Spomenici islamske tradicije na osvojenim prostorima uništavani su eksplozivom, vatrom, bagerima, a onda su kameni ostaci dijelovi razvoženi i raznošeni, ugrađivani u podzide, puteve, temelje. Muslimanska sela bez džamija više nisu izgledala isto i neki bi prolaznik, stranac, pomislio kako tu muslimani nikada nisu živjeli. Cilj je, barem privremeno, bio postignut.
Količina i intenzitet mržnje koju su srpski ideolozi zla i njihovi izvršioci ispoljavali prema pripadnicima bošnjačkog naroda teško da se mogu pronaći na nekom drugom podneblju. Još od vremena srpskih ustanaka s početka 19. stoljeća, kada su ustaničke vođe, nažalost često uz podršku i odobravanje običnog svijeta, iskaljivale gnjev na domaćem muslimanskom stanovništvu Smederevskog sandžaka i prekodrinskim nahijama Bosanskog pašaluka, Bošnjaci su gotovo bez prekida proganjani, protjerivani, ubijani, pljačkani i ponižavani.
Svakomalo srpske su falange, od Karađorđevih preko Dražinih do Mladićevih, kretale u hajke na Bošnjake, na njihovu imovinu, čast, njihove bogomolje. I uglavnom su propagandne kuhinje zločine nad nedužnim civilnim stanovništvom pretvarale u “svete ratove” i “borbu protiv nekrsta”, redovno podstrekavane i ohrabrivane srpskim “mudrim glavama” i njihovim (ne)djelima kao što su Njegošev Gorski vijenac, Radičevićev Ajduk ili Draškovićev Nož.
Kako zločini stoljećima nisu kažnjavani i kako s druge strane nije bilo adekvatnog i jasnog odgovora, barem ne do formiranja Armije BiH, srpsko orgijanje po bošnjačkim selima i čaršijama postalo je uobičajeno i opravdavano kao nešto normalno i poželjno, a zločinci su se utrkivali ko će izmisliti monstruozniji način mučenja i zlostavljanja “poturica”,
U Sandžaku i istočnoj Bosni tokom Drugog svjetskog rata poklano je i popaljeno na hiljade muslimana. Četnici Pavla Đurišića, s ciljem da iskorijene bošnjački narod, masovno su ubijali žene i djecu Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Foče i Čajniča. I nije to bila puka borba za teritoriju, nego svirepo nastojanje da se Bošnjacima zatre svaki trag i spomen. Pri tome su rušene i paljene džamije, muslimanski haremi i sve što u sebi nosi bilo kakvo islamsko obilježje.
Budući da se u partizansko doba o tome nije otvoreno govorilo, uglavnom se krilo i sve više zaboravljalo, Bošnjaci su nespremno i naivno dočekali posljednji genocidni talas u proljeće 1992. godine. Po istoj matrici srpske su falange ponovo krenule u zločinački pohod, ovog puta prvo sa sjevera, od Biljeljine preko Zvornika do Višegrada i Foče, dobacivši i mnogo zapadnije – do Sarajeva, Doboja, Prijedora, Gradiške, Banje Luke. Uz nemilosrdno ubijanje civila redovno su silovane žene, pa čak i muškarci, a uništavanje islamskih sakralnih objekata – džamija, mesdžida, mekteba, tekija, turbeta, mezaristana – bilo je dobro planirano i posebno pripremano.
Spomenici islamske tradicije na osvojenim prostorima uništavani su eksplozivom, vatrom, bagerima, a onda su kameni ostaci dijelovi razvoženi i raznošeni, ugrađivani u podzide, puteve, temelje. Muslimanska sela bez džamija više nisu izgledala isto i neki bi prolaznik, stranac, pomislio kako tu muslimani nikada nisu živjeli. Cilj je, barem privremeno, bio postignut.
Tokom oružane agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine, prema podacima Islamske zajednice u Bosni I Hercegovini, porušeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih objekata u vlasništvu Islamske zajednice.
Da džamije nisu rušili pijani pojedinci ni nekoliko usijanih glava, nego da je sve to bilo dio strategije da se izbrišu tragovi postojanja islama i Bošnjaka na ovim prostorima, najbolje se vidjelo osam godina nakon rušenja banjalučke Ferhadije, na svečanosti polaganja kamena temeljca za njenu obnovu, kada je okupljena svjetina kamenjem, koje je odnekud ranije dovezeno pred sami džamijski harem, zasula vjernike koji su došli da posvjedoče početku obnove banjalučke ljepotice.
Srpski političari, značajan dio crkvenog sveštenstva pa ni mnoge druge javne ličnosti do današnjeg dana nisu se postidjele zbog takvih nedjela, niti su se odrekli zločinačkog nasljeđa. U “srpskom svetu” dominira narativ o zločinima “na svim stranama”, iako, da parafraziramo Aliju Izetbegovića, sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjoj Luci, najbolje pokazuju šta je koja “strana” činila.
Kada crnogorski mitropolit Joanikije veliča najmonstruoznijeg četničkog vojvodu Pavla Đurišića, i pri tom među Srbima naiđe na rijetke i stidljive osude, i to uglavnom onih koji se ništa ne pitaju, postaje jasno da srpska javnost još nije “došla do svoje demokratske tradicije”.
Kada Dodik, uz rušenje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, omalovažava i vrijeđa bosanske muslimane, to se nikako ne može doživljavati izvan stoljetnog plana da se Bošnjaci i njihovo islamsko naslijeđe trajno zbrišu s lica bosanske zemlje.
A da taj projekat, i pored rastuće islamofobije i vješte manipulacije historijskim činjenicama na kojima počivaju srpski memorandumi, ipak neće uspjeti, govori činjenica da su bosanski muslimani najveći dio srušenih islamskih objekata obnovili i sagradili nove, tamo gdje ih ranije nije bilo.
