Ismet Seferagić je dugogodišnji organizator i prepoznatljivo lice bošnjačkih okupljanja u Zadru. Već više od deset godina vodi hor „Šeher“ i kroz kulturu čuva bošnjaštvo. Iz Bihaća je došao 1985. godine, dragovoljac je Domovinskog rata, živi na Pagu. Njegova program je sadržan u riječima: „Imam dvije zemlje – jednu izvornu, drugu izbornu – i obje volim.“

U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Zadarske županije u Zadru nema glamura, ali ima ono što je u manjinskom životu najrjeđe, kontinuiteta. „Trajemo trideset godina“, kaže Ismet Seferagić, bošnjački aktivist i čovjek čiji se rad prepoznaje po upornosti.

„U ovaj prostor preselili smo prije sedam godina“, govori. „Učvrstilo je stalne članove, poboljšalo druženja i dovelo nove ljude.“ Prostor, kaže, daje sigurnost jer zna se gdje se dolazi, gdje se vježba, gdje se razgovara, gdje se planira.

– Ali prostor ne vrijedi ništa bez ljudi?, ustvrđujemo

„Pa naravno. Ne bismo ni trajali da nisu vjerni onome što radimo i načinu kako to radimo“, odgovara Ismet koji već više od deset godina vodi hor. Zove se „Šeher“ i nosi posebnu boju bošnjačkog glasa i kulture, a u Zadru ih vole slušati.

„Nemamo nijednog muzičara, niko se nije pojavio deset godina“, kaže, bez ljutnje. „Mi smo amateri, ali odrađujemo dobar posao. Putujemo, nastupamo, dočekujemo goste.“

Iz Zadra na bošnjačke manifestacije širom Hrvatske obično putuje osamnaest članova. „Bilo je perioda kad se broj smanjio, pa se opet vraćamo“, kaže. „Bitno je da se ne odustaje.“

Kad ga pitate za broj Bošnjaka u Zadru, Ismet je oprezan: „Tačan broj ne znam, ali negdje 250 do 300.“ I odmah dodaje ono što često stoji iza svake manjinske statistike, ako se ljudi ne izjašnjavaju, manjina je slabije vidljiva, a s vidljivošću dolaze i prava, i programi, i snaga.

„Trudimo se živjeti pristojno, mirno, nenametljivo.“ Ismet ne pamti ozbiljnije incidente na nacionalnoj osnovi.

Ismet, doduše, živi na otoku Pagu već četrdeset godina. Došao je iz Bihaća 1985, bio dragovoljac Domovinskog rata, zasnovao porodicu. „Imam dvoje djece, unuku. Dobro sam prihvaćen u sredini“, kaže.

„Ne čujem da ljudi danas imaju problema, ali svi su oprezni – zbog napetih vremena u kojem živimo.“

Na pitanje o umrežavanju Bošnjaka u Hrvatskoj, Ismet govori s opreznom nadom: „Imamo mogućnosti rasta, ali treba raditi.“ Posebno ističe saborskog zastupnika Armina Hodžića: „Vidimo to kao veliku šansu. Vjerujemo da može ići na bolje.“

Zadar, kaže, ne gleda prema Splitu ili Rijeci: „Mi smo sami za sebe.“ Ne znači to izolaciju, nego želju da se i ovdje gradi vlastita vidljivost.

A prema Bosni i Hercegovini? Najviše veza je s Krajinom. „Možda Unsko-sanski kanton, i nešto ljudi iz Srednje Bosne.“

Govoreći o novim doseljavanjima, kaže da dolaze ljudi „na desetke“. Bilo je i onih koji nisu izdržali prilagodbu i vratili se. Ali ono što Ismet ne prihvata jeste unutrašnja podjela na „ovdašnje“ i „one iz Bosne“.

„Ja pitam čovjeka: kad si došao iz Bosne? 1994. I onda priča o ‘našima’ i ‘njihovima’. Kako možeš? Mi to ovdje ne radimo“, kaže. „Svi su dobro došli.“

I da se manjinski život ne svede samo na sastanke, u zajednici su oformili i plesnu grupu, naručili nošnje. „Radujemo se svakom novom članu“, kaže, i to kod Ismeta zvuči kao stvarno uvjerenje.

U Zadru postoji molitveni prostor, a efendija je Ćamil ef. Bašić. Bajram je bio posebno posjećen: „Nikad nije toliko ljudi bilo“, dodaje Ismet. Dolaze i strani radnici, a Ismet tu vidi priliku i za Islamsku zajednicu i za bošnjačke udruge – da pomognu gradu u komunikaciji, u integraciji „novih susjeda“, u smirivanju nesporazuma.

„Da nam se ponudi bilo kakvo pitanje ili dilema, izašli bismo u susret“, kaže. Ismet pritom nosi cijelo iskustvo ratnih i poratnih godina: „Za dvadeset godina u udruzi nisam čuo nijednog Bošnjaka da je rekao nešto krivo protiv Republike Hrvatske. Nikad.“

Ismet se sjeća i susreta s generalom Antom Gotovinom, slučajnog i ljudskog. Rekao mu je ko je i odakle dolazi te ga pozvao da bude gost udruge. Ismet mu je tada izgovorio: „Imam dvije zemlje. Jedna je izvorna, a druga izborna i ja ih obje isto volim.“

Gotovina mu je, kaže, odgovorio: „Ovako srčano nisam nikad čuo. Ovo ću zapamtiti.“

Kad razgovor odmakne Ismet upozorava i na asimilaciju jer bez zajedništva, bez kulture, bez jezika, sve se razvodni u dvije-tri generacije. Ne zagovara zatvaranje: „Opasno je ući u geto.“

Zato insistira na vidljivosti i prostor udruge je dobar za probe i seminare, ali ono što je „reprezentativno“ treba početi pokazivati u centru grada. „Da se pokaže da smo narod savremene književnosti, umjetnosti i kulture“, kaže. Folklor je važan, ali nije dovoljan.

„Narod nam je strašno zapušten“, govori otvoreno. „Nama u Zadru fali akademskih građana među članovima. Nemamo priliku slušati takve ljude, dijeliti mišljenje.“

I možda je baš u tome njegov najjači vapaj. Dođite, donesite znanje, razgovor i ideje. Jer prostor su zidovi, ali zajednicu drže ljudi koji vjeruju u zajedničku misiju.