“Grad Goražde je pokazao svoju raspoloživost ponajviše kada je trebalo realizirati kupovinu zemljišta i izdati građevinsku dozvolu. Dakako, i kanton BPK se uključio u cijeli taj projekt, imali smo podršku Federalne Vlade i Vlade Hrvatske. Na neki način svi su pomogli da ta crkva zablista u ovakvom stanju”, kaže don Josip i dodaje da su priloge za crkvu davali svi vjernici – i islamske vjeroispovijesti, i pravoslavci, i katolici, iz Goražda, iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Evrope, a ponajviše iz SAD-a i nešto manje iz Australije.

Na temeljima stare crkve, koju komunistička vlast sruši 1957. godine, uzdigla se nova crkva u Goraždu. Lijepa. Ne velika. Ali kako bi to objasnio župnik Župe sv. Dominika Goražde don Josip Tadić “nama je katedrala u malom”. Nova crkva, crkva Blaženih Drinskih mučenica udaljena je ni 500 metara od zgrade Osnovne škole “Husein ef. Đozo”. Baš je zgrada te škole neraskidivo vezana za Blažene Drinske mučenice. Iza škole, uz obalu rijeke Drine je spomen-ploča posvećena Drinskim mučenicima. Ako pogled usmjerite prema školi, na trećem spratu je učionica, s čijeg prozora su četiri časne sestre poletjele u smrt.

Bilo je to 15. decembra 1941. godine. Četnici Draže Mihailovića su pet redovnica iz Družbe sestara Kćeri ljubavi Božje u samostanu Marijin dom na Palama odveli u Goražde te zatvorili u kasarnu, zgradu koja danas služi kao škola. Jednu redovnicu, Berchmanu, ubili su putem. Ostale četiri, Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta, da sačuvaju svoju čast, skočile su kroz prozor s trećeg sprata. Tu gdje su pale, i gdje danas stoji spomen-ploča, četnici su ih zaklali, te su njihova tijela bacili u Drinu.

Iako je njihovo stradanje podsjetnik na bolnu prošlost istočnobosanskih krajeva, izgradnja crkve Blaženih Drinskih mučenica simbol je nove nade, i dokaz da zajedno možemo sve.

Početak izgradnje crkve poklopio se sa dolaskom don Josipa Tadića za župnika u Goraždu 2019. godine. Tada mu je, u dekretu o imenovanju, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić stavio u zadatak da realizira kupovinu zemljišta i sve potrebne dozvole za gradnju crkve. Dvije godine zbog korone nije se skoro ništa moglo raditi.

“Već 2021. godine realizirano je zemljište i građevinska dozvola, a već u osmom mjesecu te godine počinjemo s gradnjom. I u početku je bio entuzijazam, s malim brojem vjernika, zapravo, bi bilo nemoguće takvo djelo izvesti, ali Božiji prst je bio u svemu tome zahvaljujući ponajprije običnim ljudima, vjernicima, koji su svojim skromnim prilozima davali za crkvu. Uspjeli smo je izgraditi i 20. 9. bila je posveta te crkve”, kaže don Josip.

Priloge za crkvu, kaže on, davali su svi vjernici – i islamske vjeroispovijesti, i pravoslavci, i katolici, iz Goražda, iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Evrope, a ponajviše iz SAD-a i nešto malo iz Australije.

“Grad Goražde je pokazao svoju raspoloživost ponajviše kada je trebalo realizirati kupovinu zemljišta i izdati građevinsku dozvolu. Dakako, i kanton BPK se uključio u cijeli taj projekt, imali smo podršku Federalne Vlade i Vlade Hrvatske. Na neki način svi su pomogli da ta crkva zablista u ovakvom stanju”, kaže don Josip.

Iako nije velika, dovoljna je za hodočasnike koji dolaze svaki vikend u Goražde. “U subotu su bila dva autobusa hodočasnika iz Širokog Brijega, zatim hodočasnici iz župe Ljubunčići kod Livna, ove subote dolaze hodočasnici iz Albanije, onu tamo subotu dolaze iz Slovenije. Već to pomalo počinje zaživljavati”, kaže don Josip koji u Goraždu ima tek dvadesetak katolika, većina njih u miješanim brakovima i svećenika zovu samo na sahranu. Tek je njih 5-6 praktičnih vjernika koji dolaze na misu.

Župni ured, u kojem don Josip radi, i kapela sv. Dominika su na suprotnoj strani Drine od one na kojoj je nova crkva. Iako izvana djeluje prilično oronulo, don Josip je, kako kaže, zamijenio krov na župnom uredu, renovirao sprat kuće i unutrašnjost kapele, gdje obično drži misu kada je sam sa svojim župljanima.

Nova crkva goraždanskoj župi sv. Dominika donijela je jedan novi zamah, mnoštvo vjernika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i šire posjećuje crkvu Blaženih Drinskih mučenica.

“To je velika stvar za nas da ljudi dolaze, da nismo sami, prepušteni sami sebi. Kada dolaze te grupe hodočasnika oni su nama velika moralna podrška. U svemu tome ne osjećamo se sami i zaboravljeni”, kaže don Josip. Kada je bila posveta crkve Blaženih Drinskih mučenica don Josip Tadić odabrao je Jelenu Perić rođ. Puljić iz župe Gromiljak kod Kiseljaka, koja živi u New Jerseyu i pripada župi New York, da bude kuma crkve. Jelena kaže da je veliki ponos biti kuma, istina, od sveg srca je pomagala koliko god je mogla da se svetište izgradi. A i emotivno je vezana za goraždanski kraj.

Svoju životnu priču ispričala nam je u nekoliko rečenica: “Moj pokojni ćaća je bio u zatvoru u Foči na Drini i umro je u 42. godini života od prebijanja u zatvoru. Nas je sedmero siročadi ostalo. To je davno bilo. Ja sam imala devet godina kad je on umro. Prošla sam teške dane, radila na ciglani. Pribjegla sam granicu 1944. godine, moj je muž otišao prvi, tada mi je bio zaručnik. U Ameriku smo došli 1967. godine i upoznali se s našim narodom u crkvi. Don Anto Baković dolazio je 1969. u Ameriku, on je napisao knjigu ‘Dječak sa Drine’ i govorio nam je propovjedi. On je imao 10 godina kada je gledao da kolju časne sestre i bacaju na rijeku Drinu. Ja sam tada prvi put čula za Drinske mučenice, mene je to jako dirnulo, rekao nam je poslije toga da je još 7-8 tisuća muslimana ubijeno i bačeno u Drinu i da je Drina bila crvena od krvi. Mene je toj dirnulo, i moj ćaća je na Drini isprebijan i umro je poslije toga”.

Kada je vidjela na Facebooku objavu župe Goražde sjetila se šta je čula od don Ante Bakovića, sjetila se svog oca i Drinskih mučenica, i odmah je stupila u kontakt sa župnikom Josipom Tadićem.

“Želila sam da pomognem. I svaki dan kad idem na posao razmišljam: ‘Bože, šta ću danas ja učiniti, to je na rijeci Drini gdje su mnogi ubijeni!?’ Tako da sam odlučila da se organizujem, pravila bankete da skupimo novac, slala pisma našim biznismenima po Americi, čak i Australiji, tako da sam uspjela dobro pomoći. Doživjela sam otvorenje svetišta i da budem kuma”, kaže Jelena koja ima 83 godine, ali bez obzira na to, i danas radi u hotelu New Yorku.

Jelena objašnjava da je sretna što je upoznala don Josipa i što je imala mogućnost da pomogne da se crkva u Goraždu izgradi, iako je tokom proteklih godina nesebično davala priloge svugdje gdje je to bilo potrebno, pa je tako 1990. bila kuma zvona u Gromiljaku, darovala križ u Drževcima…

Gradnja crkve u Goraždu bila je poduhvat koji, bez obzira na to koliko je katolička zajednica mala, pokazao da katolici u ovome gradu nisu sami, imaju komšije koji im neće okrenuti leđa. Rado će priskočiti da pomognu. Mehmed Zilkić živi u stambenoj zgradi malo niže od crkve. On gleda na svijet na način da cijeni svaku Božju kući, i crkvu i džamiju, jer u svakoj Božjoj kući ljudi se mole i teže dobrim djelima. Kako će rado dati prilog za džamiju, isto tako će i za crkvu.

“Bio sam na otvaranju. Bilo je prelijepo. Ja sam tu bio od prvog dana spreman pomoći, i za crkvu kao i za džamiju. Evo, donirao sam i za mejtef sprat blokova, ulazna vrata na mejtef. Neko će tu dići ruke i Bogu se moliti, nekome će koristiti, nama, našoj djeci… Žao mi je tih mučenica jadnih što su na takav način život okončale život, ali to je tako, takvi su ljudi”, priča Mehmed.

Mnogi u Goraždu su odrasli, proveli dobar dio života, a nisu znali ni za Drinske mučenice ni za 7.000 muslimana ubijenih na mostu. Živjeli su u „bratstvu i jedinstvu“, družili se i školovali sa svojim krvnicima. O zločinima se nije pričalo. Tek kada je krenuo novi val zločina 90-ih godina počeli su spoznavati i one ranije četničke zločine.

“Drago mi je da se danas zna istina. I prije je ondje bila crkva, ne znam ko je naredio da se sruši ta prvobitna crkva, ali ova je napravljena na njenim temeljima. Poslije onog rata je srušena. Prije se to krilo, nije se smjelo reći ni da je bila crkva, niti da je bilo klanje na mostu. Tek poslije rata je postavljen spomenik dole kod škole da se zna za Drinske mučenice. Tu je bilo klanje na mostu, četnici se prebacili na onu stranu, zajmili ljude otuda i na mostu pobili i bacili u Drinu. Kasnije su oni prešli u partizane, zaposlili se u komitet i haj ti sad dokaži da je bio zločin”, kaže Mehmed.

Njegov komšija Murat Đaković dodaje da je njemu, kao i svim Goraždanima, na ponos da je crkva ponovo izgrađena. Da je istina otkrivena i da se istina smije glasno reći.

Župa Goražde je godinama čekala da dobije građevinsku dozvolu za crkvu u punom kapacitetu, a ne neku kapelu od 30-40 kvadrata. Ernest Imamović je, čim je preuzeo mandat gradonačelnika Goražda, imao sastanak sa predstavnicima Katoličke crkve i potrudio se da Gradska uprava u što kraćem roku izda građevinsku dozvolu.

“Svi su se stvarno uključili i Gradska uprava i ljudi odavde. U početku je bilo nerazumjevanja pojedinaca, ali danas mi je zaista drago da je nakon četiri godine crkva otvorena i to je nešto što će ostati iza nas novim generacijama kao zalog za budućnost”, kaže gradonačelnik Goražda Ernest Imamović.

Sticajem okolnosti, kada su Drinske mučenice proglašene blaženim, svečanost beatifikacije održavala se u Zetri, gdje je Imamović tada radio kao pripravnik, i čim je došao u Gradsku upravu, dočekao ga je projekat izgradnje crkve Blaženih Drinskih mučenica. Nada se da će se, s glasom katoličkih vjernika, dalje čuti za sve one teškoće, nedaće i zločine koji su preživjeli stanovnici Goražda u Drugom svjetskom ratu.

“No, nije to samo po sebi cilj, nego je cilj međuvjersko, solidarno spajanje ovoga prostora”, kaže Imamović.

On ističe da su komunističke vlasti u Goraždu 1956. i 1957. godine srušile crkvu i Sijerčića džamiju. ”Iako baštinim i taj svjetonazor socijalizma, to je stvarno zlodjelo, nešto što vjerniku čupa srce i dušu”, kaže Imamović.

Dodaje da Grad Goražde izašao u susret zahtjevu Katoličke crkve da se crkva Blaženih Drinskih mučenica gradi na mjestu gdje je ranije bila crkva i gdje su vidljivi ostaci katoličkog groblja.

“Don Josip je u Goražde došao mlad, naivan kao i ja, i krenuli smo u jedan poduhvat. Znali smo se po nekoliko puta dnevno posvađati, ali u nekom pozitivnom smislu. Ali, uspjeli smo. Gradu je još ostalo da ovaj jedan napušteni objekat sruši i uredi prilaz crkvi”, kaže gradonačelnik.

Bošnjaci muslimani jesu u Goraždu većinsko stanovništvo, ali nemaju nikakav otpor prema drugom i drugačijem.

“Pokazali smo jednu širinu, u najezdi nacionalističkih priča mi pravimo katoličku crkvu u gradu sa većinski muslimanskim, bošnjačkim stanovništvom. Pokazali smo jedan tolerantan način držanja bez obzira na to šta smo prošli u proteklim ratovima. Jednostavno, ne želimo nikome da prolazi ono što smo mi prošli”, zaključuje gradonačelnik Imamović.