Povratak italijanskog novinara i pisca Gigija Rive Sarajevu, ovaj put kroz roman C’era l’amore a Sarajevo, pretvara se u dirljivu literarnu rekonstrukciju grada koji je obilježio njegovu novinarsku i životnu sudbinu. Knjiga, koja izlazi 17. marta u izdanju Mondadorija, prati ratnog reportera Carla koji se tri decenije nakon završetka rata vraća u Bosnu i Hercegovinu. Između sjećanja na opsadu, izgubljene ljubavi i prijateljstva rođenih u ekstremnim okolnostima, Riva istražuje paradoks sarajevskog iskustva: kako su se u vremenu razaranja rađale najdublje ljudske veze. Roman je istovremeno intimna autobiografska ispovijest i refleksija o nostalgiji, solidarnosti i svijetu koji je nestao raspadom Jugoslavije

Povratak Gigija Rive u Sarajevo, onaj literarni i sudbinski, pretvorio se ovih dana u prvorazredni kulturni događaj u Italiji. Izlazak romana „C’era l’amore a Sarajevo“ (U Sarajevu je bilo ljubavi), zakazan za utorak, 17. mart, u izdanju izdavačke kuće Mondadori, nije dočekan samo kao promocija još jedne knjige o ratu, već kao duboka, gotovo hirurška analiza italijanske savjesti i njenog odnosa prema Balkanu.

Gigi Riva je jedno od najuglednijih imena savremenog italijanskog novinarstva, osoba čija je karijera neraskidivo vezana za sudbinu Balkana. Decenijama je radio kao specijalni izvjestitelj i urednik u prestižnim listovima poput Il Giorno i L’Espresso, a njegovi izvještaji s ratišta Bliskog istoka i bivše Jugoslavije postavljali su standarde ratnog dopisništva.

Riva nije samo hroničar sukoba; on je duboki poznavalac postjugoslovenskog društva, autor brojnih eseja, scenarija i knjiga, među kojima se posebno ističe kultno djelo „L’ultimo rigore di Faruk“ (Farukov posljednji penal). Njegov stil odlikuje preciznost novinara i empatija književnika, a Sarajevo za njega nije samo tema nego i, kako je više puta naglasio u intervjuima, svojevrsna „emotivna domovina“ kojoj se stalno vraća. Nakon više od dvije decenije izvještavanja s ratišta širom svijeta, Riva se vraća tamo gdje je, kako kaže, „pokupio virus“ koji ga je trajno obilježio.

Radnja romana smještena je u početak 2026. godine, kada se glavni junak Carlo, ratni reporter koji je tokom devedesetih izvještavao iz Sarajeva, vraća u Bosnu i Hercegovinu povodom tridesete godišnjice završetka rata. Iako nosi ime autorovog brata, Carlo je očigledno literarni alter ego samog Rive. Knjiga je dijelom autobiografska, a dijelom vješto ispletena fikcija u kojoj su mnogi događaji inspirirani stvarnim iskustvima iz vremena opsade.

U središtu priče nalazi se povratak na mjesta koja su obilježila generaciju ratnih reportera i građana Sarajeva. Grad koji Carlo ponovo susreće više nije isti kao onaj koji je pamti iz ratnih godina. Ulice su obnovljene, kafići puni života, ali u kolektivnom pamćenju grada ostaju duboki slojevi iskustva koje vrijeme ne može izbrisati. Upravo kroz taj susret između sjećanja i sadašnjosti roman gradi svoju emotivnu strukturu.

Riva u fokus ne stavlja samo historijske činjenice o opsadi, snajperima ili etničkom čišćenju. Njegov cilj je istražiti rat kao ekstremno stanje ljudskog postojanja, prostor u kojem se istovremeno rađaju najgore i najbolje osobine čovjeka. U tom vakuumu smrti osjećaji poput ljubavi i prijateljstva postaju intenzivniji i često preuzimaju ulogu jedinog smisla preživljavanja.

Jedan od zanimljivijih slojeva romana jeste način na koji autor tematizira sjećanje na svijet koji je nestao raspadom Jugoslavije. U tom kontekstu pojavljuje se i motiv nostalgije, ali ne kao politički žal za nekadašnjim sistemom. U središtu Rivine perspektive nalazi se prije svega osjećaj izgubljenog zajedništva – sjećanje na vrijeme kada su se ljudi u Sarajevu i drugim jugoslavenskim gradovima, uprkos razlikama, osjećali dijelom iste društvene i kulturne zajednice.

Ta nostalgija u romanu nije ideološka, nego duboko ljudska: govori o svakodnevnim odnosima, prijateljstvima i spontanoj solidarnosti koja je, prema svjedočenjima mnogih iz tog vremena, činila predratni život drukčijim od svijeta koji je nastao nakon ratova devedesetih. Upravo u toj razlici između izgubljene normalnosti i kasnijeg rasula Riva pronalazi jedan od emotivnih motiva svoje priče o Sarajevu.

Motiv nostalgije koji se pojavljuje u romanu može se čitati i kroz prizmu onoga što je sociolog Zygmunt Bauman nazvao „retrotopijom“ – sklonošću savremenih društava da u prošlosti traže izgubljeni osjećaj sigurnosti i smisla. Riva je na taj koncept ukazivao i u intervjuima o knjizi, pokušavajući objasniti paradoks koji su mnogi ljudi iz Sarajeva opisivali nakon rata.

Za neke od onih koji su proživjeli opsadu, sjećanje na ratne godine nije samo trauma nego i podsjećanje na izuzetno snažnu solidarnost među građanima, na spontan osjećaj zajedništva i uzajamne brige koji je nastajao u ekstremnim okolnostima. Upravo u tom kontrastu između brutalnosti rata i intenziteta ljudskih veza koje je on proizveo nastaje ono što Riva prepoznaje kao neobičnu nostalgiju – ne za ratom samim, nego za svijetom međuljudskih odnosa koji je, kako mnogi danas tvrde, nestao zajedno s njim.

Kao što nas pandemija nije učinila boljim ljudima, tako ni rat, prema Rivinom viđenju, nije vratio život onakvim kakav je bio prije razaranja. Postoji duboka disonanca između onoga što je obećano i onoga što je ostalo. Protagonisti romana žive u rascjepu između bolnih sjećanja i razočaravajuće sadašnjosti.

Nakon više knjiga i scenarija inspirisanih Balkanom, Gigi Riva ni danas nije siguran je li ovo njegovo posljednje djelo o Bosni. Sarajevo je za njega književna sudbina od koje se teško oprašta, a ovaj roman djeluje kao emotivni povratak gradu koji je obilježio njegovu novinarsku i životnu biografiju.

Najavljeni izlazak romana „C’era l’amore a Sarajevo. Un romanzo dentro l’assedio“ prati i niz javnih predstavljanja u Italiji. Autor će tokom proljeća učestvovati na književnim susretima, razgovorima s čitateljima i promocijama u knjižarama i kulturnim centrima, gdje će govoriti o nastanku knjige, iskustvu izvještavanja iz ratne Bosne i o načinu na koji je novinarsko pamćenje pretvorio u literarnu priču. Takva predstavljanja, uobičajena za nova izdanja velikih izdavača poput Arnoldo Mondadori Editore, često predstavljaju uvod u širu promociju romana kroz književne festivale, medijske intervjue i susrete s čitateljima širom Italije.