“U julu 1888., u danima oko blagdana svetog Jakova, Ujak me oplodio”, počinje Jauffret svoju mračnu priču, uvodeći nas u patnju, nadanja i opsesije mlade, fanatično pobožne žene, koja nosi utjelovljenje zla.

Voli li majka svoje dijete i ako ono postane čudovište, kakvo je Hitler bio? Klara Pözl Hitler čudovišno zlo sina nije doživjela, umrla je od karcinoma dojke kad je njemu bilo samo 17, liječio ju je židovski liječnik Eduard Bloch. Taj je liječnik godinama kasnije s porodicom uspio pobjeći u Ameriku, Hitler mu je to dozvolio. Bi li Klara čuvala trudnoću tako strpljivo, željna djeteta nakon što joj je dvoje mališana već umrlo, da je znala u šta će se mali Adolf pretvoriti? Vjerojatno nema čovjeka na svijetu koji je prošao kroz patnje Drugog svjetskog rata, a koji se nije pitao bi li Klara donijela na svijet dijete koje će promijeniti tok povijesti da je znala. Bi li bila spremna ubiti svoje toliko željeno dijete da spasi milione druge djece i kolika je garancija da nacistički pokret ne bi iznjedrio nekog drugog krvnika.

“U Klarinu trbuhu” najgore tek dolazi, jer pratimo Klarinu trudnoću s najvećim čudovištem ikad. Izvrsna ideja za fenomenalan roman fenomenalnog Régisa Jauffreta, spoj fikcije i činjenica, zato što je Hitlerova majka doista bila Klara, udana za rođaka Alojza, dvostruko starijeg carinskog službenika, rigidnog, sebičnog, emocionalno hendikepiranog čovjeka koji joj ne dozvoljava suze nad mrtvom djecom i koji na sprovode vlastite djece ne stiže jer su tokom radnog vremena. On je okrutan Ujak, kako ga je zvala sve do njegove smrti 1903.

“U julu 1888., u danima oko blagdana svetog Jakova, Ujak me oplodio”, počinje Jauffret ovu, još jednu svoju mračnu priču, uvodeći nas u patnju, nadanja i opsesije mlade, fanatično pobožne žene, koja nosi utjelovljenje apsolutnog zla. Njezina je svakodnevica teška, ona je sluškinja u vlastitoj kući, zatočenica svoga muža, kao i mjesnog svećenika antisemita, zatočenica vremena u kojem je žena samo stvar, biće koje, ako se sama zatekne na ulici, može silovati lokalni gostioničar, što ona mužu nipošto ne smije otkriti, jer će biti kažnjena i protjerana iz kuće. Klaru, majku onoga koji je ubio na milione nevinih i uništio svijet, tokom romana žalimo, dok strpljivo, predano, prihvaćajući sve životne udarce, u utrobi nosi koljača.

Klara genijalnog Jauffreta je, međutim, i vidovita, njezine nas halucinantne vizije odvode u strašnu budućnost čiji je autor niko drugi nego njezin sin. Razmišljajući o svakodnevnim stvarima, s vremena na vrijeme usred neke misli vidi ušljive logoraše, izgladnjelu djecu iscrpljenu od rada, leševe nagomilane ispred krematorija. Njezine jednostavne misli usred rečenice pretvaraju se u krvave logoraške scene, u rečenice odjednom bez interpunkcije, koje nas prisiljavaju da ih, šokirani, pročitamo najmanje dvaput. Dolaze iznenada, kao pad giljotine.

“Nikad dotad nisam bila kod doktora Blocha. Kad god nam je trebao, dolazio bi k nama jer smo obično bili prebolesni da bismo ustali iz kreveta. Prošla sam stazom uz koju su bili zasađeni brijestovi i trava posuta odrubljenim glavama kao preko noći izniklim čovjekolikim gljivama i komadi kostiju bijelih poput školjki kad se pepeo utopio u zemlji natopljenoj krvlju suzama urlicima i mir i tišina i miris ništavila i nastavila sam koračati gledajući ravno kako bih ostala usredotočena na taj blistavi dan.”

Tako nas Jauffret šokira, iz Klarine nas sadašnjosti na kraju 19. stoljeća u austrijskom gradiću Braunau na Innu katapultirajući u haotičnu, mračnu budućnost čiji će tvorac biti njezin Adolf.

“U Klarinu trbuhu” je ispovijed sirote majke patnice koja samo želi da joj jedno dijete preživi, ne znajući da će ono kasnije sijati smrt, piše Express.

U Klarinu trbuhu, Régis Jauffret, HENA COM. Prijevod: Maja Ručević