Dva stoljeća nakon mučkog ubistva u Travniku, šejh Abdulvehab Ilhamija Žepčak i dalje je jedna od najživljih ličnosti bošnjačke duhovne i kulturne povijesti. Nakšibendijski šejh, alhamijado pjesnik i autor jednog od prvih ilmihala na bosanskom jeziku, Ilhamija je istovremeno bio tihi učitelj mektepske djece i hrabri kritičar korumpirane uleme i osmanskih namjesnika. Njegovi stihovi “Čudan zeman nastade…” i danas se citiraju kao komentar našeg vremena, ali iza te rečenice stoji život ispunjen znanjem, tesavvufom i pedantnim radom na odgoju zajednice

Kažu, mada niko to sa sigurnošću ne smije tvrditi, da je ubijen nekada u mjesecu novembru, prije nešto više dva stoljeća. Šejh Abdulvehab Ilhamija Žepčak, Ilhami-baba, za mnoge je tek ime iz ilahija i nekoliko stihova: “Čudan zeman nastade, sve zlikovac postade…” Za one koji pažljivije čitaju bosansku historiju, Ilhamija je mnogo više: nakšibendijski šejh, alhamijado pjesnik, autor jednog od najstarijih ilmihala na bosanskom jeziku, borac protiv zuluma i fitne u osmanskim vremenima i čovjek koji je svoj život svjesno položio na putu istine.

Njegova priča nije samo romantična legenda o “pjesniku koji je glavu dao za istinu”, nego živi podsjetnik šta znači znanje, odgovornost i hrabrost u vjerskom i kulturnom životu Bošnjaka.

Abdulvehab Ilhamija rođen je u Žepču 1773. godine. Ostao je bez roditelja već u najranijem djetinjstvu, pa upravo iz tog sirotištva izlazi jedna od najčvršćih ličnosti bošnjačke duhovne povijesti.

Školovao se pred čuvenim Ahmed-efendijom Karahodžom, autorom Bošnjakuše, pjesme koja već sredinom 18. stoljeća kritizira devijacije tadašnjeg muslimanskog društva. Po svemu sudeći, Ilhamija je snažno upio duh učitelja: spoj brige za vjeru, jezik i moralnu sliku zajednice. Završio je Ferhat-pašinu medresu u Žepču, potom otišao u Tešanj, gdje je 1810. godine pred hadži Abdullah-efendijom Čankarijom dobio idžazetnamu da predaje hadis, tefsir i fikh.

Paralelno s klasičnim šerijatskim naukama, Ilhamija se posvetio i tesavvufu. U fojničkim tekijama u Vukeljićima i na Oglavku, u krugu Husein-babe Zukića i Abdurahmana Sirrije, stasava kao derviš i duhovni tragalac. Iako nauka još raspravlja da li je bio direktan murid Husein-babe ili je imao nezavisnu silsilu, jedno je sigurno: njegova duhovnost pripada nakšibendijskom putu, usmjerenom na tihi, unutarnji zikr i rad na vlastitom nefsu.

Njegovo puno ime, sejjid šejh el-hadž Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Bosnevi Ilhami-baba, sažima slojeve identiteta. “Bosnevi” znači: Bošnjak, Bosanac. “Žepčevi” čuva ime rodnog mjesta. Titula sejjida upućuje na duhovnu vezu s Poslanikom, a.s. “Hadžija” svjedoči da je pohodio Mekku. Pjesnički i duhovni nadimak Ilhami, odnosno Ilhamija, dolazi od arapske riječi ilham – nadahnuće. On nije samo pjesnik “po inspiraciji”, nego čovjek koji svoju misiju doživljava kao božanski poticaj: biti glas svog naroda u teškim vremenima.

Prije nego što je ikome “zapjevao prije zore” i izazvao gnjev vezira i uleme, Ilhamija je bio učitelj. Kao imam Ferhat-pašine džamije u Žepču, muallim i muderris, svoj život je vezao za mektebsku djecu, obične ljude, derviše, zanatlije i seljake.

Njegova poruka je jasna: korijen svakog nereda je neznanje. Neznanje je brat nevjerstvu, ne samo u smislu nepoznavanja propisa, nego i u smislu moralne sljepoće. Prije nego je digao glas protiv zuluma, Ilhamija je desetljećima radio na podizanju obrazovanja, odgoju mladih, oplemenjivanju karaktera. Njegova pobuna nije počela psovkom nego strpljivim odgajanjem generacija kroz mekteb, džamiju i tekiju.

Jedan od ključnih doprinosa Ilhamije bošnjačkoj kulturi jeste njegov Ilmihal na bosanskom jeziku, pisan arebicom. U osmansko vrijeme, ilmihali, udžbenici osnovnih vjerskih istina, pisani su na turskom ili arapskom jeziku. Kako većina običnog svijeta te jezike nije razumjela, mektebsko učenje se često svodilo na puko memorisanje, bez stvarnog razumijevanja.

U drugoj polovini 18. stoljeća javlja se poziv da se osnovna vjerska pouka izvodi na narodnom jeziku. Muhamed Velihodžić Razi pjesmom Čujete, djeco, svikoli traži da se djeca poučavaju na bosanskom. U tom istom vremenskom horizontu u Žepču se rađa Abdulvehab Ilhamija, koji će taj poziv pretvoriti u konkretno djelo: napisati jedan od najstarijih poznatih ilmihala na bosanskom jeziku.

U Ilmihalu, danas poznatom kroz nekoliko rukopisnih primjeraka, Ilhamija slijedi strukturu klasičnih ilmihala: najprije izlaže “pedeset i četiri farza” koje “svaki vjernik treba znati da bi se spasio džehenemske vatre”, zatim imanske i islamske šarte, a potom prelazi na savjete o lijepom ponašanju – ihsan. No, njegova posebnost leži u nijansi jezika.

Za razliku od savremenih ilmihala u kojima dijete uči: “Ja vjerujem u Boga, u Božije meleke…”, Ilhamija piše: “Bogu vjerovat, melećima vjerovat, ćitabima vjerovat…” On ne poučava da “Bog postoji”, već polazi od toga da vjernik već znade i priznaje tu istinu. Ono što se traži jeste povjerenje, potvrda srcem i djelom. U tom malom pomaku od “ja vjerujem da postoji” prema “dužnost je vjerovati” krije se duhovna logika nakšibendijskog šejha: vjera nije informacija, nego odnos.

U trećem i četvrtom poglavlju Ilmihala Ilhamija nizom kratkih savjeta govori o dženetskim uživanjima i džehennemskim strahotama, izboru bračnog druga, odnosu prema roditeljima i učenim ljudima, važnosti znanja i štetnosti neznanja. Kroz formu “ja troje najvolim” pripisuje različite sklonosti Poslaniku, a.s., halifama, melecima i na kraju samom sebi, približavajući vjeru ljudskoj svakodnevnici.

Na kraju Ilmihala on piše jednostavno: na nama je “samo da dostavimo nauku vjere”, a onoga ko bude učio po ovom djelu moli da se sjeti autora u dovi. Tako Ilhami-baba ne ostaje samo pjesnik koji kritizira vlast, nego učitelj koji je Bošnjacima dao pravo da vjeru uče i žive na svom jeziku.

Ilhamija je jedan od rijetkih bošnjačkih autora koji stoji na raskrsnici dvije velike književne tradicije: divanske i alhamijado književnosti. Na arapskom i turskom jeziku piše divansku poeziju o visokim duhovnim istinama, u duhu klasične orijentalne estetike. Na bosanskom jeziku, arebicom, piše moralno-didaktičke i kritičke pjesme namijenjene širokim slojevima društva.

Njegov pjesnički opus obuhvata više od stotinu pjesama: od ilahija poput Ako pitaš za derviše svijeta, koje se i danas čuju u tekijama, do oštrih društvenih kritika. Njegova genijalnost nije samo u stihu, nego u sposobnosti da prilagodi izraz slušaocu. Učenom dervišu govori jezikom tesavvufa, običnom čovjeku priča kao stariji brat, ocu, seljaku ili vojniku.

Najpoznatija među njegovim društvenim kritikama jeste pjesma “Čudan zeman nastade”. U njoj Ilhamija, suočen s korumpiranom ulemom, krvavim obračunima, kupovinom položaja i rasulom osmanskog poretka, bolno uzvikuje:

“Čudan zeman nastade,sve zlikovac postade! Ovo trpit teška muka, a još više turska bruka,munafika stoji huka – šta se hoće, zaboga?”

Ovi stihovi ne nastaju u praznom prostoru. Ilhamija je dobro poznavao hadise o borbi protiv zla: rukom, jezikom i srcem. Znao je da pobuna “rukom” protiv sultana i halife donosi još veći nered. Ali bio je previše velik da bi se povukao u šutnju i samo “prezirao u srcu”. Njegov odabir je jezik. Pjesmom postavlja pitanje legitimiteta onih koji su zauzeli državničke i vjerske položaje, a svojim ponašanjem gaze šerijat i moralnu vertikalu društva.

U političkoj pozadini Ilhamijinog života stoji nemirno doba reformi sultana Mahmuda II. U nastojanju da uvede red u Bosni, 1820. godine sultan šalje novog namjesnika, Alija Dželal-pašu, širokih ovlasti. Na početku, Ilhamija o njemu piše pohvalno, nadajući se da će “Dželalova sablja” biti oruđe pravde: “Bosanske gazije su griješni, Dželalova sablja Božiji je dar.”

Brzo se, međutim, ispostavlja da je Dželalija više vojska šejtana nego borac za istinu. Zulum se pojačava, pobune tinjaju, ulema se dijeli između časti i mita. Ilhamija nastavlja govoriti, upozoravati, pisati. Pored pjesama, njegova pisma kruže među uglednim Bošnjacima. Jedno od njih, nađeno u džepu hadži Salih-bega Srebreničanina nakon što ga je Dželalija pogubio, sadrži čuvenu rečenicu: “Ne plaši se zulumćara, jer svi dobri su na tvojoj strani!” Taj glas nade bio je dovoljan razlog da i sam Ilhami-baba bude pozvan u Travnik.

Prema predaji koju bilježi Muvekkit, nakon dugog razgovora Dželal-paša mu kaže: “U našoj štali razbolio se jedan jahački konj. Baba, idi tamo i liječi ga!” Ilhamija shvata poruku. Na rastanku mu upućuje bed-dovu: “Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio!” U štali ga dave. Bez suda, bez presude, bez formalne fetve, šehid mazlum, likvidiran jer je podrmao mir onih koji su zulum podigli na sistem.

Godinu dana poslije, stiže ferman iz Istanbula: Dželalija je smijenjen. Kad je čuo vijest o premještaju, njegovo snažno tijelo se zatreslo, pao je u bolest iz koje se nije digao. Umro je u teškim mukama. Usmena tradicija dodaje slike koje su se urezale u kolektivno pamćenje: na mjestu gdje je prvobitno bio Ilhamijin mezar sagrađena je bolnica.

Druga predaja govori o šejhu Sirri-babi koji, saznavši za Ilhamijino ubistvo, dolazi do vezirske odaje. Ne želi ni da uđe. Sa vrata ga pita: “Šta si to učinio, nesretniče?” Kad mu se Dželalija naruga: “Znaš li ti ko sam ja? Ja sam Dželalija!”, Sirri-baba odgovara: “Ako si ti Dželalija, ja sam Džemalija!”, uči ajet o potresu, “Iza zulzileti-l-erdu zilzaleha”, i odaja se počinje tresti. Ove slike, historijski teško provjerljive, pokazuju kako je narod razumio Ilhamiju: kao šehida čiji zov pravde drma temelje nepravedne vlasti.

U svoje vrijeme, Ilhamija nije bio samo učeni šejh ni tihi pjesnik. On je bio adresa na koju su se obraćali uplakani, ojađeni i oklevetani. Njegove riječi “Ne plaši se zulumćara, jer svi dobri su na tvojoj strani” kružile su Bosnom kao unutarnji amblem mazluma.

Tu se krije njegova trajna važnost za vjerski i društveni život Bošnjaka. Ilhamija ne poziva na anarhiju, nego na hrabrost koja se hrani znanjem, takvom i sviješću o Allahovom sudu. Njegova borba protiv zuluma dolazi tek nakon što je prošao kroz borbu protiv vlastitog nefsa, nakon što je desetljećima podučavao druge i sam učio.

Zato je važno razlikovati Ilhamijin glas od današnje bučne kakofonije. Danas se, gotovo refleksno, svako ko se želi predstaviti kao “opozicija” vlasti rado sakrije iza Ilhamije. Njegovo ime se priziva da opravda psovke, uvrede i neodgovorne izjave, pod izgovorom “borbe protiv zuluma”. Međutim, kritika koja dolazi iz ega, strasti i lične ljutnje nije Ilhamijina kritika, nego fitna. Uzvišeni u suri El-Bekare dvaput upozorava: “Smutnja je gora od ubijanja.” Ilhamija je to dobro znao. Zato je prvo učio sinčiće “Hajde sinak te uči…”, prije nego je zapjevao “Čudan zeman nastade…”

Jedan od najdirljivijih tekstova koji nam je Ilhamija ostavio jeste dodatak Tuhfetul-musallinu, poznat kao Zejli Vesaja, Dodatak o savjetima. To je, zapravo, njegov oproštaj od svijeta, napisan dok je bio teško bolestan, uvjeren da će uskoro umrijeti. Smrt će mu doći dvadeset godina poslije, ali ovaj tekst kao da dušom predosjeća šehidski kraj.

“O vjerni, neka je mir s vama!”, započinje. “Slušajući njegove riječi, budite pravedni!” U nizu kratkih, britkih rečenica razotkriva slabosti ljudi i staleža: “Ulemu kalja i kvari zavidnost. Visoke službenike kvari zulum. Gospodu kvari oholost. Imućne ljude kvari njihovo bogatstvo. Siromašne kvari neimaština. Trgovce iskvari pohlepa… Sijela kvari trač (gibet)… La ilahe illellah, odoše svi u pakao! Šta da činim sam?”

Savjeti su konkretni, gotovo intimni: “Ne daji odgovor na svako pitanje. Ne tvrdi o ljudima ono što ne znaš i što nisi vidio. Ne otvaraj usta na svako jelo. Ne pričaj sve što vidiš. Ne odbacuj knjige, jer ćeš ostati osramoćen. Ne bježi u kafanu od džamije…” On poznaje slabosti svoje zajednice, ali ih ne gleda s visine. Govori kao onaj koji je i sam boležljiv, osiromašen, nesiguran, ali pun nade u Božiju milost.

Dvije stotine godina nakon što je zadavljen u travničkoj štali, Ilhamija ostaje jedna od ključnih ličnosti bošnjačke vjerske i kulturne povijesti. On je autor jednog od prvih ilmihala na bosanskom jeziku, čime je vjera progovorila jezikom naroda, pjesnik koji je spojio visoku divansku mistiku i jednostavnu, narodnu moralnu pouku, nakšibendijski šejh koji je ozbiljno shvatio rad na nefsu i odgoj zajednice, mazlum I neko ko je šehidski završio jer je odbio da se odrekne istine.

Njegova poruka Bošnjacima danas nije poruka jeftinog buntovništva, nego poziv na sklad: između znanja i pobožnosti, jezika i vjere, hrabrosti i odgovornosti. Kad Ilhamija kaže “Džehl kufru to je brat”, on nas uči da neznanje nije samo “manjak škole”, nego grijeh koji otvara vrata svakom zlu, od korupcije i zloupotrebe vjere do društvene nepravde. Kad poručuje uplakanom: “Ne plaši se zulumćara, jer svi dobri su na tvojoj strani”, on nas podsjeća da istina nije pitanje većine, nego usklađenosti s Božijim zakonima.

Posjeta njegovom turbetu u Travniku ili sjećanje na njegovo ime nema smisla ako ostane na nivou folklora. Ilhamija od nas traži da preispitamo svoje mjesto između džamije i kafane, knjige i ekrana, džehl a i znanja, fitne i hrabre, ali odmjerene riječi. Njegov život pokazuje da se istinska pobuna protiv nepravde ne vodi psovkom i ogovaranjem, nego učenjem, odgojem, strpljenjem i onda, ako treba, spremnošću da se za istinu plati najskuplja cijena.