Prema podacima Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), od oktobra 2023. najmanje 18.069 školske djece i 780 nastavnika u Pojasu Gaze je ubijeno, a više od 26.391 učenik i 3.211 nastavnika ranjeno. „Palestinci su pokazali izvanrednu odlučnost da ne odustanu od obrazovanja, ali obeshrabrenost koju mladi izražavaju mora biti ozbiljan alarm za međunarodnu zajednicu. Moramo učiniti više da ih podržimo. Ne možemo čekati“, upozorava Pauline Rose, koautorica izvještaja i direktorica REAL centra pri Univerzitetu Cambridge, koji se bavi pristupom obrazovanju

Signal za Wi-Fi naglo je nestao baš dok je 19-godišnja Leilian Hussein Hammad radila ispit na univerzitetu, sjedeći u kafiću u centru Gaze. „Pokušala sam ostati mirna, ali sam test mogla nastaviti tek dva sata kasnije. Srećom, i dalje sam bila u okviru dozvoljenog vremena“, ispričala je u razgovoru preko WhatsAppa. „Mnogo me više stresiraju problemi s internetom ili strah da bi u blizini moglo doći do bombardovanja, uprkos primirju, nego sama pitanja na ispitu.“

Ova djevojka, studentica prve godine prava, trebala je krenuti na fakultet u oktobru 2023. godine, ali je dvije godine provela bez pohađanja nastave. Za to vrijeme bila je prisiljena da se s porodicom preseli oko deset puta; porijeklom su sa sjevera Pojasa Gaze. „Sada sam u velikom zaostatku i to me jako frustrira“, kaže iz Deir el-Balaha, gdje su joj roditelji uspjeli iznajmiti mali stan „bez vrata i prozora, pa je vrlo teško pronaći mjesto za koncentraciju i učenje“.

Hammad, kao i mnogi drugi učenici i studenti u sličnom položaju, u središtu je međunarodnog istraživanja koje predvodi Univerzitet Cambridge i koje je objavljeno ove sedmice.

Studija upozorava na ozbiljan rizik pojave „izgubljene generacije“ u Gazi nakon dvije godine bombardovanja koja su pretvorila škole i univerzitete u ruševine, odnijela stotine života među učenicima i nastavnicima, te ostavila psihološke posljedice čiji se puni razmjeri još teško mogu izmjeriti.

„Ne prođe dan da se ne osjećam rastrgano“, govori Leilian. „Jedan dio mene gleda oko sebe i želi odustati; drugi dio mi govori da sam sposobna i da moram nastaviti učiti uprkos svim teškoćama, iako ništa ne ukazuje da će se stvari uskoro popraviti. Nadam se da će oni koji dođu poslije mene imati priliku da uče i sanjaju bez straha.“

Prema podacima Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), od oktobra 2023. najmanje 18.069 školske djece i 780 nastavnika u Pojasu Gaze je ubijeno, a više od 26.391 učenik i 3.211 nastavnika ranjeno. „Palestinci su pokazali izvanrednu odlučnost da ne odustanu od obrazovanja, ali obeshrabrenost koju mladi izražavaju mora biti ozbiljan alarm za međunarodnu zajednicu. Moramo učiniti više da ih podržimo. Ne možemo čekati“, upozorava Pauline Rose, koautorica izvještaja i direktorica REAL centra pri Univerzitetu Cambridge, koji se bavi pristupom obrazovanju.

U ukupnom bilansu, navodi se, Izrael je u dvije godine ubio najmanje 71.000 stanovnika Gaze nakon što je Hamas izveo krvave napade na izraelskoj teritoriji, u kojima je poginulo oko 1.250 ljudi.

Prema UN-u, više od 91 posto škola u Gazi (518 od 564) morat će biti obnovljeno prije nego što ponovo budu upotrebljive, a samo 38 posto učenika osnovnih i srednjih škola u Pojasu Gaze imalo je pristup bilo kakvom obliku učenja tokom posljednje dvije godine. U tom periodu, tvrde autori studije, pravo djece na obrazovanje i s njim njihov osjećaj identiteta, gotovo je izbrisano. „Učenici osjećaju kao da su ubijeni samo zato što su Gazani“, rekao je istraživačima jedan član međunarodne organizacije.

Istraživanje su proveli stručnjaci REAL centra i Centra za libanske studije, u saradnji s UNRWA-om (agencijom UN-a za palestinske izbjeglice). Zasnovano je na podacima UN-a i nevladinih organizacija, kao i na intervjuima s humanitarnim radnicima, zvaničnicima, nastavnicima i učenicima. „Prije godinu dana govorili smo da je obrazovanje pod napadom; danas su životi djece u Gazi na ivici potpunog sloma“, naglašava Rose.

Zato eksperti upozoravaju da bez hitne međunarodne pomoći od najmanje 1,2 milijarde eura neće biti moguće ni minimalno fizičko obnavljanje obrazovnih objekata, niti saniranje psihološke štete koju je rat ostavio na palestinskoj djeci. Taj iznos uključuje i potrebe Zapadne obale i Istočnog Jerusalema, gdje su škole privremeno ili trajno zatvarane i gdje je, prema studiji, više od 800 učenika i 28 nastavnika ubijeno ili ranjeno u napadima izraelskih naseljenika i vojnika.

Studija procjenjuje da će djeca u Gazi, zbog ponovljenih zatvaranja škola od 2020. godine, prvo zbog pandemije, zatim zbog rata, izgubiti ekvivalent pet školskih godina. A ako škole ostanu zatvorene do septembra 2027., mnogi tinejdžeri „bit će čitavu deceniju u zaostatku u odnosu na očekivani nivo obrazovanja“.

Kako bi se to spriječilo, UNRWA i palestinsko Ministarstvo obrazovanja promovirali su učenje na daljinu i uspostavili 422 privremena prostora za učenje širom Pojasa Gaze, s kapacitetom za više od 232.500 učenika, koje podučava 5.540 nastavnika. Ipak, prema istraživačima sa Cambridgea, nasilje, glad i trauma prevladali su i „nagrizli nade mladih Palestinaca za budućnost i za međunarodni sistem“.

„Ja sam jedan od ljudi o kojima studija govori“, kaže Abdul Rahman Wael Ahmed. Ovaj osamnaestogodišnjak dvije godine uči na daljinu, pokušavajući se povezati iz šatora ili iz posuđenih stanova, s nastavnicima koji su predavali sa Zapadne obale. Takva upornost potvrđuje se u brojnim svjedočenjima iz Gaze, gdje prije 2023. praktično nije bilo nepismenosti.

„Imao sam prijatelje koji su me pitali: ‘Zašto učiš? Beskorisno je, ionako će nas ubiti…’“, prisjeća se Ahmed u WhatsApp razgovoru. Iz Nuseirata, u centralnoj Gazi, vraća se na traumatične trenutke iz 2023: ljude koji su ubijani iz neposredne blizine na kontrolnom punktu, bombardovanje susjedne zgrade, avione koji pucaju na područja prepuna civila… „Vidio sam stvari koje nikada nisam mogao zamisliti i stalno se bojim“, kaže, dodajući da o tim uspomenama i strahovima razgovara samo s ocem.

Otako je primirje stupilo na snagu sredinom oktobra, Ahmed pohađa privatnu školu, gdje ima nastavnike, internet i ispite. To je mali komad normalnosti koji mu donosi utjehu. „Zaostajem za svojom generacijom, ali ne želim izgubiti iz vida svoj san: da odem odavde i studiram medicinu“, kaže.

Odluke u Gazi posljednjih mjeseci bile su teške, često očajničke. Roditelji nisu htjeli izlagati djecu opasnosti šaljući ih u šator ili u oronulu školu, ali nisu htjeli ni da djeca ostanu bez obrazovanja. U isto vrijeme, glad i iscrpljenost postajali su prepreka učenju.

Prema posljednjem izvještaju o nesigurnosti hrane u Gazi, objavljenom u decembru, 100.000 djece mlađe od pet godina pati od pothranjenosti i treba liječenje, među njima 31.000 u teškim slučajevima. Najmanje 100 djece umrlo je od komplikacija povezanih s nestašicom hrane, prema podacima UN-a iz augusta 2025., kada je glad dosegla vrhunac. I među adolescentima je nedostatak hrane ostavio teške posljedice i otežao učenje.

„Ponekad sam se osjećao slab i nisam se mogao koncentrirati jer nisam jeo“, prisjeća se Ahmed. „Sada se osjećam nešto snažnije, ali užasno me plaši mogućnost da se rat vrati i da se sve ponovo zaustavi.“

Rana Ahmed Abu Waked ima petero djece između sedam i petnaest godina. Četvero starijih ide u bombardovanu školu u gradu Gaza četiri sata dnevno, gdje su podignuti neki šatori. Sjede na zemlji, a kako je hladno, majka im daje komade tkanine kao improvizirane jastuke. I tako se vraćaju kući promrzli.

„Boje se otići jer se i dalje plaše bombi. Kažu mi da ih je strah da se neće vratiti ili da će se meni nešto dogoditi i da me više nikada neće vidjeti. Nigdje se ne osjećaju sigurno. Ponekad čuju pucnje dok su na nastavi, i veoma ih je teško uvjeriti da se vrate sutradan“, govori Abu Waked.

Ali tog dana ima i jedan mali razlog za radost: jedanaestogodišnja Naya upravo se vratila kući s prvim ispitom od oktobra 2023. i dobila je vrlo dobru ocjenu. „Djevojčica je sretna“, kaže majka, šaljući fotografiju testa napisanog na listu papira istrgnutom iz sveske. Dodaje da se sveske i olovke sada mogu naći na pijacama i da će pokušati kupiti nešto kako bi djeca dijelila.

Najmlađi sin, sedmogodišnjak, ne može pohađati nastavu jer su mu lični dokumenti uništeni u bombardovanju i nisu uspjeli izvaditi nove. „U njegovim godinama još ne zna pisati. Pokušavam ga sama učiti“, kaže majka dok izlazi.

U zemlji u kojoj je obrazovanje dugo bilo izvor ponosa i jedne tihe društvene discipline, rat je učinio da školska godina više ne bude mjera vremena. U Gazi se vrijeme računa po preseljenjima, po prekidima interneta, po detonacijama, po imenima nestalih. I upravo tu, u toj svakodnevici rasutog života, nastaje najveća opasnost o kojoj Cambridgeova studija govori: ne samo gubitak školskih godina, nego gubitak horizonta, mjesta na kojem mladi ljudi inače grade planove, zanimanja, snove. Leilianin strah nije samo od ispita, nego od budućnosti u kojoj je učenje postalo luksuz, a sigurnost izuzetak.

IZVOR: El Pais