U transu transa, u svijetu u kojem svi mogu biti sve – gušteri, zmajevi, biljke i gurui – samo musliman koji zna da je musliman, smeta. Naročito ako podšiša živicu. Ovo je priča o savremnoj ksenofobiji, paranoji i tankoj liniji između humusa i Hamasa.

Nisam zvonio s baklavom. Nisam mu zapalio kuću, šupu ni kantu za smeće. Nisam digao obrvu nakrivo, a kamoli dron. Nisam puštao borbene pjesme Viteške muslimanske brigade. Slušao sam Johna Coltranea.

Nisam čak ni parkirao romobil ispred njegove kapije. Samo sam podšišao živicu.

I tu sam, veli on, pokazao “tipični islamistički refleks“. Kaže – agresivno šišanje. Kao da sam Al-Qaidom poravnao živicu, prerezao mu pogled. Skinuo sam previše zelenog i sada me vidi – malog zelenog, s polumjesecom na čelu i frizurom začešljanom na halifat.

I onda rafal:

“Znam ja takve k'o ti. Pun vas je dnevnik, pi*** vam materina teroristička. Odi si na Al Jazeeru, pa tamo reži. Je** ti humus mater. I Hamas.”

A bio sam ponosan na sebe tog dana. Nosio pastelnu košulju i plitke cipele. Čitao esej o postnacionalnom nomadizmu dok sam čekao tramvaj. Čak sam na trenutak pomislio da sam moderan; pristojan do samoubistva na stajalištu malograđanskog sutlanata evropskog predgrađa.

Svi mogu biti sve. Gušteri, kuje, mačori, biljke, šamani, gurui, gender-fluid zmajevi – sve prolazi, sve je u transu transa. Samo nemoj biti musliman. Naročito ne onaj koji zna da je musliman.

Nisam hodao po vodi,
da je to čudo – sve bi ribe bile čudotvorci.
Samo sam tražio da me ne gaze.
Nisam tražio minaret na svakom ćošku,
samo da mi ne utišavaju ezan u unutarnjem uhu.
Ne tražim da me vole,
samo da me ne zamišljaju s prslukom i detonatorom.

Ne letim u zrak.
Da je letjeti čudo – sve bi ptice bile čudotvorci.
Jesam musliman. Jesam.
Al’ nisam bomba –
Čovjek sam koji pokušava voljeti u pauzama između pogleda i sumnje.
A ljubav je najveće čudo.

JA SAM LINIJA RAZGRANIČENJA. Moje tijelo je mapa – dlan lijeve ruke Zapad, desnice mi kažiprst Istok. A između – ništa. Carinici, sumnje, rendgenske mašine, pogledi koji me svlače tražeći ko je sponzoruša moje lične bombe.

Moj jezik je nedovršena rečenica, uvijek na čekanju da objasni gdje sam bio kada je počeo rat u Bosni. A gdje sam bio? U sebi. Pod stolom. Ispod kože. Pokušavao sam preživjeti zadaću iz matematike i pisao sam ljubavne pjesmice Ani iz šestog c razreda. Nisam stigao do punoljetnog oružja. Do stigme – jesam.

JA SAM LINIJA FRONTA. Grlo mi je rov, srce bunker, duša minirano polje. Kada kažem “selam”, već čujem sirene. Kada kažem “mir”, neko provjerava džepove. Ne znate vi kako je nositi ime “Allah” u pancirnim prsima. Vidim da se prekriže kad me ugledaju.

JA SAM POVRATNIK U VLASTITU KOŽU. Želio sam biti pjesnik u džematu ljudi. Al’ svako malo me neko deportira u Hamas. Kaže: “Nisi ti naš.” U mojoj koži nema više ničega za skinuti. Ni dresa, ni straha, ni parole. Samo molekule humusa s maslinovim uljem i malo limuna, za svaki slučaj, ako me već mažu, da barem imam okus.

Govore mi: “Prilagodi se!” A ja sam već prilagođen – do nevidljivosti. Do karikature u francuskom humorističnom magazinu. Do toga da se smijem vicevima u kojima sam hipersonična raketa. Kad god sam nešto rekao – završio sam kao loša vijest na lošem portalu. Ali moja vjera ne traži vaše dopuštenje.

U ovom dijelu svijeta svi viču “budi svoj”, dok nisi stvarno svoj. Dok ne izgovoriš “Bismillah” naglas. Dok ne kažeš da bi, eto, volio i ti imati svoj praznik u miru bez Djedice Mraza i Coca-Cole. Jer, kad se ne okreneš za guzicom rastavljene mamice u prolazu – već si kriv. Jer imaš ramaznski post. Jer odvraćaš pogled.

Zato sam terorist. I kad šutim. I kad ne komentiram. I kad režem živicu na rubu svijeta između Istoka i Zapada.

Između humusa i Hamasa.