Smrt Stjepana Tomaševića i pad Bosanskog Kraljevstva petog juna 1463. godine zapečatili su sudbinu srednjovjekovne Bosne. Iako su politički odnosi, vjerske napetosti i vanjski pritisci kumovali propasti, čini se da je izostanak pomoći iz Evrope bio presudan faktor

U ljeto 1463. godine, Bosna je doživjela ogromnu tragediju: pad nezavisnog kraljevstva i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića. Ovaj događaj označio je kraj jednog političkog entiteta koji je, uz prekide i unutrašnje borbe, opstajao decenijama.

Pad Bosanskog Kraljevstva pod osmanskom silom nije bio samo vojni slom, nego i duboko ukorijenjen poraz diplomatije, unutarnje kohezije i ovisnosti o evropskim silama koje su, po ko zna koji put, Bosnu ostavile samu u presudnom trenutku.

Stjepan Tomašević je na bosansko prijestolje stupio 10. jula 1461. godine, naslijedivši oca Stjepana Tomaša. Već tada bilo je jasno da će njegova vladavina biti obilježena dramatičnim izazovima. Na istoku se već etablirala moćna Osmanska carevina pod vodstvom sultana Mehmeda II Osvajača, koji je 1453. godine osvojio Konstantinopolj i time ne samo srušio Bizantsko Carstvo, nego i najavio daljnje širenje prema zapadu.

Stjepan Tomašević, premda mlad, bio je politički svjestan nadolazeće prijetnje. U poslanici papi Piju II iz 1461. godine, upozorava na neizbježnu osmansku invaziju i moli za vojnu pomoć. Papi se tada čini da je Tomašević dostojan monarh i priznaje njegovu vlast, a kao simbol podrške, poslao mu je krunu. U novembru iste godine, Stjepan je u Crkvi sv. Marije u Jajcu okrunjen za kralja Bosne od strane papinog izaslanika, što je imalo duboko simbolično značenje u tadašnjoj Evropi – Bosna je postala bastion kršćanstva pred naletom islama.

Kralj Stjepan je, u nadi da će osigurati pomoć protiv Osmanlija, priznao vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina. Ovaj politički manevar trebao je osigurati vojnu podršku, ali se pokazao kao presudna greška. Naime, trećeg juna 1462. godine, Tomašević je odlučio prestati plaćati danak Osmanlijama – danak koji je njegov otac ranije pristao plaćati kako bi odgodio osmansku invaziju. Ta odluka, premda hrabra i simbolički značajna, bila je vojno i diplomatski pogubna.

Početkom 1463. godine, kralj se obraća Mletačkoj Republici, upozoravajući da Osmanlije planiraju osvojiti Bosnu i da će nakon toga ugroziti i dalmatinske gradove. No, pozivi ostaju bez konkretnog odgovora. Evropu, zaokupljenu vlastitim interesima i međusobnim ratovima, Bosna nije previše zanimala.

Proljeće 1463. donosi strašnu vijest: ogromna osmanska vojska, predvođena sultanom Mehmedom II, kreće iz Edirnea prema Bosni. Iako Bosna ima niz utvrda i gradova spremnih na odbranu, kraljevski grad Bobovac predaje se gotovo bez borbe 20. maja 1463. godine. Zapovjednik Radak kapitulira i predaje grad pred osmanskom nadmoći, a kralj bježi prvo u Jajce, a zatim u Ključ na Sani.

U Ključu dolazi do dramatične epizode: Mehmed-paša Anđelković pod zakletvom jamči kralju život i slobodu ako preda grad. Kralj pristaje, no obećanje se pokazuje lažnim. Sultan Mehmed II odbacuje zakletvu svoga paše kao ništavnu i u svom taboru ispred Jajca petog juna pogubljuje kralja Stjepana Tomaševića, njegovog strica Radivoja i brojne pripadnike bosanske vlastele.

Tako je smrt posljednjeg bosanskog kralja označila i kraj samostalne bosanske državnosti. Bosna je postala osmanska pokrajina i više nikada nije povratila svoju političku suverenost sve do 19. stoljeća.

Narodna predaja i kasniji historiografi razvili su mnoštvo legendi o kraljevoj smrti i pokopu. Jedna od njih govori kako je sultan dozvolio da kralj bude sahranjen pod stećkom, ali je sam odredio mjesto: južna padina brda Hum kod Jajca, odakle se ne vidi kraljevski grad. Povorka s ljiljanima na čelu krenula je iz Jajca, a sultan ju je pratio pogledom. Kad je zastava nestala iza horizonta, naredio je da se kralj ukopa na tom mjestu.

Tako je stvoren mit o “kraljevom grobu” koji je postao mjesto pučke pobožnosti. I katolici i muslimani iz Jajca i okoline vjerovali su da obilazak nadgrobnog kamena pomaže u liječenju bolesti.

Godine 1888. Ćiro Truhelka, poznati arheolog i historičar, započinje iskopavanja u blizini Humskog brda. Pronalazi skelet i neke priloge (dvije ugarske kovanice i željeznu kuku), koje identificira kao ostatke posljednjeg kralja. No, njegova tvrdnja nikada nije definitivno potvrđena. U Franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu i danas se čuva sarkofag sa skeletom, premda brojni historičari dvoje u autentičnost ostataka.

Među kritičarima Truhelkine interpretacije isticao se Đoko Mazalić. On u svom radu “Stari grad Jajce” tvrdi kako je cijela priča plod franjevačke pobožnosti i mitotvorstva. Mazalić tvrdi da se ne može dokazati da je posrijedi kraljev grob jer su i druge osobe, poput kraljevog strica Radivoja ili vojvode Hrvoja, mogli biti pokopani s kraljevskim dostojanstvom.

Prema nekim izvorima, Stjepanov brat Sigismund i sestra Katarina su se, nakon pogubljenja kralja, predali sultanu i primili islam. List “Bošnjak” iz 1889. godine piše da su postali muslimani i da su njihovi potomci brzo izumrli, čime je nestala dinastija bosanskih kraljeva. No, nema pouzdanih podataka koji bi potvrdili ovu tvrdnju.

S druge strane, kraljica Katarina, Stjepanova maćeha i žena Stjepana Tomaša, pobjegla je u Dubrovnik i potom u Rim, gdje je živjela kao članica visokog plemstva. U svojoj oporuci je izrazila želju da, ako se njezina djeca ikada oslobode i preuzmu vlast u Bosni, preuzmu i krunu.

Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. godine nije bio samo vojni poraz, nego i kraj jedne političke ideje. Bosna, koja je kroz historiju bila prostor između istoka i zapada, kršćanstva i islama, nezavisnosti i imperijalne dominacije, izgubila je svoju državnost. No, i u svojoj tragediji, posljednji bosanski kralj ostao je simbol otpora, dostojanstva i propasti u ime neostvarene nade u pomoć kršćanskog svijeta.

Safvet-beg Bašagić, jedan od prvih bošnjačkih historiografa, u svojoj “Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine” istaknuo je da je vjerska mržnja i unutarnja podvojenost ključni uzrok pada Bosne. Tomašević je, piše on, “bio primoran stupiti u pregovore s Mahmud-pašom oko predaje”, a ideja da se mogao tri godine braniti iz Ključa je, po njemu, pretjerana. “Sila, koja je za kratko vrijeme razbila carigradske zidine, mogla je i Kineski zid porušiti, a kamoli Ključ”, zapisao je Bašagić.

Na mjestu gdje leži kostur u staklenom sarkofagu u samostanu Sv. Luke u Jajcu, možda su zaista posmrtni ostaci posljednjeg kralja. No, bez obzira na njihovu autentičnost, Stjepan Tomašević živi i dalje u narodnom sjećanju kao kralj-mučenik, simbol jedne epohe koja je zauvijek okončana pod snažnim naletom zvijezde i polumjeseca.