Podaci koje je objavila sama izraelska vlada jasno pokazuju da Izrael planski izgladnjuje Gazu. Prema evidenciji COGAT-a, između marta i juna u Gazu je ušlo samo 56.000 tona hrane – manje od četvrtine minimalnih potreba za taj period.

Matematika gladi u Gazi je jednostavna – Palestinci ne mogu napustiti teritoriju, rat je uništio poljoprivredu, a Izrael je zabranio ribolov, što znači da gotovo svaka kalorija koju stanovništvo unese mora doći izvana.

Izrael zna koliko je hrane potrebno za puko preživljavanje. Decenijama je precizno kalibrirao nivo gladi u Gazi, prvobitno određujući količinu pošiljki kako bi vršio pritisak, ali bez izazivanja masovne gladi.

„Ideja je da Palestinci budu na dijeti, ali da ne umru od gladi“, rekao je 2006. godine jedan viši savjetnik tadašnjeg premijera Ehuda Olmerta. Dvije godine kasnije, izraelski sud naredio je objavljivanje dokumenata koji su pokazali te jezive proračune.

COGAT, izraelska agencija koja i danas kontrolira humanitarnu pomoć za Gazu, tada je izračunala da Palestincima treba prosječno 2.279 kalorija po osobi dnevno, što se može osigurati s 1,836 kg hrane. Danas humanitarne organizacije traže čak i manje: 62.000 metričkih tona suhe i konzervirane hrane mjesečno za 2,1 milion ljudi, ili oko 1 kg hrane dnevno po osobi.

Kako je Gaza ovoga ljeta skliznula u glad, izraelski zvaničnici su u više navrata negirali postojanje masovne gladi, tvrdili bez dokaza da Hamas krade pomoć, ili su okrivili UN zbog navodnih propusta u distribuciji, objavljujući fotografije paleta pomoći koje čekaju preuzimanje unutar granice.

Takođe ukazuju na smrtonosne i haotične podjele hrane koje provodi Gaza Humanitarian Foundation (GHF), američko-izraelski logistički startup, kao dokaz da Palestinci imaju pristup hrani.

Međutim, podaci koje je objavila sama izraelska vlada jasno pokazuju da Izrael planski izgladnjuje Gazu. Prema evidenciji COGAT-a, između marta i juna u Gazu je ušlo samo 56.000 tona hrane – manje od četvrtine minimalnih potreba za taj period.

Čak i da je svaka vreća UN-ovog brašna bila podijeljena, a GHF imao sigurne sisteme distribucije, glad bi bila neizbježna. Palestinci jednostavno nisu imali dovoljno da jedu. Prema riječima stručnjaka za sigurnost hrane koje podržava UN, u Gazi se sada odvija “najgori mogući scenario” – istinski užasna glad.

U izvještaju IPC-a (Klasifikacija faze prehrambene sigurnosti), koji se oslanja i na izraelske brojke, kaže se da je isporuka hrane „daleko ispod potrebne razine“, uz „drastična ograničenja u unosu pomoći“. Komitet za reviziju gladi (Famine Review Committee – FRC), nezavisno tijelo eksperata, saopćio je da su pošiljke hrane „bile krajnje nedovoljne“, posebno kritizirajući GHF.

„Naša analiza paketa hrane koje isporučuje GHF pokazuje da bi njihov plan distribucije doveo do masovne gladi, čak i da nije bilo užasnih nivoa nasilja o kojima se izvještava“, navodi FRC.

Samo nekoliko sedmica pojačane pomoći tokom prekida vatre u januaru i februaru ove godine bilo je dovoljno da Gaza nakratko izbjegne glad, pokazuju podaci UN-a.

U martu i aprilu Gaza je bila pod potpunom opsadom – niti gram hrane nije ušao. U maju je premijer Benjamin Netanyahu, pod međunarodnim pritiskom zbog „krize gladi“, najavio nastavak isporuka.

Ali u maju se pomoć vratila samo “kap po kap”, nedovoljna da zaustavi glad – mogla je samo usporiti propadanje. Dva mjeseca kasnije, razmjeri patnje izazvali su novu buru međunarodne osude, uključujući zahtjev američkog predsjednika Donalda Trumpa da se „dostavi svaki gram hrane izgladnjelim ljudima“.

Netanyahu je, kao odgovor, obećao samo „minimalnu“ dodatnu pomoć. Broj kamiona s hranom jeste porastao, ali je još uvijek znatno ispod minimuma potrebnog da se nahrani stanovništvo Gaze, a kamoli da se izgladnjivanje zaustavi.

Zračni desanti, povremeno korišteni tokom rata, ponovo su pokrenuti. Francuska, Njemačka, UK, Egipat, Jordan i UAE su najavili letove, iako je dostava hrane iz aviona skupa, neučinkovita i ponekad smrtonosna. Prošle godine najmanje 12 ljudi se utopilo pokušavajući iz mora izvući pakete hrane, a najmanje petoro ih je poginulo kada su ih pogodile palete.

U prvih 21 mjesec rata, prema izraelskim podacima, 104 leta isporučila su količinu hrane dovoljnu za samo četiri dana, uz troškove od desetina miliona dolara.

Da su ti novci potrošeni na kamione, dostavilo bi se daleko više hrane. Ali cijena tih letova nije samo finansijska. Oni dozvoljavaju Izraelu i njegovim saveznicima da glad predstave kao logistički problem, a ne kao rezultat državne politike.

Zračni desanti se obično koriste u hitnim slučajevima kada neprijateljske snage ili geografija onemogućavaju kopnenu dostavu pomoći. U Gazi je jedina prepreka kopnenim konvojima – izraelska blokada, nametnuta od strane saveznika brojnih zapadnih zemalja, uključujući Veliku Britaniju i SAD, koje snabdijevaju Izrael oružjem.

Dva izraelska udruženja za ljudska prava ove su sedmice saopćila da Izrael u Gazi provodi genocid, navodeći kao dokaz i „oružje gladi“. B’Tselem je govorio o „zvaničnoj i otvoreno deklariranoj politici masovnog izgladnjivanja“.

Izraelska vlada zna koliko hrane treba ljudima u Gazi da prežive. Zna i koliko hrane ulazi. Nekada je koristila te brojke da izračuna koliko je hrane dovoljno da se izbjegne smrt od gladi.

Ogromna razlika između potrebnih kalorija i količine hrane koja je ušla od marta jasno pokazuje: izraelski zvaničnici danas računaju drugačije.

Izraelci ne mogu prebaciti odgovornost za ovu ljudski izazvanu glad ni na koga drugog. Niti to mogu njihovi saveznici.