Preživjeli Holokausta i osnivač Adizes Instituta, organizacije koja pomaže kompanijama i institucijama da se prilagode promjenama bez destruktivnih konflikata, oštro kritizira izralesku politiku i svakodnevno ubijanje Palestinaca.

U savremenom Izraelu, ali i među mnogim Izraelcima širom svijeta, pojam “antisemitizam” sve se češće koristi kao oružje, a sve manje kao upozorenje. Nekada je ova riječ označavala smrtonosnu mržnju i povijesnu traumu. Danas je sve više štit — korišten da se odbije svaka kritika izraelske politike, bez obzira na to koliko ona bila opravdana i dokumentirana.

Kada neko — pogotovo ako nije Izraelac — progovori o tretmanu Palestinaca, ne ponavljajući propagandu Hamasa, već se pozivajući na relevantne izvještaje o izraelskim zločinima, automatski se proglašava antisemitskim. Ova banalizacija pojma “antisemitizam” postaje način da se izbjegne svaka odgovornost i samopropitivanje. Bilo kakva kritika se momentalno odbacuje pod istom optužbom: antisemitizam. Jednostavno, zgodan izgovor da se ne gledamo u ogledalo.

Dok se Palestinci protjeruju iz svojih domova na Zapadnoj obali, dok Gazu prekrivaju ruševine i gladna djeca prose na ulicama, dok se izraelskim vojnicima naređuje da pucaju na civile koji čekaju hranu — kako iko može ostati nijem?

A ako progovorim, biću nazvan antisemitom. Čak i kad kritika ide na račun rata u Gazi — rata koji bivši šefovi izraelske vojske, Šin Beta i Mosada nazivaju besmislenim — reakcija je uvijek ista. Antisemitski preživjeli Holokausta? Kako tragično i apsurdno.

Prekomjerna i pogrešna upotreba riječi “antisemitizam” oduzela joj je moć. Nekad je antisemitizam bio razlog izolacije Izraela. Danas, ironično, upravo izraelske akcije potiču antisemitizam. Nekada simbol opstanka jevrejskog naroda, Izrael se sve više doživljava kao problem svjetskih razmjera — i ta će se percepcija, bojim se, još više produbiti.

Velika većina studenata koji širom svijeta protestuju protiv Izraela nisu antisemiti. Mnogi su, zapravo, Jevreji. Nisu protiv Jevreja — već protiv izraelske politike. I imaju valjane razloge. Ako zanemarimo te glasove, oslijepit ćemo za smjer u kojem idemo.

Želite znati šta slijedi? Slušajte šta se govori na univerzitetima. Ti studenti su budući lideri država i međunarodnih organizacija. Gađenje prema izraelskoj politici samo će se pojačavati, a antiizraelski sentiment lako može preći u antisemitizam.

Uskoro će biti opasno samo se deklarisati kao Jevrej — a svakako kao Izraelac. Nekada je antisemitizam tjerao ljude da se distanciraju od Izraela. Danas, povezivanje s Izraelom postaje uzrok antisemitizma.

Korištenje antisemitizma kao objašnjenja za sve, oslobađa izraelsku diplomatiju svake odgovornosti. Kad sam pitao visoke zvaničnike Ministarstva vanjskih poslova zašto nema ozbiljnog međunarodnog komuniciranja, odgovor je bio porazan: „Nema smisla objašnjavati, jer nas ionako mrze.“

Da, Izrael ima pravo na odbranu. Ali jesu li svi njegovi potezi zaista opravdani? Da li je mržnja prema nama zaista uvijek neutemeljena — ili je to, barem djelimično, prirodna reakcija na slike koje ljudima slamaju srce?

Moramo se zapitati: hoćemo li nastaviti da odbijamo svaku kritiku i krijemo se iza jedne svete riječi, sve dok ona ne izgubi svoje značenje?