Mirjana Kasapović ne ulazi u kontekst. Ona će kontekst odrediti prema ideološkim stavovima cionističkog pokreta, odnosno njegovog trenutno najistaknutijeg zagovornika u Hrvatskoj, Borisa Havela. Što je namjera ove knjige. Kao i većini propagandne literature hasbara ideologije osnovna prikrivena namjera je skrenuti pozornost svjetske i lokalnih javnosti sa zločina koje Izrael provodi nad palestinskim muslimanima i kršćanima. Genocid i etničko čišćenje pokušavaju se opravdati među ostalim i proizvođenjem Palestinaca u neljude
(Uz knjigu Jeruzalemski muftija el Huseini i muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata Mirjane Kasapović, Školska knjiga, Zagreb, 2025.)
Pisanje je ostavljanje tragova. Da smo bili. Da smo pokušavali razumjeti ljude oko sebe, njihova i svoja pretjerivanja. Ostrašćene govore ili šutnju. Svako je pisanje usmjeravanje. Svjesno ili nesvjesno s našim riječima istovremeno nudimo svoj ključ za razumijevanje svijeta. Našeg malog svijeta koji se kuha u vlastitoj kuhinji i onog velikoga kojega nam priređuju u svjetskim vojničkim kuhinjama.
Svaka napisana rečenica melem je ili nož. Može umiriti ili razljutiti. Uz nju možemo biti dio HarmoniUma, ali i slutnja potresa.
Sa strahom sam uzeo u ruke knjigu Jeruzalemski muftija… Mirjane Kasapović. Plašio sam se da će to biti knjiga nakon koje nema povratka. Slutio sam da će na površinu isplivati negativna energija brižno skupljana u tekstovima analize sudbine bosanskohercegovačkog naroda. Namjerno kažem bosanskohercegovačkog naroda jer sam nesretnike različitih vjera i nacija Bosne i Hercegovine uvijek doživljavao kao sestre i braću, ljude koji su se znali i posvađati, i mrziti, i ne razgovarati, i biti okrutni jedni prema drugima, ali koji su u dubinama svojih bića znali da vjetrovi religija i politika dolaze i prolaze, a da je bivanje, zajedničko bivanje, jedina prava i duboka zajednička sudbina.
Svaka naša rečenica odskočna je daska za nove rečenice i nove oblike argumentiranja stare rečenice kao odskočne daske. Svakom novom rečenicom pokušavamo opravdati put kojim smo krenuli. Vremenom povjerujemo da smo na pravom putu i postajemo – djelitelji pravde. To je trenutak pretjerivanja. Mjesto koje treba napustiti.
Godine rada i razrađena metoda znanstvenog dijeljenja pravde znaju zavarati. Čovjek vremenom postaje profesionalac koji stručno i znanstveno-dokazano – ubija. Učitelj prestaje biti učitelj, uzima skalpel u ruke i secira. Ulazi u područje iz kojega nema povratka.
Uzimam Jeruzalemskog muftiju… u ruke sa slutnjom da će me ta knjiga uvući u područje ideologije, lažnih pitanja i lažnih odgovora, u prostore lijepljenja etiketa, proizvodnje ljudi u neprijatelje, nepotrebnog i ishitrenog povezivanja sudbina palestinskih i bošnjačko-muslimanskih.
Čitati se mora. I govoriti se mora. No, koja je vrsta govora odgovarajuća za analizu stavova autorice čiji osmjeh i blagu riječ mladih dana još uvijek pamtim, autorice koja niti s jednim zarezom nikada nije davala do znanja da bi joj nacionalna ili vjerska različitost nešto značila. Kako iz filozofije iz koje dolazim govoriti o politološkoj historiografskoj, a dijelom i političkoj (politiziranoj ideološki obojenoj) knjizi? Nije jednostavno.
Prije ulaska u labirint povezivanja sudbine palestinskih i bošnjačko-muslimanskih (s ružnom konotacijom suptilnog nacificiranja jednih i drugih) još samo jedno pojašnjenje vlastite pozicije. Priznajem da vrlo naivno gledam na svaku ideju identiteta u okviru nacionalnog određenja. Nacije su za mene prolazna historijska kategorija. Nas će ideja nacije nadživjeti ali će i sama ideja nacije biti treptaj oka u historiji ljudskog traganja za sigurnim identitetom.
Vjerujem ljudima koji vjeruju u dobro, razumijevanje među ljudima, jednakost i ravnopravnost svih bića na zemaljskoj kugli. Najmanje vjerujem religijskim hijerarhijama koje su kroz historiju uspjele dokazati da uspješno onemogućuju ono što propovijedaju – mir i razumijevanje. Užasavam se navijačkih pristupa, posebno u opasnim područjima vjera i nacija.
Iz takvih osjećaja proizaći će i stavovi o ovoj knjizi. Poneka prejaka formulacija bit će reakcija na neizgovorene, ali prisutne i kako mi se čini – neprihvatljive sugestije Mirjane Kasapović.
Mediji su nam donijeli informacije iz cijeloga svijeta, ali nas istovremeno učinili odgovornim za cijeli taj umreženi svijet. To bi ponajprije trebale/morale imati na umu osobe koje sudjeluju u procesu obrazovanja. Odredbeni razlog volje nekog profesora ne bi smio biti komfor priklanjanja aktualno najsnažnijim ideološkim postavkama, narativu koji dominira u sustavima komuniciranja, a još manje, odnosno nikako, priklanjanje moći. Profesori bi trebali odgajati buduće intelektualce za kritičko propitivanje, slobodu valoriziranja svih nametnutih istina, za otvoreni dijalog, te za razdvajanje znanstvenih od neznanstvenih, nerijetko propagandnih istina. U tom kontekstu reakciju studenata Fakulteta političkih znanosti na seksistički ispad Borisa Havela treba shvatiti kao znak nade da će konačno i slobodno i studenti ocjenjivati svoje profesore.
Na isti onaj način na koji zagađenje u nekom od dijelova oceana predstavlja opasnost za cijeli ocean – propast morala, militarizacija nekog dijela svijeta ili ekonomska kriza na jednom kontinentu, pa čak i u samo jednoj državi, mogu pokrenuti domino efekt i kontaminirati društvenu, političku, moralnu i svaku drugu situaciju u svijetu. Jednako tako svaka knjiga sudjeluje u oblikovanju javnosti, kako neke nacionalne zajednice, tako isto i cjelokupne baštine čovječanstva. (Zamah leptirova krila…) S knjigama dakle treba oprezno, odmjereno i u skladu s dostignutim moralnim i civilizacijskim standardima.
Taj svijet u kojemu danas pokušavamo živjeti posebno je osjetljiv na prostore Palestine. Riječ je o nekad postojećoj državi koju već jedno stoljeće svojim terorističkim, političkim, ratnim, ucjenjivačkim, donatorskim akcijama koje se provode u Palestini i u svijetu – smanjuje cionistički kolonijalni pokret obojen religijskim bojama evangeličkog protestantizma i cionističkog židovstva. Utoliko je važno sagledati cjelinu i interpretirati dijelove iz te cjeline. Važno je razumjeti i objašnjavati kako je započela nesreća u Palestini i s kojim je i čijim inicijativama stvarano stanje koje je moralo završiti gotovo pa stogodišnjim ratom.
Jedan kolonijalni projekt, a od Herzla nadalje jasno je da je riječ o kolonijalnom osvajanju onog dijela svijeta kojega križarski ratovi nisu uspjeli privesti silama Zapada – ne može se interpretirati navijačkim predstavljanjem osvajačke ideologije i kritikom otpora tom kolonijalnom pokretu. Otpora ne bi bilo da nije bilo planiranog naseljavanja Židova u Palestinu, da nije bilo lukave namjere Zapada da se za svoje zločine i neprihvaćanje Židova u svoje države, Židovima ponudi nečija tuđa zemlja. Ne bi bilo nikakvih sukoba da apetiti cionizma nisu rasli sa sve snažnijim šutljivim odobravanjem od strane Velike Britanije, a onda i SAD-a.
Za razumijevanje pobune u Varšavskom getu potrebno je znanje o nakanama nacionalsocijalizma prema Židovima u Njemačkoj i u ostatku Europe. Za razumijevanje otpora rasističkom aparthejdu u Južnoafričkoj republici treba poznavati kontekst uspostave i provođenja rasizma na jugu Afrike. Ulazak u analizu nekog historijskog fenomena izostavljanjem konteksta, izvora, početka, nužno vodi ideologiziranoj navijačkoj slici koja će više toga skriti nego otkriti. Tu smo na uvodnom prigovoru knjizi Jeruzalemski muftija el Huseini i muslimani BiHMirjane Kasapović. Knjiga je to koja ne objašnjava kontekst, koja ne želi vidjeti niti interpretirati historijski slijed događaja. Autorica ne vidi cijeli ekran nego nekoliko piksela u donjem desnom kutu ekrana. To je neznanstveno i nekritičko interpretiranje cjeline detaljem koji je potpuno iščupan iz konteksta. Štoviše riječ je o propagandnoj metodi kojom se taj detalj želi predstaviti kao istina cjeline. Pars pro toto na uobičajeni način procionističkih tekstova.
Naime, sve je više teoretičara koji, za razliku od evangeličko-cionističke propagande, u Palestini prepoznaju obrise novog po svijet opasnog procesa: U Palestini se gradi prototip stroja za novu vrstu kolonijalizma. Riječ je o nevidljivom, ali globalno prisutnom stroju koji ucjenjuje, podmićuje, donira, provodi aktivnosti kulturnih i umjetničkih razmjena, koji se uvukao u odgojno-obrazovne ustanove, na sveučilišta, u akademije znanosti… Stroj je to koji prati, propituje, snima, bilježi, mapira, arhivira, sistematizira podatke i priprema svijet za zahtjeve svojih vlasnika.
U Palestini je taj stroj prije više od stotinu godina započeo završni dio svoje samoizgradnje. Za to mu je bio potreban vlastiti državni teritorij, a za osvajanje teritorija bili su potrebni teroristi. Hagana, Irgun, Šternova banda i slične organizacije od 1920. godine radile su na osvajanju teritorija za taj stroj. Mirjanu Kasapović taj terorizam (o kojemu sjajno piše Thomas Suarez u knjizi Država terora, kao i državni terorizam Izraela koji će doći priznanjem države Izrael, ne interesira. Kasapović se uključuje u procionističke okvire koje je u Hrvatskoj postavio Boris Havel. Ona ne prepoznaje načine ucjenjivanja i propagandne trendove cionističkih metoda stroja koji je izrastao do monstruozne veličine.
Nakon Drugog svjetskog rata stroj je već radio na jačanju osjećaja krivnje u svim nacijama koje su imale udjela u progonu Židova u Drugom svjetskom ratu. Nakon švicarskih banaka i njemačke reparacije na red industrije holokausta došli su i pritisci i opomene svim državama u kojima se ikada desio neki eksces vezan uz Židove. Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina su pod posebnom prismotrom: ako sve ne teče prema planovima strojnih uputa otvorit će se neke stare rane i pojaviti stare podjele.
NDH je mač nad glavama hrvatske vlasti. „Judenfraj“ čeka vladu Srbije iz prikrajka. Bošnjake muslimane treba podsjetiti na 13. SS diviziju sastavljenu uglavnom od muslimana. Svi moraju jako paziti kako interpretiraju izraelske zločine u Palestini jer će svaki neposluh biti kažnjen…
Stroj zahtijeva bezuvjetnu potporu. Amerikanci (kojima se s pravom može prigovoriti za etničko čišćenje domicilnog stanovništva) su prihvatili igru i odlučili podržati genocidni stroj hasbara ideologije. Amerikanci su pripremani protestantskim učenjem koje danas predstavlja temelj potpore SAD-a Izraelu. Kongresmeni i senatori su kupljeni AIPAC-om i AIEF-om, CUFI-jem, ICC-om ili nekom drugom donatorskom agencijom. Dio političara, biznismena i medijskih ljudi je ucijenjen no o tome je teško govoriti jer se dokazi skrivaju, a svjedoci (kao i akteri) nestaju.
Među ‘nacijama s greškom’ našli su se i Nijemci, i Francuzi, i Talijani… Interesantno je da je riječ o državama koje su se dugo držale bezuvjetne potpore izraelskom rasističkom režimu. Otuda potpora i u tim državama čije nacije nisu željele takav odnos prema Izraelu. No vlast je očigledno znala više i usmjeravala odnose prema potpori Izraelu (u novcu i oružju) i proizvodnji pristanka u vlastitim narodima.
Istina o oblicima ucjenjivanja i snazi propagandne mašinerije izraelskih obavještajnih struktura polako je izlazila na površinu. Postajale su jasnije metode oblikovanja volje političara, medija, znanstvenika, kulturnih djelatnika, koji su oblikovali mnijenje svojih nacija.
Pojedinci koji ne prihvate tu ideologiju naći će se na pomno pripremanim obavještajno-ucjenjivačkim listama ili (u Americi) listama kongresmena i senatora određenih za nestanak iz političkog života.
Kontaminiranje genocidnog stroja hasbara ideologije pokazao je svoju odlučnost na civilima Palestine. Ubijanje nevinih je svakodnevno. Nestaju prava nežidova. Monstruozni stroj radi trenutno na pravu izraelskih čuvara u zatvorima da nekažnjeno siluju.
Situacija je to koja zahtijeva pobunu, objašnjavanje, povezivanje svih koji razumiju razmjere opasnosti koja se nadvila nad naš zajednički politički pravni kulturni, pa i religijski ocean. Genocidni stroj uzima si za pravo napadati teritorije susjednih država. Svaku kritiku ubijanja, silovanja, etničkog čišćenja u Palestini – stroj proglašava genocidnim pokušajem ponavljanja povijesti.
Zatvoren je krug, od židovske isključivosti i neuspjelih uključivanja u kršćanske države, preko neprimjerenih getoiziranja Židova kroz povijest, kršćanskog cionizma koji je iseljavanje Židova iz svojih država pravdao Objavom određene putanje Židova prema Bliskom istoku, do nacističkog i fašističkog pokušaja ‘čišćenja’ Europe od Židova i cionističkog preuzimanja nacističkih metoda u gradnji svog genocidnog stroja.
Stroj je preuzeo i apetite nacizma. Na djelu je pokušaj pokoravanja svijeta od strane nove iskompleksirane ideologije koja rješenje za nekadašnja neprihvaćanja danas vidi u pobjedi nad svim ostalim ideologijama, vjerama i nacijama.
To je kontekst koji treba imati na umu kada se ide u analizu pojedinih dionica palestinsko-cionističkog problema. Mirjana Kasapović ne ulazi u kontekst. Ona će kontekst odrediti prema ideološkim stavovima cionističkog pokreta, odnosno njegovog trenutno najistaknutijeg zagovornika u Hrvatskoj, Borisa Havela. Što je namjera ove knjige. Kao i većini propagandne literature hasbara ideologije osnovna prikrivena namjera je skrenuti pozornost svjetske i lokalnih javnosti sa zločina koje Izrael provodi nad palestinskim muslimanima i kršćanima. Genocid i etničko čišćenje pokušavaju se opravdati među ostalim i proizvođenjem Palestinaca u neljude. Neljudi mogu biti necivilizirani barbari, teroristi, muslimani, u svakom slučaju opasne skupine ljudi koje prijete zapadnom sustavu vrijednosti.
Islamofobija je dugo pripreman propagandni projekt službi Izraela i SAD-a. No to je samo nastavak izraelske proizvodnje Palestinaca u teroriste. Cionizam je postavio tračnice za oklopni vlak revolucionarnog pretvaranja ljudi otpora u teroriste. Rušenje Blizanaca podiglo je tu proizvodnju na svjetsku razinu. No budući da su zločini Izraela u Palestini raskrinkali cionističku ideologiju i objelodanili njene zločinačke namjere, otvorila se potreba za dodatnim znanstveno-propagandnim injekcijama.
U taj vlak ukrcala se i Mirjana Kasapović.
Početna teza politološke propagandistice Kasapović je da je osnovni grijeh muftije el Huseinija bio u tome što je želio spriječiti nastanak židovske države: „Artikulirao je i vodio nepomirljivu protužidovsku politiku koja je isključivala kompromise s predstavnicima Jišuva, organizirane židovske zajednice u Palestini na temeljima koje je 1948. nastala Država Izrael, o budućnosti zemlje u kojoj bi posredovale britanska vlada u Londonu i njezina mandatna ispostava u Jeruzalemu.“
Pojasnimo odmah na početku: U državu Palestinu, s palestinskim putovnicama, počinju se početkom 20. stoljeća, značajnije useljavati Židovi. U vrijeme početaka useljavanja prvih cionista, u Palestini je bilo 2-5 posto Židova (koji su stoljećima živjeli u miru s kršćanima i muslimanima Palestine). Europa nije željela Židove u Europi pa su europske države, kao uostalom i SAD propisivale kvote za useljavanje Židova u vlastite države). Doseljenici u Palestinu donose cionističku ideju osnivanja židovske države. Dakle, sa zanemarivim postotkom autohtonih Židova, ali s potporom Velike Britanije, militaristički nastrojeni cionisti žele na teritoriju jedne države osnovati svoju državu.
Što znači u tom kontekstu pokušaj muftijinog sprečavanja židovske države? Je li grijeh biti protiv naseljavanja militaristički nastrojenih cionista ili grijeh možda treba tražiti u želji Velike Britanije da njeni Židovi u njeno ime koloniziraju Palestinu (Said, Arendt, Garody)? Je li legitiman pokušaj Europe da opere svoj obraz istjerujući Židove ponovno samo sada na drugi način? Kako nazvati otpor licemjernom pokušaju da se na temelju vojne sile jednom narodu/naciji/vjeri dodjeljuje teritorija već postojeće države?
Mirjana Kasapović propagandno-politički, već u uvodu Huseinija vidi kao nositelja “esencijalističkoga protužidovstva” On je, nastavlja Mirjana Kasapović “prononsirani fašistički i nacistički kolaboracionist i, kako neki smatraju, jedan od rodonačelnika suvremenoga “islamskog fundamentalizma”, čak i “islamskoga fašizma” (str. 10)
Što nam pokušava reći Mirjana Kasapović?
Onaj tko se suprotstavi iseljavanju Židova iz Europe i pokušaju kolonijalnog osvajanja suverene države, on je protiv Židova. Štoviše on je nositelj “esencijalističkog potužidovstva”. Ostavimo po strani nezgrapnu sintagmu koja poput strašila u polju viri iz relativno pristojnih i smislenih rečenica. Pretpostavimo da to znači nešto poput „bitno“ ili „najviše“. Pa ipak, ni tada stvari ne stoje dobro.
Da je u arapskom svijetu bilo “esencijalističkog židovstva” zasigurno ne bi bilo suradnji u Andaluziji, Bagdadu ili Kairu (u različitim historijskim epohama). Budući da jedna historijska osoba (recimo El Huseini) ne može stvoriti nešto “esencijalno” za čitav jedan narod, očigledno je riječ o pokušaju prenaglašavanja političkog stava kojim je muftija el Huseini želio spriječiti cionistički politički projekt kao dio u osnovi rasističkih napora Zapada da se na ovaj ili onaj način oslobode Židova.
Rasizam Zapada skriven i preliven u cionistički rasizam traži spas u proizvodnji svoje krajnje žrtve u rasiste…
Slijedi navođenje tvrdnje “nekih” koji smatraju da je muftija el Huseini “rodonačelnik islamskog fundamentalizma”. Nisu dakle za Mirjanu Kasapović fundamentalizmom zadojeni cionisti koji fanatično pokušavaju na tuđoj zemlji realizirati svoj kolonijalno-religijski projekt. Fundamentalisti su oni koji se opiru osvajanju svoje zemlje i cjelokupnog državnog teritorija. Zamjenom teza politologinja vrši propagandni obrat pa zločin fundamentalizma pripisuje opljačkanima, a ne pljačkašima. Fundamentalisti postaju oni koji ne pristaju na oduzimanje vlastite zemlje od strane Židova (koji argument za osvajanje pronalaze u takozvanom doslovnom čitanju ‘fundamentalne literature’). Muftijin ‘fundamentalizam’ je islamski jer je u počecima kolonijalnog osvajanja Palestine (na početku 20-tog stoljeća) u toj državi živjelo između 85 i 90 posto islamskih vjernika (8-10 posto je bilo kršćana, a samo 2-5 posto Židova).
I umjesto da se kaže da su cionistički fundamentalisti krenuli u naseljavanje/osvajanje jedne države, politologinja prihvaća mossadovski obrazac projiciranja vlastitog zločina u žrtvu. Muftija el Huseini, koji se želio suprotstaviti cionističkom, fundamentalistički utemeljenom kolonijalizmu, postaje islamski fundamentalist.
Teza pak o ‘islamskom fašizmu’ (o kojemu opet ‘neki’ govore) ispod je razine na koju se treba osvrtati. Prepoznatljiva je radionica iz koje je to izašlo. „Drž'te lopova“ uputa je lukavih kradljivaca. Autorici ipak treba zamjeriti što se o tako važnoj etiketi nalijepljenoj na islam govori na temelju „nekih“ autora. Svaki fašizam treba i mora biti osuđen. No nalijepiti argument fašizma i bez argumenata i bez imenovanja autora koji su islam tako kvalificirali – znači proizvoljno lijepiti naljepnice. Argumentom institucije u kojoj se radi, vlastite titule i titula „nekih“ stvara se magla u kojoj će propagandna djelatnost zvučati znanstveno i argumentirano.
Hitler je, kao što je jako dobro poznato, u svojim planovima istjerivanja Židova iz Njemačke i Europe Židovima bio namijenio Madagaskar. Njemački cionisti podržavali su nacističku politiku Hitlera, ali kao destinaciju iseljavanja predlagali su Palestinu u koju su se useljavali još od kraja 19. stoljeća, a u kojoj su Rothschildi ulagali već od druge polovine tog stoljeća. Njemačkim cionistima odgovarali su i rasni zakoni nacional-socijalizma i nacistička želja da uspostave „čistu“ državu njemačke nacije. I sami su naravno imali iste ambicije. Za razliku od Hitlera i nacizma njihovi rasistički zakoni vrijede u Izraelu i danas, a etničko čišćenje privodi se kraju.
Za kraj analize predgovora još samo jedna rečenica knjige koja zaboravlja historijski kontekst i interpretira postojeću situaciju prema instrukcijama cionističke ideologije. Naime, ponovno se ne uzima u obzir činjenica da je na počecima kolonijalnog osvajanja Palestine (početkom 20. stoljeća) u njoj živjelo najmanje 95 posto muslimana i kršćana. Naprosto se kao bitna činjenica navodi sljedeće: “Palestinci žive u jednoj vrsti nesamostalnoga i vojno kontroliranoga političkog entiteta koji se naziva Palestinskom samoupravom (Kasapović, 2016), a Bošnjaci u zajedničkoj državi sa Srbima i Hrvatima koja tridesetak godina opstaje kao neka vrsta međunarodnoga protektorata (Kasapović, 2020).
Što sugerira ova propagandno-politološka sugestija? Najvažnija je sugestija zanemarivanja zajedničke povijesti različitih vjera i u Palestini i u BiH.
Neobjektivno se govori o vojno kontroliranom političkom entitetu potpuno zanemarujući historijat cionističkog svođenja Palestine na ostatke ostataka nekadašnje države. U najmanju ruku stvara se (uobičajeno) slika o samoskrivljenoj nezrelosti palestinskog naroda koji je, eto, nekom vlastitom igrom završio u ‘jednoj vrsti nesamostalnoga i vojno kontroliranoga političkog entiteta’.
Ne propituje se od kuda je došla ta vojska koja ‘kontrolira’. Ne stavlja se u pitanje teroristička aktivnost grupa od kojih je naknadno stvorena ta ‘vojska’. Govori se o ‘entitetu’ kao sudbini palestinskog naroda.
Identično se zaboravlja suživot različitih vjera bosanskohercegovačkog naroda kroz stoljeća. Neće se spomenuti agresija na Bosnu i Hercegovinu. Samo će se nad Bošnjake muslimane u BiH natkriliti odrednica „međunarodnog protektorata“ (poveznica palestinske i bošnjačke sudbine).
Politički, geostrateški, zbog utjecaja moćnih sila i njihovih interesa, sve je naravno moguće. Uz pomoć naših riječi ne upravljamo sudbinom naroda. No naše riječi govore o nama.
Nekonzistentnost uvoda u knjigu Jeruzalemski muftija el Huseini i muslimani BiH, svjedoče nažalost o upitnim startnim pozicijama. Okvir koji je sebi zadala autorica više sliči na politički okvir koji je samoj autorici zadan, nego kao okvir koji je proistekao iz sagledanja cjelovite slike o povijesti napredovanja cionističke ideje i historiji kolonijalnog osvajanja Palestine. (Nastavlja se)
