Takav profil “analitičara” savršeno se uklapa u model medijskog prostora Srbije – senzacionalizam, teorije zavjere i glorifikacija službi bezbjednosti. Ali ono što šokira jeste činjenica da se jedna takva osoba sada kao sugovornik pojavila u programu javnog servisa Federacije

Gostovanje Božidara Spasića, bivšeg operativca jugoslavenske Službe državne bezbjednosti i čovjeka koji je u Belgiji osuđen zbog organiziranja političkog ubistva, u emisiji “Mreža” Federalne televizije, jedan je od gorih poteza tog javnog servisa u posljednje vrijeme.

U prilogu o dobrovoljcima iz BiH koji se bore na strani Rusije u Ukrajini, Spasić je predstavljen kao “analitičar”. Ali riječ je, zapravo, o osobi koja je decenijama bila dio najmračnijih struktura jugoslavenske tajne policije, a kasnije se pretvorio u tabloidskog komentatora i apologetu državne sile.

Rođen 1949. godine u Čačku, Spasić je pravnik po obrazovanju, ali prije svega – obavještajac. Od kraja sedamdesetih radio je u Drugoj upravi Službe državne bezbjednosti, zaduženoj za specijalne operacije i “borbu protiv terorističke emigracije”. Bio je šef operativnog tima koji je, prema vlastitim riječima, “izveo više od 90 akcija širom Evrope”.

Te akcije nisu bile nikakvi “analitički zadaci”, već operacije koje su često završavale otmicama, paljevinama, atentatima i likvidacijama političkih emigranata iz tadašnje Jugoslavije. Spasić se time godinama i sam hvalio u medijima sve dok ga nije sustigla međunarodna pravda.

Belgijski sud ga je 2016. godine, u odsustvu, proglasio krivim za naručivanje ubistva kosovskog disidenta Envera Hadrija, ubijenog 1990. u Briselu. Hadri je bio poznat po dokumentiranju kršenja ljudskih prava na Kosovu i planirao je svjedočiti pred Komisijom UN-a.

Spasić je, prema presudi, bio organizator operacije, dok su egzekutori bili Andrija Drašković i Veselin Vukotić, poznata imena jugoslavenskog podzemlja. Belgijski sud je 2025. obnovio proces i potvrdio doživotne kazne za sve trojicu.

Sam Spasić danas tvrdi da “nikad nije bio obaviješten o presudi”, da je sve “montirano”, i da je njegova knjiga Lasica u kojoj detaljno opisuje planiranje Hadrijevog ubistva “romantizirana fikcija”. Ipak, teško je govoriti o fikciji kada se opisi iz njegovog romana poklapaju s činjenicama iz istraga.

Nakon raspada Jugoslavije i odlaska iz službe, Spasić otvara privatnu detektivsku agenciju “SIA – Srpska istražna agencija”, koja mu je poslužila kao prelazni korak ka medijskom prostoru. Od početka dvehiljaditih pojavljivao se u gotovo svim tabloidima i televizijama u Srbiji: Pinku, Hepiju, Informeru, Kuriru. U tim nastupima promovirao je teze o “patriotskoj službi”, “državnim tajnama” i “zaverama protiv Srba”.

Njegovi komentari obično slijede liniju zvanične propagande, s jasnim simpatijama prema autoritarnim režimima i ruskoj politici. Na pitanje o ruskoj agresiji na Ukrajinu, Spasić je u više navrata izjavljivao da “Srbi ne mogu biti protiv Rusa”, da “Ukrajinci ne vode svoj rat”, i da je Zapad “rasadnik antiruske mržnje”.

Takav profil “analitičara” savršeno se uklapa u model medijskog prostora Srbije – senzacionalizam, teorije zavjere i glorifikacija službi bezbjednosti. Ali ono što šokira jeste činjenica da se jedna takva osoba sada kao sugovornik pojavila u programu javnog servisa Federacije.

Federalna televizija ima status javnog emitera, finansiranog novcem građana. Takav servis ima obavezu poštovati principe nepristrasnosti, vjerodostojnosti i javnog interesa. U tom okviru, gost s presudom za političko ubistvo ne može biti “analitičar” – on može biti isključivo predmet novinarskog ispitivanja, uz jasno objašnjenje njegove prošlosti. U suprotnom, nema razlike između notornog Informera i javnog servisa.

Spasićevim gostovanjem se u ovdašnji javni prostor unosi narativ koji pokušava opravdati agresiju na Ukrajinu i ideološki legitimizirati one koji idu da ratuju za Kremlj. Spasić, s biografijom u službi represije i političkih atentata, u takvom kontekstu ne djeluje kao stručnjak već kao propagandist. Ako je Božidar Spasić “analitičar”, onda bi i svaka druga figura mračne prošlosti mogla sutra sjediti u studiju i dijeliti savjete o “geopolitičkoj situaciji”.

Božidaru Spasiću je mjesto na marginama, u opskurnim srbijanskim talk-show emisijama, u tabloidima i na televizijskim stanicama koje žive od žutila. Njemu nije mjesto u javnom eteru Bosne i Hercegovine. To nije pitanje ni politike ni novinarstva, nego jednostavno dostojanstva.