Abd el-Kader je 1832. proglašen emirom Alžira. Smjestio je prijestolnicu u Mascari i poveo sveti rat protiv francuske okupacije. Njegovu vojsku činilo je 10.000 konjanika spremnih da polože živote. Nanio je niz poraza francuskim trupama i natjerao ih na povlačenje
Emir Abd el-Kader ibn Muhiy ad-Din ibn Mustafa al-Hassani al-Jazairi, ime koje i danas izaziva poštovanje u Alžiru i islamskom svijetu, rodio se 6. septembra 1808. godine u Guetni, nedaleko od Mascare. Preminuo je 26. maja 1883. u Damasku, gdje je proveo posljednje decenije života. Njegova životna priča utkana je u borbu protiv kolonijalizma, utemeljenje moderne alžirske države, ali i u rijetko viđeno viteštvo i čovjekoljublje.
Abd el-Kader poticao je iz porodice koja je vodila porijeklo od samog Poslanika Muhammeda a.s., preko kćeri Fatime i hazreti Alije. Njegov otac, imam Muhiy ad-Din, bio je cijenjeni učenjak i vođa sufijskog tarikata. Mladi Abd el-Kader obrazovao se u Kachronu, blizu Orana. Učio je Kur’an napamet, sticao vjerska i filozofska znanja, ali i savladavao jahačke i ratničke vještine. Njegova inteligencija i sposobnosti ubrzo su ga izdvojile među vršnjacima. Do te mjere je postao cijenjen da su lokalne osmanske vlasti, u strahu od njegovog ugleda, pokušale da ga uklone. Zajedno s ocem, bio je primoran napustiti zemlju i obaviti hadž u Meku.
Kada su se otac i sin vratili, Alžir je već bio okupiran od Francuza (1830). Zemlja je tonula u haos, a narod tražio vođu. Abd el-Kader je 1832. proglašen emirom Alžira. Smjestio je prijestolnicu u Mascari i poveo sveti rat protiv francuske okupacije. Njegovu vojsku činilo je 10.000 konjanika spremnih da polože živote. Nanio je niz poraza francuskim trupama i natjerao ih na povlačenje.
Do 1834. Abd el-Kader je uspio toliko ojačati da je general Desmichels bio prisiljen potpisati sporazum kojim je alžirski vođa stekao kontrolu nad ogromnim dijelom teritorije. Tokom kratkog razdoblja mira izgradio je temelje buduće države: organizirao osam provincija, podijelio vlast plemenskim kadijama, osnovao redovnu vojsku i razvio administraciju. Uveo je centraliziranu vlast, stvarao arsenal oružja, gradio utvrde i pokušavao modernizirati zemlju.
Francuska je odgovorila brutalno. Generali su koristili taktiku spaljene zemlje, razarali sela i uništavali usjeve. Abd el-Kader je godinama pružao otpor, podizao plemena i vodio iscrpljujući rat. Ali, nakon niza poraza i gubitka saveznika, bio je prisiljen na povlačenje u Maroko. Rat se proširio i na susjednu zemlju, gdje je Francuska bombardirala Tangier i Essaouiru. Konačni udarac stigao je u bici kod Islyja 1844. godine, gdje su marokanske i alžirske snage poražene.
U julu 1846. Abd el-Kader je pokušao pronaći utočište u Maroku, ali je bio protjeran. Vratio se u Alžir i, svjestan da je otpor postao besmislen, 23. decembra 1847. godine predao se francuskim snagama. Predao je mač vojvodi od Aumalea. Najprije je zatvoren u Toulonu, zatim u Pauu i Amboiseu, gdje je došao u kontakt s francuskim intelektualcima i masonerijom. Tek 1852. godine Napoleon III. ga je oslobodio. Odselio se u Damask, gdje će provesti ostatak života.
U Damasku se Abd el-Kader posvetio duhovnom životu. Najpoznatiji trenutak njegove moralne veličine zabilježen je 1860. godine, tokom krvavih sukoba između muslimana i kršćana u Siriji. Emir je otvorio vrata svoje kuće i zaštitio hiljade kršćana od masakra, rizikujući i vlastiti život. Zbog toga je dobio odlikovanje Legije časti i postao cijenjen ne samo među muslimanima, već i u Evropi.
Posljednje godine proveo je u miru, odvojen od politike, ali s dubokim interesom za filozofiju, duhovnost i islamsku misao. Preminuo je 26. maja 1883. u Damasku, gdje je i sahranjen. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su preneseni u Alžir, gdje ga smatraju utemeljiteljem moderne države.
