Rasprave o „teškom suživotu“ s muslimanima u Austriji ponovo su poslužile kao povod za političke zahtjeve za strožim mjerama, većim integracijskim obavezama i čak zabranom „šerijata“

Gotovo svake godine u Austriji se pojavi nova naručena studija predstavljena kao „glas naroda“, praćena političkom kampanjom. Ovog puta poruka je da mnogi građani navodno doživljavaju suživot s muslimankama i muslimanima kao „težak“, iako se rijetko precizira u čemu se ta teškoća konkretno sastoji. Politički odgovor, međutim, dolazi brzo i rutinski: više integracijskih obaveza, strože mjere, a sada čak i prijedlog zabrane „primjene šerijata“. Takvi zahtjevi, međutim, manje govore o integraciji, a mnogo više o društvenoj nelagodi prema vidljivoj muslimanskoj prisutnosti.

Posebno je upadljivo koliko je zaključak jednostavan: mnogi nešto osjećaju kao problematično pa se mora promijeniti „druga strana“. Muslimani se time pretvaraju u objekt problema, u grupu koju treba disciplinirati, prilagoditi ili sankcionirati. Ova logika danas se naročito jasno vidi u novom prijedlogu stranke ÖVP da se u Austriji zabrani „šerijat“.

Riječ je o zabrani nečega što pravno ne postoji i što je društveno već odavno regulirano. Njena stvarna funkcija nije zaštita pravnog poretka, nego proizvodnja prijetnje, stvaranje slike opasnosti koja političarima omogućava da demonstriraju odlučnost.

Ne regulira se stvarna praksa, već se kriminalizira muslimanska svakodnevica. Integracija se ne shvata kao proces uključivanja, nego kao režim sumnje. Pri tome ostaje nejasno ko je uopće obuhvaćen istraživanjima koja služe kao osnova za političke zaključke. Jesu li među ispitanima i muslimani? I ako jesu, zašto se njihova iskustva ne uzimaju ozbiljno? Diskriminacija pri zapošljavanju, odbijanje stanova, problemi zbog marame, brade, boje kože ili imena, sve su to pojave koje su znanstveno dokumentirane, ali rijetko rezultiraju političkim mjerama ili zahtjevima.

Debata već godinama funkcionira po istom obrascu: o muslimanima se govori, piše i istražuje, ali rijetko s njima. Njihove perspektive ne važe kao znanje, nego se tretiraju kao subjektivne emocije. Time se zapravo izbjegava suštinsko pitanje: je li društvo uopće spremno za integraciju kakvu stalno zahtijeva?

Integracija se često pogrešno tumači kao prilagodba do nevidljivosti. No integracija u demokratskom smislu znači nešto sasvim drugo: da muslimanke i muslimani učestvuju u oblikovanju društva. To znači da idu u škole i na fakultete, da postaju ljekari, nastavnici, vozačice tramvaja, umjetnici, javni službenici. To znači da u javnom prostoru postoje žene s maramom, ljudi s „drugačijim“ imenima i akcentima, da se čuju glasovi koji nisu uvijek ugodni većini.

Drugim riječima, integracija znači vidljivost, prisutnost i pravo na riječ. Ona podrazumijeva i to da muslimani, kao i druge društvene grupe, imaju pravo na kritiku, na neslaganje i na političko djelovanje. Upravo tu integracija postaje „teška“. Jer integrirana zajednica nije tiha, zahvalna i nenametljiva. Ona je aktivna, artikulirana i ponekad konfliktna.

Njemački sociolog Aladin El-Mafaalani taj proces opisuje kao „paradoks integracije“: što je integracija uspješnija, to su konflikti vidljiviji. Integracija ne proizvodi harmoniju, nego raspravu. Ne smanjuje trenja, nego ih čini javnim. Ali upravo u tome leži njena demokratska vrijednost. Demokratija ne živi od tišine, nego od sudjelovanja, pregovaranja i neslaganja.

Uprkos tome, politika integraciju i dalje predstavlja kao obavezu „drugih“. Kao uvjet da budu tolerirani. Pri tome se rijetko pita jesu li institucije i većinsko društvo uopće spremni da tu participaciju prihvate. Muslimani u Austriji rade, plaćaju poreze i doprinose društvu, ali se i dalje tretiraju kao stalni sumnjivci. Takav pristup ne proizvodi suživot, nego nepovjerenje. Antimuslimanski rasizam se normalizira, prikazuje kao razumna briga, a njegove posljedice postaju sve vidljivije, uključujući i nasilje, poput nedavnih pucnjava na džamiju u Donjoj Austriji.

Možda bi zato pitanje trebalo okrenuti: ne jesu li muslimani spremni za integraciju, nego je li društvo spremno za integrirane muslimane. Za ljude koji ne samo da „funkcioniraju“, nego i oblikuju zajednicu. Za ljude koji nisu samo prilagođeni, nego vidljivi. Za ljude koji nisu samo tolerirani, nego ravnopravni.

Za to nisu potrebne nove studije o osjećajima, niti političke kampanje o „drugima“. Potrebno je nešto mnogo jednostavnije i istovremeno politički zahtjevnije: slušanje. Integracija ne propada zato što ljudi ne žele biti dio društva. Ona propada onda kada je njihova prisutnost prihvatljiva samo dok ne postane stvarna.

IZVOR: Der Standard