Dvije književne karijere u nastajanju jesu ona Skendera Kulenovića, koji će svojim Ocvalim primulama (1927) nagovijestiti plodan razvoj soneta u modernoj bošnjačkoj književnosti, što će uslijediti nakon Drugog svjetskog rata, a druga Maka Dizdara, koji svojom zbirkom Vidovopoljska noć (1936) najavljuje jedan samosvojan pjesnički izraz.

I prve godine nakon Prvog svjetskog rata u znaku su “gluhog doba”. Bošnjaci su sada sasvim obespravljeni, kako u nacionalnom tako i u državotvornom smislu: snažnije agrarne reforme nego u austrougarskom razdoblju brojne zemljoposjednike dovode do siromaštva; bošnjačka intelektualna zajednica u potpunosti je pomaknuta iz javnog prostora; u nacionalnom smislu Bošnjaci se mogu izjasniti kao Srbi, Hrvati ili čak Slovenci islamske vjeroispovijesti. Preciznije kazano, popisi stanovništva 1921. i 1931. podrazumijevali su popis po jeziku i religiji, što je sasvim poništilo postojanje Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca na južnoslavenskom prostoru.

Dakle, društveno-političke okolnosti bile su sasvim nenaklonjene Bošnjacima i njihovom razvoju, pa se urušavanje njihovoga etničkog identiteta nastavljalo. Nakon prvotnih političkih organiziranja Bošnjaka, koje je započeto Džabićevim pokretom iz 1899. godine, potom Muslimanskom narodnom organizacijom iz 1906, Bošnjaci su se uspjeli nanovo okupiti sada oko ideje Jugoslavenske muslimanske organizacije 1919. godine. Nove okolnosti u novoj državi ni po čemu nisu bile povoljnije od prethodnih, štaviše, intelektualna zajednica bila je primorana da se institucionalno-politički redefinira.

Organizacija će aktivno djelovati i u periodu rada Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920–1921) i uspjet će se izboriti da Bosna u novom ustavu bude u “postojećim granicama”, što je značajan rezultat unutar iznimno nepovoljnih beogradskih i zagrebačkih stremljenja. Glasilo Jugoslavenske muslimanske organizacije bio je list Pravda koji je izlazio od 1919. do 1941. godine, a same su se ideje Organizacije propagirale i kroz listove Vrijeme (1919) i Glasnik Jugoslovenske muslimanske organizacije (1926).

Prva književna javljanja Bošnjaka nakon Prvog svjetskog rata pokrenut će sasvim novi talas u razvoju bošnjačke književnosti. Uz zbirku Stihovi Fadila Kurtagića iz 1919. godine, sastavljenu od ranije objavljenih pjesama, bošnjačka poezija već u toj godini u potpunosti formira sasvim novi razvojni tok. Svojom pjesničkom zbirkom Nutarnji život (1919) ovo će razdoblje otvoriti Hamza Humo, da bi knjigama Haremska lirika (1921) te Haremske novele (1922) Ahmed Muradbegović još snažnije uspostavio prijelaz iz estetike simbolizma i impresionizma ka estetici ekspresionizma, čime je tek postepeno bila zahvatana bošnjačka književnost.

Oba će pjesnika često posezati za poetskim nasljeđem usmene i pisane tradicije, povremeno zadržavajući postojeća značenja, a češće rekreirajući nove slike iz značenjski premreženog materijala. Tako će slike ašikovanja, sevdalinskih ljubavnih razgovora, slike munare i mirisi ramazana nastaviti kontinuitet književnog života, s promjenom u značenjskim slojevima: od sjete do unutarnjeg rušenja, od melanholije do rezignacije, od sevdalinske do razdiruće boli, od rastanka do rascijepljenosti.

Ovaj će fenomen još 1924. godine prepoznati Pero Slijepčević, kazavši kako se ova dva pisca uvrštavaju “svojim stilom među pisce hipermoderne kao izraziti ekspresionisti. Pišući obojica u stihu i prozi, oni u svojoj bujnoj fantaziji i burnoj reči kao da izlivaju nagomilanu osetljivost bosanskog islama”. Ovim će tragom ići i kasniji istraživači Huminog književnog rada, među kojima će posebno vrijedna čitanja ponuditi Skender Kulenović, Radomir Konstantinović i Enes Duraković.

Upravo ovakva poetička linija nastavit će se i u narednim godinama razvoja bošnjačke književnosti: Humina pripovijest Strast (1923), Muradbegovićeva drama Pomrčina krvi (1923), Humine zbirke pjesama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925) te Muradbegovićeva knjiga novela Nojemova lađa (1924) i drama Bijesno pseto (1926). Paralelno s ovim djelima pojavljuju se i radovi anahronih i tema i stila, pri čemu prije svega mislimo na Bjelevčeve knjige Aprilske kiše (1919), Rene Logotetides (1920), Na kraju (1921) i Isčahureni leptiri (1925), što će, nasreću, ostati izdvojen slučaj unutar već zahuktalog kretanja ka ekspresionističkom razumijevanju umjetnosti.

Ovakvi odvojeni smjerovi tradicionalnog i modernog književnog stvaranja nastavit će svoj tok i u perio dima koji budu uslijedili. Jedan od razloga jeste stalna potreba zajednice za obrađivanjem tradicionalnih tema na blago ili sasvim romantičarsko-realističan način pripovijedanja, kao svojevrsno ponovno preživljavanje kolektivnih buđenja, a koja bi slijedila nakon dužih ili kraćih zaborava ili nemara. Nove su književne tendencije u recentnoj književnoj kritici ocjenjivane kao izuzetno uspjele, te će recepcija konstantno ukazivati na to da je razvoj bošnjačke književnosti u potpunosti sinhroniziran s tekućom produkcijom ostalih naroda u državi. S tim u vezi, posmatranje integralne nacionalne književnosti Bošnjaka neće postojati, nego će pisci biti tretirani dijelom srpskog ili hrvatskog kulturno-književnog kruga, što će dodatno ukazivati na neprirodan ambijent u kojem se ova izvanredna pregnuća realiziraju.

U ovim će godinama (1921) biti obnovljen list Gajret, koji će neko vrijeme funkcionirati kao jedino glasilo Bošnjaka, s tim što će politički kurs kako društva tako i lista ostati nepromijenjen – prosrpski. Dvadesetih se godina društvo širi i na prostor Novopazarskog sandžaka i Beograda, s posebnim usmjerenjem ka obrazovanju muslimanske omladine. Teško je reći koliko su same ideje društva bile promicane kroz odgoj unutar različitih kurseva i studentskih domova, ali ih je možda ponajbolje sagledati kroz brojne sudbine Bošnjaka koji su izrasli u intelektualni sloj društva.

Stoga će 1923. godine biti osnovana Narodna uzdanica kao reakcija na sve glasniji prosrpski Gajret, odnosno kao pokušaj da se umanji snažan srpski utjecaj na Bošnjake, što će se do kraja međuratnog perioda i ostvariti. Sama činjenica da se na čelu osnivačke inicijative Narodne uzdanice nalazi Edhem Mulabdić, koji je dvadeset godina ranije osnivao Gajret, ukazuje na svojevrsno zastranjenje udruženja od ideja iz vremena osnivanja. S vremenom će Narodna uzdanica postajati sve više prohrvatska, sve do Drugog svjetskog rata kada će biti zloupotrijebljena u političke svrhe Nezavisne Države Hrvatske.

Neke su se književne karijere završavale dok su neke tek započinjale. Dvije u nastajanju, čiji se obrisi tek naziru, jesu ona Skendera Kulenovića, koji će svojim Ocvalim primulama (1927) nagovijestiti plodan razvoj soneta u modernoj bošnjačkoj književnosti, što će uslijediti nakon Drugog svjetskog rata, a druga Maka Dizdara, koji svojom zbirkom Vidovopoljska noć (1936), iako donosi pjesme socijalne tematike i naturalističkih slika, najavljuje jedan samosvojan pjesnički izraz.

Premda neće dosegnuti niti jednog od prethodne dvojice, u ovim će godinama započeti književna karijera starijeg Dizdarevog brata Hamida Dizdara (1907–1967) i to zbirkom pjesama Arabeske (1929) i zbirkom priča Kasaba šapće (1933). Iako u književnosti nije mnogo ponudio, ostat će značajan kao novinar, sakupljač i priređivač usmene književnosti, kulturni radnik, bibliograf i bibliofil.