Obogaćeni uranijum nije samo gorivo; to je poluga. Iran već dugo pokazuje dosljedan obrazac ponašanja: pritisak proizvodi eskalaciju, suzdržanost proizvodi pauzu. Kada se Teheran osjeća stjeranim u kut, signalizira svoju sposobnost da dodatno poveća nivoe obogaćivanja; ponekad eksplicitno aludirajući na obogaćivanje koje se približava 90%, što se ogleda u diplomatskim izvještajima i komentarima stručnjaka. Kada pritisak popusti, Iran usporava. Ova kalibrirana dvosmislenost nije slučajna. Ona je okosnica iranske strategije odvraćanja, osmišljene da protivnike drži u neizvjesnosti, a istovremeno sačuva pregovaračku moć.

Izvještaji da je Turska ponudila da ugosti iranski obogaćeni uranijum u nastojanju da spriječi mogući rat između SAD-a i Irana mogu se na prvi pogled činiti kao asertivan i maštovit diplomatski potez. Uokviren kao mjera izgradnje povjerenja, prijedlog još jednom pozicionira Ankaru kao posrednika sposobnog za deeskalaciju potencijalno opasnog sukoba. Pa ipak, ispod površine, ponuda nije ni nova ni realistična koliko zvuči.

Sebnem Udum, vanredni profesor na Univerzitetu Hacettepe u Ankari i stručnjak za neširenje nuklearnog oružja, koji proučava iranski nuklearni program više od 20 godina, procijenio je trenutni razvoj događaja tokom intervjua za Türkiye Today.

Za one koji su upoznati s iranskom nuklearnom diplomatijom, ovaj prijedlog izaziva nepogrešiv osjećaj deja vua.

Godine 2010. Turska je, zajedno s Brazilom, posredovala u onome što je postalo poznato kao Teheranska nuklearna deklaracija. Logika je bila zapanjujuće slična: Iran bi prebacio svoj tadašnji 20% obogaćeni uranijum u inostranstvo, ublažavajući međunarodne zabrinutosti, a istovremeno zadržavajući svoje pravo na miroljubivu nuklearnu aktivnost. Inicijativa je propala ne zato što joj je nedostajala tehnička vrijednost, već zato što je bila ispred političkog konsenzusa velikih sila. Međunarodna zajednica, predvođena Washingtonom i evropskim prijestolnicama, umjesto toga se odlučila za sankcije putem Vijeća sigurnosti UN-a, efektivno marginalizirajući sporazum, podvlači Sebnem Udum.

Ako pritisak raste, raste i obogaćivanje

Ta odluka je preoblikovala cijelu putanju iranskog nuklearnog dosijea, konsolidujući pregovore u okviru multilateralnih formata kojima dominiraju zapadne sile. Pouka iz te epizode bila je jasna: nuklearna diplomatija ne nagrađuje one koji rano kreću i nemaju podršku velikih sila.

Petnaest godina kasnije, čini se da Ankara ponovo razmatra istu formulu; ovaj put u mnogo oštrijem okruženju.

Najočitija razlika leži u iranskom nuklearnom kapacitetu. U 2010. godini, nivo obogaćivanja Irana iznosio je 20%. Danas je dostigao 60%, prema nedavnim međunarodnim izvještajima. Ova eskalacija dramatično sužava tehničku udaljenost do obogaćenog uranijuma za potrebe oružja, koji je iznad 90%. Iako je tehnički moguće razrijediti obogaćeni uranijum nazad do nivoa civilne aktivnosti, fokusiranje na ovaj detalj promašuje poentu, prema Udumu. Iranski nuklearni program nikada nije bio isključivo tehnički. On je duboko politički, strateški i simboličan.

Obogaćeni uranijum nije samo gorivo; to je poluga. Iran već dugo pokazuje dosljedan obrazac ponašanja: pritisak proizvodi eskalaciju, suzdržanost proizvodi pauzu. Kada se Teheran osjeća stjeranim u kut, signalizira svoju sposobnost da dodatno poveća nivoe obogaćivanja; ponekad eksplicitno aludirajući na obogaćivanje koje se približava 90%, što se ogleda u diplomatskim izvještajima i komentarima stručnjaka. Kada pritisak popusti, Iran usporava. Ova kalibrirana dvosmislenost nije slučajna. Ona je okosnica iranske strategije odvraćanja, osmišljene da protivnike drži u neizvjesnosti, a istovremeno sačuva pregovaračku moć.

U ovom kontekstu, zahtjev Iranu da prenese svoju najvrjedniju polugu u inostranstvo, posebno u uslovima pojačane regionalne napetosti, nije mjera izgradnje povjerenja. To je zahtjev za strateškim samorazoružanjem.

Povjerenje, ili bolje rečeno, njegov nedostatak, predstavlja još jednu strukturnu prepreku. Čak i 2010. godine, kada su nivoi obogaćivanja bili niži, a posrednička uloga Turske međunarodno hvaljena, Iran je oklijevao da prenese materijal u tursko vlasništvo. Danas bi to oklijevanje bilo uvećano. Turska ostaje članica NATO-a sa složenim, ali stalnim vezama sa Sjedinjenim Državama. Iz perspektive Teherana, rizik da bi prebačeni uranijum mogao postati politički talac ili biti trajno zadržan pod vanjskim pritiskom ne može se zanemariti.

Logistika dodatno narušava kredibilitet prijedloga. Transport obogaćenog uranijuma je među najosjetljivijim operacijama koje se mogu zamisliti. Zračni transport je praktično nemoguć. Pomorski putevi su geopolitički komplikovani. Kopneni transport, iako teoretski najizvodljiviji, izlaže materijal sabotaži, presretanju obavještajnih podataka i direktnom napadu, naglašava Udum. Svaki takav transfer bi se odvijao pod intenzivnim nadzorom regionalnih i globalnih aktera, pretvarajući navodni korak deeskalacije u potencijalnu tačku žarišta.

Neki zagovornici predlažu pretvaranje obogaćenog uranijuma u osiromašeni uranijum prije transfera kao zaobilazno rješenje, ističe Sebnem Udum. Međutim, i ovo pogrešno shvata suštinu problema. Iranski nuklearni program nije privremeni tehnički projekat koji se može pauzirati ili prepustiti drugima. Utkano je u nacionalni identitet, legitimitet režima i tvrdnje o suverenoj jednakosti.

Gledano kroz ovu prizmu, Turska navodna ponuda manje izgleda kao konkretno političko rješenje, a više kao diplomatski signal; pokušaj ponovnog uspostavljanja posredničke uloge u trenutku eskalacije tenzija.

Kako su spekulacije oko prijedloga rasle, jedno pitanje se tiho pojavilo u diplomatskim i medijskim krugovima: može li se iranski obogaćeni uranij skladištiti u zračnoj bazi Incirlik?

Sa čisto simboličkog stanovišta, ideja zvuči snažno. Incirlik je jedna od strateški najznačajnijih vojnih instalacija Turske. Ali simbolički moćan ne znači i politički održiv.

U praktičnom smislu, skladištenje iranskog obogaćenog uranija u Incirliku bilo bi gotovo nemoguće.

Rusija ili Turska

Baza djeluje unutar okvira NATO-a i u njoj se nalazi značajno američko prisustvo. Također se široko izvještava da je dio NATO-ove infrastrukture za dijeljenje nuklearnog oružja. Za Teheran, prebacivanje svoje najosjetljivije nuklearne imovine u objekt tako blisko povezan s Washingtonom bilo bi nerazlučivo od predaje samim Sjedinjenim Državama.

Ovaj deficit povjerenja nije hipotetički. Čak i 2010. godine, kada je iranski uran bio obogaćen samo na 20%, Teheran se opirao prebacivanju materijala u Tursku. Danas, s nivoom obogaćivanja od 60% i regionalnim tenzijama daleko većim, politička cijena za Iran bila bi eksponencijalno veća.

Nedavno izvještavanje odražava ovaj skepticizam. Izraelski mediji koji su prvi izvijestili o navodnoj ponudi Turske za smještaj eksplicitno su je predstavili kao oživljavanje neuspjelog pokušaja iz 2010. godine, naglašavajući koliko je mračnije postalo trenutno strateško okruženje. Izvještavanje Reutersa slično je smjestilo ideju u širi paket diplomatskih pregovora, umjesto da je predstavi kao samostalno rješenje, napominjući da nivoi obogaćivanja, raketni kapaciteti i sankcije ostaju duboko povezani. U međuvremenu, The Guardian je naglasio da je iransko insistiranje na obogaćivanju urana ideološko i statusno, a ne samo tehničko.

Primijetno je da paralelni izvještaji ukazuju na to da se Rusija ponovo pozicionirala kao potencijalni čuvar ili prerađivač iranskog obogaćenog uranijuma, opcije koju je Teheran historijski smatrao manje politički prijetećom od alternativa koje su povezane sa SAD-om, prema Reutersu. Samo to poređenje ilustruje zašto Incirlik ostaje nevjerovatna destinacija.

Na kraju, obnovljena diskusija o smještaju ili transferu iranskog obogaćenog uranijuma govori nam manje o skorom diplomatskom proboju nego o trajnom iskušenju da se nuklearne krize riješe tehničkim preuređenjima. Iranski nuklearni program, međutim, nije tehnička neugodnost koja čeka pametno rješenje. To je politički instrument oblikovan pritiskom, prestižem i opstankom.

Dok se ta stvarnost ne suoči, prijedlozi poput ovog, koliko god smjelo zvučali, ostat će poznate iluzije.

Izvor: Turkiye Today