, isti su „stručnjaci“, nakon toga procijenili kako je stanje oštećene infrastrukture, u kombinaciji sa teškim ekonomskim sankcijama koje proizvode finansijsku krizu u zemlji dovoljno kritično da se pokrene Plan B i pokuša provocirati ustanak, rušiti režim metodom odozdo prema gore, u kombinaciji sa novim napadima prijeteće velike vojne sile, uz izliku navodnog nemilosrdnog obračuna vlasti sa demonstrantima.

U stvarnosti, protesti koji su započeli bili su potpuno legitimni. Nisu bili nasilni, niti su imali za cilj svrgavanje bilo koga. Radilo se o većem broju  ljudi i organizacija civilnog društva koji su bili izuzetno uznemireni stanjem iranske ekonomije, za koje, uzgred, finansijske elite u Londonu i New Yorku snose veliku odgovornost. Iranska valuta je sistematski uništavana, i svi su toga bili svjesni. I to je bila osnova za proteste. Protesti nisu bili usmjereni na promjenu režima.

No, tu se cionistička taktika infiltracije nasilnih „demonstranata“, planskog naoružavanja i potplaćivanja istih da pucaju u druge demonstrante i snage sigurnosti pokazala pogrešnom jer je izazvala javno gnušanje stanovništva koje se, suprotstavilo stranom miješanju, masovno pridružilo provladinim demonstracijama i time ispuhalo potencijal pobune ustanka i rušenja vlasti.

Iranske službe sigurnosti su, uz pomoć Kine, uspješno neutralizirali informatičku infrastrukturu stranih službi u zemlji i osujetile ovaj pokušaj promjene režima. Uostalom, demonstracije u nekoliko gradova nisu okupile niti promil stanovnistva, a zaplijenjeno je više od 60 hiljada komada zapadnog oruzja.

Izraelski i američki „stručnjaci“ ozbiljno računaju i sa pokušajem obezglavljivanja režima ubstvom Vođe Revolucije, ajatolaha Alija Hameneija, na što je inače umjereni iranski predsjednik Pazeshkian upozorio da je napad na Vođu ravan objavi rata velikih razmjera sa čitavom nacijom. Postoji još jedan, rezervni plan iz 1979. koji pretpostavlja brzo zauzimanje naftnog terminala Kharg koji pokriva skoro 90 posto iranskog izvoza nafte kao način dodatnog ekonomskog pritiska na vlast, opet u cilju izazivanja pobune i promjene režima. 

O ovome svemu potrebno se osvrnuti na barem dva krucijalna aspekta. Prvo, Sjedinjene Američke Države prijeteći gomilaju vojnu silu kao da se ne susreću sa neviđenim izazovima u finansiranju svog javnog duga od 34 hiljade milijardi dolara. U pamet treba prizvati prethodne pokušaje poravnanja ili brisanja dugova u ratu. Međutim to se često znalo vratiti kao bumerang koji promaši cilj.

Naime, ne možete biti globalna hegemonistička sila i najveći svjetski dužnik u isto vrijeme. Punih pet decenija Sjedinjene Američke Države prkose ovom fundamentalnom zakonu, zahvaljujući samo jedinstvenoj poziciji američkog dolara kao svjetske rezervne valute i dominante u međunarodnoj trgovini. Taj svoj dug u dolariziranoj svjetskoj ekonomiji prenose na druge, privlačeći i daljnje investicije u svoje obveznice i vojno-industrijski sektor. Smanjenje učešća dolara u svjetskoj trgovini, odnosno njezina neminovna dedolarizacija izaziva paniku i zove na novi rat.

Još jedno područje gdje bi SAD i neki njihovi saveznici u NATO, mogli doći u sukob s novim blokom koji se formira oko Kine je Bliski istok. Trump bi pristao na brzu akciju i laku pobjedu, eventualno kratak rat. Iranci su zaprijetili masovnom odmazdom na bilo kakav napad na američke baze u Zaljevu i Izrael, a pokazali su da to mogu, dok su njihovi regionalni saveznici u Iraku, Jemenu, Libanu jasno rekli da će se uključiti.  Takav scenarij otežava kontrolu i SAD bi se mogle naći u živom blatu beskonačne intervencije, s neprihvatljivim žrtvama i u kontradikciji sa obećanjima Trumpove administracije kako više nikada neće ići u besmislene i skupe ratove, niti intervencije promjene režima ili uvođenja demokratije.

Američka obavještajna služba i komanda Združenog štaba Trumpa su izvijestili da SAD nema dovoljno vatrene moći, dovoljno snaga na terenu za uspjeh napada na Iran, posebno promjenu režima, instalaciju podobne i poslušne vlasti i ukidanje raketnog programa koji je za Iran crvena linija vlastite sigurnosti od jedinog faktora nestabilnosti  u Zapadnoj Aziji, Izraela i nekih arapskih komšija.

Ova procjena je najvjerovatnije razlog zašto se napad odgađa. SAD nastoje osigurati dodatne resurse. Što se tiče nuklearnih pregovora, Iran je na pozicijama još iz vremena sklapanja Sporazuma JPOAC sa Obaminom administracijom iz kojeg je, bez posljedica i uz evropsko poslušno kimanje glavicama, Trump u prvom mandatu povukao SAD.

Treba imati na umu da pravu, dostatnu vatrenu moć za napad na Iran ne osigurava mornarica, ta velika armada koja se kreće ili se već nalazi u Indijskom oceanu, već od  zračnih snaga. Pretpostavlja se da će zrakoplovstvo koristiti veliku vatrenu moć u obliku navođenih bombi i drugog preciznog oružja sa velikih visina i izvan dometa iranske protivzračne i raketne odbrane.

Postavlja se pitanje kakva je svrha indirektnih pregovora, uz posredovanje Turske u Omanu. Je li riječ o američkom kupovanju vremena ili Trumpovoj nevoljkosti da uđe u nekontroliran vojni napad, što je Turska prepoznala i angažirala intenzivnu diplomaciju, posebno zato što su arapski vladari u Zaljevu jamčili Iranu da se njihova teritorija niti zračni prostor neće koristiti za napade, a jednom su već, dok Izrael još nije bio spreman, nagovorili Trumpa da odustane napada u januaru. Trump je poručio da do je velika armada na putu prema Iranu, očekuje Iran doći za stol i ispregovarati pošten i pravedan dogovor bez nuklearnog oružja.

Ni riječi o raketnom i balističkom programu, trnu u oku cionističkom režimu i jastrebovima u administraciji i među republikanskim kongresnicima. Zato se optuženik za zločin genocida, Netanyahu požurio u Washington. Da Trumpa uvjeri kako je balistički i raketni program o kojem Iran neće pregovarati najveća opasnost za mir u Zapadnoj Aziji.

Za Pax Americanu i buduće Abrahamske sporazume koji su proizvod Trumpove ograničene vizije međunarodnih odnosa. Trump je dao naslutiti da bi mogao prihvatiti sporazum koji ne obuhvaća ostale tačke. Na novinarsko pitanje u predsjedničkom zrakoplovu je li sporazum s Teheranom prihvatljiv ako pokriva samo nuklearno pitanje, odgovorio je: “Da, to bi bilo prihvatljivo, ali jedna stvar je najvažnija i mora biti na samom početku bez nuklearnog oružja.” To je za Iran potpuno prihvatljivo.

Najgori scenarij za izraelskog premijera je “uski nuklearni sporazum u kojem se SAD zadovoljava samo ograničenjima obogaćivanja”, napisao je u članku za list Israel Hayom Danny Citrinowicz, stručnjak za Iran s izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti. Iako mu ponašanje eratično i nepredvidivo, što ukazuje na njegovu smanjenu sposobnost, napadi iz SAD na njega u tom smislu više odražavaju nelagodu ratnih huškača i Izraela od Trumpovog pokušaja da izbjegne napad na Iran.  Za Trumpa je pronalaženje ravnoteže, kakva god ona bila, ključno. Potreban mu je ishod koji može predstaviti kao pobjedu.

Neke procjene govore da bi se dodatni resursi mogli osigurati za desetak dana te da je vrlo vjerovatno pokretanje vojne akcije početkom ramazana. Koji je cilj vjerovatne zračne i raketne ofanzive? Promjena režima ili nešto više? Uništenje vlasti, što ostaje stalno nastojanje ili uništenje države? Ne treba zaboraviti i da Iran ima, osim ekonomskih i finansijskih problema, složenu etničku strukturu koja u uvjetima agresije može biti destabilizirana. 

Iran je ranjiv. Nedostatak voda je ogroman problem, kao i osiguranje dovoljno hrane za stanovništvo jer zemlja ovisi od vanjskih zaliha hrane, odnosno uvoza. Iako je vlada, za sada, vratila kontrolu, tinjajuće nezadovoljstvo moglo bi ponovo rasplamsati proteste velikih razmjera, posebno u svjetlu prijetnji napadom ili stvarnog napada. Politička fragmentacija među četiri glavne struje u Iranu, konzervativcima, reformistima, umjerenjacima i nacionalistima komplicira nacionalnu koheziju, a tu su i etnički nacionalizmi koji u izvanrednim uslovima mogu biti okidač čak i raspada države, što mnogi priželjkuju.

Međutim, kopnena invazija je neralna jer SAD ne bi mogle izdržati gubitke koje bi imali. Iran je velika zemlja,većim djelom planinska i kao stvorena za vojsku koja se brani. Slabe su manevarske mogućnosti agresora, reljef je sličan afganistanskome, odakle su se amerikanci povukli jer im je bilo preskupo držati vojsku pod napadima. Posebno bude ili Iran uživao pomoć Kine i, u ograničenoj mjeri, Rusije. Kineska industrija troši dosta nafte pa je uvoze i iz trećih zemalja.  Iran pokriva trenutno oko 22 posto kineskih potreba. Nakon što je, od kraja decembra prošle godine pod pritiskom SAD, ograničen uvoz venecuelanske nafte koja čine 10 posto kineskih potreba, nije za očekivati da će, kinesko vodstvo dozvoliti uništenje iranskih naftnih i industrijskih postrojenja, bez intervencije. 

Drugi važan aspekt koji je reaktualiziran nakon Trumpove neuspješne kampanje za prisvajanje Grenlanda jeste suverenitet i međunarodno pravo. Po pitanju napada na Iran, medijske i druge analize uopće se ne dotiču pitanja na temelju kojeg prava i na temelju čijeg odobrenja SAD mogu izvršiti agresiju na Iran i sa kojim legitimnim i legalnim razlozima. Je li Iran napao SAD ili njegovu saveznicu’? Je li ugrozio teritorijalni integritet i suverenitet SAD ili njezine saveznice? Je li ugrozio sigurnost SAD ili neke njezine saveznice?

Mediji i analitičari izbjegavanjem postavljanja ovih pitanja, a posebno davanja jedino mogućih, negativnih odgovora na njih relativiziraju agresiju SAD na Iran i normaliziraju stanje njezina prihvaćanja. Dakle, agresija jedna države na drugu tretira se kao nešto normalno, osim u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu. Dakle, SAD to rade jer mogu, Rusija ne može jer postoji međunarodno pravo.

Ničim izazvan napad na Iran kratkoročno služi samo izraelskim interesima, od zamiranja jedine prave podrške Palestincima, do uništenja kakve-takve ravnoteže moći u regiji. Izrael tada postaje regionalni hegemon, nezasitnih apetita. Dugoročno, predstavlja inicijalno paljenje za sveopći rat koji elite smatraju da treba pokrenuti jer sve više gube kontrolu nad većinom svijeta, a njihov je finansijski sistem bankrotirao. Zato je, nažalost, američko-izraelska agresija na Iran vrlo moguća. O strašnim posljedicama za čovječanstvo mislit će se post festum.