Turska šalje poruku rivalima da više nije pasivni posmatrač procesa, već akter sposoban da utječe na političku i bezbjednosnu dinamiku na terenu

Turska obavještajna i vanjskopolitička strategija sve se jasnije usmjerava prema Africi, kontinentu na kojem se ubrzano zaoštrava globalna konkurencija. Direktor Nacionalne obavještajne organizacije (MIT) Ibrahim Kalin poručio je u izjavi za Anadoliju da Ankara Afriku danas posmatra kao jedno od ključnih geopolitičkih područja, ističući da se tursko prisustvo proteže od sjevera kontinenta do Sahela i Roga Afrike.

Kalin je naglasio da Turska razvija ono što naziva „afričkim pristupom“ – kombinaciju sigurnosne saradnje, diplomatskog angažmana i ekonomskog prisustva. Prema njegovim riječima, turske aktivnosti, od Libije i Sudana do Somalije, privlače pažnju brojnih međunarodnih aktera, dok „obavještajna diplomatija“ Ankare već daje opipljive rezultate u nizu afričkih država.

Tursko okretanje Africi traje više od decenije, ali je posljednjih godina dobilo znatno snažniju dimenziju. Trgovinska razmjena između Turske i afričkih zemalja porasla je gotovo osam puta od početka 2000-ih, a diplomatska mreža Ankare na kontinentu višestruko je proširena. Danas Turska ima više od 40 ambasada širom Afrike, što je čini jednim od najaktivnijih neafričkih aktera na terenu.

Stručnjaci ocjenjuju da se turski angažman više ne može svesti samo na trgovinu i razvojnu pomoć. Ankara sve otvorenije koristi i instrumente „tvrde moći“ – vojnu obuku, sigurnosne sporazume i isporuku naoružanih bespilotnih letjelica državama poput Malija i Nigera. Upravo u Sahelu, regiji obilježenoj državnim udarima i slabljenjem zapadnog uticaja, Turska vidi prostor za jačanje svog položaja.

Posebno mjesto u turskoj strategiji zauzima Somalija, gdje je Ankara izgradila snažan bezbjednosni i institucionalni model saradnje. Umjesto oslanjanja na strane intervencije, Turska ulaže u obuku lokalnih snaga i jačanje državnih struktura, nastojeći vlastima omogućiti da same kontroliraju sigurnosnu situaciju. Taj pristup razlikuje je od zapadnih sila i doprinosi percepciji Ankare kao dugoročnog partnera, a ne samo spoljnog interveniste.

Istovremeno, Turska nastoji izbjeći otvoreno svrstavanje u unutrašnje afričke sukobe. Od Sudana do Etiopije i Demokratske Republike Kongo, Ankara se predstavlja kao posrednik i akter koji pokušava održati kontakte sa svim stranama. Time jača svoj imidž „srednje sile“ sposobne da popuni vakuum nastao povlačenjem ili slabljenjem tradicionalnih zapadnih aktera.

Širenje bezbjednosne saradnje prati i ekonomski prodor. U Nigeru je, pored vojnih veza, najavljeno i pokretanje turskih projekata u oblasti eksploatacije zlata, što potvrđuje da Ankara sve češće spaja sigurnosne aranžmane s dugoročnim ekonomskim interesima.

Otvoreni nastupi šefa turske obavještajne službe dodatno ukazuju na samopouzdanje Ankare. Analitičari ocjenjuju da Turska time šalje poruku rivalima da više nije pasivni posmatrač afričkih procesa, već akter sposoban da utječe na političku i bezbjednosnu dinamiku na terenu.

U vremenu kada se Sjedinjene Države djelimično povlače, a Rusija i Kina intenziviraju svoje aktivnosti, Turska očigledno želi da se pozicionira kao nezaobilazna sila u Africi. Kontinent za Ankaru više nije samo prostor trgovine i simbolične diplomatije, već ključno polje na kojem se prepliću njene bezbjednosne ambicije i geopolitički interesi.