Priča o Zohranu Mamdaniju, novoizabranom gradonačelniku New Yorka, počinje mnogo prije njegovog rođenja, u egzodusu azijske zajednice iz Ugande 1972. godine, kada je diktator Idi Amin protjerao desetine hiljada ljudi. Među njima su bili i Mamdanijevi preci, čije je protjerivanje, gubitak doma i život u britanskom izbjegličkom kampu obilježilo čitave generacije

U augustu 1972. godine, dok je Uganda tonula u najmračniji period svoje poslijekolonijalne historije, radio-talasi su prenijeli naredbu koja će se pokazati jednom od najbrutalnijih odluka režima Idi Amina.

„Svi Ugandanci azijskog porijekla moraju napustiti zemlju u roku od 90 dana.“ Ta rečenica, izgovorena hladnim glasom vojnog diktatora, označila je kraj jedne epohe i početak egzodusa koji će obilježiti živote više od 50.000 ljudi. Među njima su bili i preci Zohrana Mamdanija, novoizabranog gradonačelnika New Yorka, čija je porodična priča duboko prožeta traumom progona, kolonijalnim nasljeđem i borbom za identitet.

Sam Mamdani je svoj porodični put opisao 2020. godine na stranici „Brown History“, posvećenoj dokumentovanju iskustava južnoazijske dijaspore. „U nekoliko minuta, sve što su moji djedovi znali, sve što su njihovi roditelji stvorili, bilo je izbrisano“, napisao je. „Dozvolili su im da ponesu samo 50 dolara dok su ih tjerali u avion za Englesku.“ U trenucima kada je to pisao, Zohran je još bio anonimno lice prepunog New Yorka. Danas, međutim, njegova politička zvijezda blista kao simbol progresivnih politika koje je zagovarao u kampanji, ali i kao provokacija predsjedniku Donaldu Trumpu. Mamdani je sve ono što Trumpov politički imaginarij odbacuje: musliman, imigrant, kosmopolit, čovjek lijevih uvjerenja.

Njegova životna priča počinje mnogo prije njegovog rođenja 1991. godine, u složenim historijskim tokovima istočne Afrike. Mamdanijevi preci potiču iz indijske države Gujarat, ali su poput hiljada drugih Južnoazijaca stigli u istočnu Afriku krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada je Britansko carstvo prevozilo radnike iz Indije kako bi gradili željeznice i radili u industriji pamuka. Njegov djed i baka po ocu bili su dio te dijaspore; rođeni u tadašnjoj Tanganyika koloniji, današnjoj Tanzaniji.

Njegov otac, istaknuti antropolog i politolog Mahmood Mamdani, rođen je u Bombayu 1946. godine, gdje je njegov otac studirao. Nakon indijske nezavisnosti 1947. godine, porodica se vratila u Afriku 1948., prvo u Tanzaniju, a potom u susjednu Ugandu. U to vrijeme Uganda je bila britanski protektorat sa snažnom i dobro organiziranom azijskom zajednicom, koja je igrala ključnu ulogu u trgovini, zanatstvu i lokalnoj privredi. Uprkos ekonomskoj važnosti, živjeli su u odvojenom društvenom prostoru, razdvojeni kako od afričkog stanovništva, tako i od kolonijalne elite.

Kada su Mamdanijevi stigli u Ugandu početkom 1950-ih, zemlja se pripremala za nezavisnost. Ta nezavisnost je ostvarena u oktobru 1962. godine, ali je vijek kolonijalnih podjela ostavio državu politički i etnički fragmentiranom. Prvi premijer Milton Obote pokušavao je uspostaviti centraliziranu vlast u državi u kojoj su tradicionalni kraljevini, posebno Buganda, zahtijevali veća politička prava.

Tenzije su rasle, a 1966. godine Obote je ukinuo autonomiju Bugande i poslao vojsku da uhapsi njenog kralja, Mutesu II. Među vojnicima koji su izvršavali tu naredbu bio je i ambiciozni, slabo obrazovani, ali brutalni vojnik Idi Amin, koji je godinama stjecao reputaciju Oboteovog najodanijeg saradnika.

Ta lojalnost nije potrajala. U januaru 1971. godine, dok je Obote boravio u inostranstvu, Amin je izveo državni udar i preuzeo vlast. Ukinuo je Ustav, proglasio se vrhovnim liderom i ubrzo započeo period tiranije obilježen masovnim ubistvima, torturama i ekonomskim uništavanjem zemlje. Njegov režim se i danas pamti po nezamislivoj brutalnosti: historičari procjenjuju da je u osam godina njegove vladavine ubijeno više od 300.000 ljudi.

U tom kontekstu, njegova odluka da protjera sve Azijate iz Ugande djelovala je kao kulminacija ultranacionalističke paranoje. Optužio ih je za nelojalnost, ekonomsko iskorištavanje i potajno „kolonijalno“ djelovanje, iako su većina njih u Ugandi živjela generacijama. Prvobitno, mnogi su tu vijest smatrali šalom. Pričalo se da je Amin odluku donio nakon „božanskog sna“. No, pokazalo se da je diktator ozbiljan: vojnici su počeli blokirati trgovine, preuzimati kuće i maltretirati porodice. Mamdanijev otac, koji je tada radio na Univerzitetu Makerere i bio jedan od najperspektivnijih mladih afričkih akademika, našao se među prognanima.

Mamdani je već imao bogatu akademsku biografiju. Zahvaljujući programu Kennedy Airlift, studirao je na univerzitetima u Pittsburghu i Tuftsu, te učestvovao u američkom pokretu za građanska prava. Vratio se u Ugandu radi istraživanja za doktorat, ali je Aminova naredba sve prekinula. Porodica je završila u izbjegličkom kampu u Velikoj Britaniji, zajedno sa oko 30.000 drugih azijskih Ugandanaca. Tretirani kao stranci, dočekani su uz pokušaje fizičkih napada skupina skinheads, ali i uz nepovjerenje dijela britanske javnosti. „Najviše ih je boljela činjenica da više nemaju dom“, zapisao je kasnije Zohran. „Njihova identitetska nit bila je vezana uz život u Kampali, uz ljude i običaje koji su nestali preko noći.“

Paradoksalno, Aminova odluka da „očisti“ ekonomiju dovela je do njenog potpunog sloma. Ukidanje azijatskog poduzetničkog sloja uništilo je trgovinu, rasturilo snabdijevanje i paraliziralo privredu. Poslovi su podijeljeni Aminovim generalima, zemlja je postala ekonomska ruševina. Amin je, pokušavajući odvratiti pažnju javnosti, 1978. godine pokušao vojni upad u Tanzaniju. Tanzanijska vojska, uz pomoć ugandskih izbjegličkih grupa, porazila je diktatora. Amin je pobjegao u Saudijsku Arabiju, gdje je umro 2003. godine, a da nikada nije položio račune pred pravdom.

Povratak Mamdanijevih u Ugandu bio je bolan, ali neizbježan. Nakon izbora 1980. godine, koje je ponovno dobio Obote, porodica se vratila u Kampalu, gdje je Mahmood nastavio akademski rad i politički aktivizam. Zbog svojih kritika vlasti, bio je lišen državljanstva i postao apatrid, ali je ostao jedan od najutjecajnijih intelektualaca istočne Afrike. U tom periodu Mahmood je upoznao indijsku rediteljicu Miru Nair, koja se pripremala za film „Mississippi Masala“. Njezin interes za njegov rad prerastao je u ljubav. Vjenčali su se u Torontu i nastanili u Ugandi.

Tu, 1991. godine, rodio se njihov sin Zohran. Odrastao je u porodici obilježenoj kolonijalnim traumama, rasnim podjelama i intelektualnim angažmanom. Njegovo djetinjstvo uključivalo je i boravak u Južnoafričkoj Republici, neposredno nakon aparthejda, kada je njegov otac predavao u Cape Townu. U dobi od sedam godina preselio je u New York, gdje je odrastao u privilegiranoj sredini, ali svjestan da je njegov identitet iskovan u tri svijeta: Africi, Južnoj Aziji i Americi.

Danas, kao gradonačelnik New Yorka, Zohran Mamdani nosi sve te priče kao dio političkog i moralnog naslijeđa. I dalje je državljanin Ugande, a svoj porodični dom u Kampali posjećuje kad god može, uključujući i prošlog ljeta, kada je upravo tamo, u kući koju su njegovi djedovi i pradjedovi gradili prije progona, proslavio svoje vjenčanje. Njegov politički uspon odjekuje širom SAD-a, ali njegova porodična priča ostaje duboko ukorijenjena u afričkom egzodusu koji je prije pola stoljeća zauvijek promijenio sudbine hiljada ljudi.

Zohran Mamdani možda je danas simbol nove američke ljevice, ali njegovi korijeni pričaju mnogo složeniju i važniju priču, o oduzetom domu, otpornosti i generacijskom pamćenju jednog naroda razapetog između tri kontinenta.

IZVOR: La Vanguardia