Hasan Kikić, „Sinovi prostrane domovine“, Izbor iz djela, Priredio prof. dr. Nehrudin Rebihić, Edicija „Biser“, Zagreb, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, 2025.

Ovaj pažljivo koncipirani izbor, slobodno možemo reći, vraća velikog bošnjačkog pisca Hasana Kikića (Gradačac, 20. 8. 1905. – Čemernica, 6. 5. 1942.), u čitateljsku svakodnevicu i to s pravom književnokritičkom gestom. Uvod univerzitetskog profesora bošnjačke književnosti Nehrudina Rebihića “Novele o socijalno obespravljenim ljudima” jasno postavlja tematsko‑poetički okvir u kojemu Kikić književnost vraća stvarnosti, “ogoljava društvenu zbilju” i programatski odbija salonski artizam, uz jezik koji je svjesno narodski, a pripovjedne postupke preuzima iz modernih montažnih/kolažnih tehnika.

Ujedno, knjiga ispisuje razgranatu zagrebačku biografiju bošnjačke književnosti između dva rata. Kikić je u Zagrebu 1937. sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo časopis „Putokaz“, najzreliju točku njegovog kulturnog aktivizma, a upravo su u Zagrebu objavljena i tri njegova ključna prozna naslova: „Provincija u pozadini“ (1935), „Ho‑ruk“ (1936) i „Bukve“ (1938).

 O „Putokazu“ predratna kritika i bibliografija svjedoče vrlo precizno – list je okupljao novu bošnjačku intelektualnu mrežu u Zagrebu (Zijo Dizdarević, Rasim Filipović i dr.), nosio stalni sukob s cenzurom i, nakon kratkog daha, ugašen je 1939. godine, ali je ostao kao “posljednje značajnije Kikićevo djelo” u sferi kulturnog posredništva.

U tom smislu, Sinovi prostrane domovine, objavljeni povodom 120 godina od rođenja ovog velikog pisca, nisu samo povratak jednoj knjizi, to je povratak zagrebačkim putanjama bošnjačke književnosti i podsjetnik da je kanon oblikovan i izvan Sarajeva, u kontaktnoj zoni dvaju kulturnih centara. Upravo tako i svaka novija sinteza bošnjačke književnosti naglašava multicentričnost i multilingvalnost korpusa. Riječ je o fenomenu koji obuhvaća i prostore izvan današnje BiH, s gradovima poput Zagreba kao ključnim točkama cirkulacije i kanonizacije.

Kada govorimo o Kikiću treba istaknuti i njegovu biografsku dramu – nastavnika, publiciste, pokretača časopisa, partizanskog komesara – tragično okončanu u četničkoj zasjedi na Čemernici 6. maja 1942., pri čemu je prema svjedočenjima stradala i građa u rukopisu.

Rebihićev izbor otvara se “Carskom noći” i naslovnom novelom “Sinovi prostrane domovine”, a potom vodi kroz ratnu pozadinu i poslijeratnu provinciju („Izvještaj o bakru“, „Izvještaj o urlapčadima“, „Zgode o nasušnom hljebu“, „Hrana dolazi“, „Priča o Đulaginom Bajramu“, „Abdest“, „Kopile“, „Dova pod carskim trešnjama“…). Time se iz “školskih” okvira „Provincije u pozadini“ prelazi u širi presjek Kikićeve proze, a ne samo u uži ratni ciklus.

U žarištu je subalterni subjekt – seljak, siromah, proleter – čiji je život definiran naslijeđenim klasnim razlikama, a rat samo produbljuje poniženje i dehumanizaciju. Odatle Kikićeva antiratna intonacija jer ideja promjene ne dolazi iz “epičke” žrtve nego iz etičkog otpora i pobune.

“Carska noć” razgrađuje mit “civilizacijske misije” Monarhije, sjaj lampiona naspram blata bosanske varoši, slavljenje cara koje se prelama u agitiranje za mobilizaciju, ironijska scena “malih balonja” koji karnevaliziraju vlastodršca, sve to modelirano je kao groteskni kontrapunkt.

“Sinovi prostrane domovine”, tekst po kojemu ova knjiga nosi naslov, gradi dramaturgiju dviju slika: od mladenačkog patriotskog zanosa do trezvenog spoznanja da rat “ždere sinove nezasito” i da se tijela kasape kako bi se izbjegla mobilizacija. To je negacija naslijeđenog heroizma i jasno semantiziran antiratni obrat.

U “Izvještaju o bakru” i “Izvještaju o urlapčadima” Kikić demontira propagandu jer “velika i moćna” K. u. K. vojska skuplja bakrene lonce po provinciji, dok se “urlapčad”, generacija ratne djece, formira kao moralno-lucidna pobuna protiv laži i klasnih privilegija.

U jeziku i pripovijedanju Rebihić opravdano ističe dijalektalnost i narodni registar kao protuotrov esteticizmu te montažnu arhitekturu teksta koja proizvodi panoramski efekt bez gubitka dokumentarnog naboja.

Za pozicioniranje Kikića unutar bošnjačke književnosti valja podsjetiti na dva stabilna uporišta. Prof. dr. Enes Duraković čita „Provinciju u pozadini“ kao mozaik u kojem se “isječci života” ulančavaju kontrapunktom sjećanja na djetinjstvo i surovu zbilju, pri čemu se puni smisao zbirke otkriva tek u makro‑arhitektonici cjeline. Kod Kikića ideološka impostacija nije “plakat”, nego se prelama kroz mimetičku, reprezentacijsku strategiju koja razara lirsku idilu i proizvodi panoramu kolektivne sudbine.

Prof. dr. Sead Šemsović izričito smješta međuratnu pripovijetku kao najkoherentniji žanr bošnjačke književnosti tog doba, upravo “zahvaljujući Kikićevim i Dizdarevićevim radovima”. Time se Kikić vidi kao jedan od nosivih stupova proznog moderniteta između dva rata (dok roman ostaje na Huminom „Grozdaninom kikotu“, a drama na Muradbegoviću).

Takvo dvostruko čitanje, poetika cjeline (Duraković) i sistemsko mjesto žanra (Šemsović) – potvrđuje da Kikić nije tek “pisac socijalne tematike” nego jedan od arhitekata cjelokupne prozne paradigme međuraća.

Poseban doprinos ove knjige je dosljedno isticanje zagrebačke veze. Kikićevo obrazovanje i rani profesionalni život vežu se uz Zagreb, tu surađuje s hrvatskim piscima i likovnjacima, objavljuje u više hrvatskih časopisa, i – što je ključno – s bošnjačkim krugom pokreće „Putokaz“ (1937–1939), medij kojim se profilira bošnjačka kulturna agenda u međuratnim previranjima.

Nadalje, tri Kikićeve ključne knjige nose zagrebačke impresume, što današnje zagrebačko izdanje logički pretvara u povratak izdavačkoj topografiji. Širu književnohistorijsku sliku, ona koju ova knjiga implicitno iscrtava, potvrđuje i novija sinteza prof. dr. Seada Šemsovića: bošnjačka književnost je višecentrična i “nije vezana isključivo za (današnju) Bosnu i Hercegovinu”, nego i za prostore gdje Bošnjaci povijesno žive i stvaraju – Zagreb je u toj kartografiji stalna tačka.

Iako se uobičajeno čita kao pisac “socijalne proze”, Kikić je, kako i priređivač diskretno podsjeća, autor mijena i konstanti: od socijalnog dokumenta do lirskih, ponekad erotski i religijski intoniranih tema (npr. u tekstovima koji otvaraju pitanje tjelesnosti i moralne panike). Time se njegova proza kreće “mimo standardne linije” angažmana, a izbor u ovoj knjizi upravo takve amplitude pažljivo bilježi.

U “Sinovima prostrane domovine” Posavina postaje semantičko polje: široko, ravno, plodno i zato bolno kad “sinovi” bivaju pretvoreni u k.u.k. vojnike, a njihova se ratarska imaginacija prešiva u uniformu i ordenje. Kikićev ritam dugih, slikovno zasićenih rečenica proizvodi lirski kontrapunkt političkom uvidu.

“Priča o Đulaginom Bajramu” spaja ritualni blagdan sa socijalnom geografijom: bajramska radost, pite i prangije, prelaze preko sela i čaršija, ali kroz tekstove probija realija siromaštva i krhkosti ljudske sreće, što je tipičan Kikićev spoj senzualne deskripcije i moralnog osluha.

Ovakvi čvorovi čine da zbirka, i kad je čitamo parcijalno, ostaje makrokompozicijska cjelina, upravo kako je Duraković opisivao i „Provinciju u pozadini“.

Rebihićev predgovor je usmjerivač čitanja, poetički intoniran, ali informiran, s preciznim bibliografskim i književnohistorijskim reperima. On insistira na etičkoj dimenziji Kikićevog pisma, od odbijanja elitizma do insistiranja na socijalnoj pravdi, a izbor tekstova podupire taj okvir bez forsiranja “teze”.

Dodatne strukturne dobiti izdanja su Rječnik manje poznatih riječi, sažeta biografska bilješka (sa zagrebačkom dionicom) te urednička transparentnost oko izvora i ranijih izdanja.

„Sinovi prostrane domovine“, dakle, uspijevaju u tri zadatka. Prvi je kanonizacijski jer knjiga potvrđuje Kikića kao temeljnu pripovjedačku silu međuratne bošnjačke književnosti (u duetu s Dizdarevićem), u skladu s recentnim sintetskim uvidima. Drugi je poetički jer izbor i uvod postavljaju čitljivu poetičku kartu od mimetičko‑reprezentacijskog modela, preko groteske i ironije, do lirskih zadebljanja i religijsko‑erotskih pomaka.  Treći je kulturno‑historijski jer ovo izdanje vraća Zagreb u mrežu bošnjačke književne povijesti, „Putokaz“ kao škola kulturnog posredništva i zagrebačka izdavačka tradicija Kikićevih knjiga čine da ovaj naslov, objavljen u Zagrebu 2025., zvuči kao povratak kući.