Austrijsko-mađarski stratezi bili su svjesni da bi pomjeranje ravnoteže u korist hrvatskog, srpskog ili muslimanskog elementa ugrozilo stabilnost okupacije i položaj Monarhije. Zato su sve nacionalne aspiracije, pa i one hrvatske, morale biti sasječene u korijenu

Pad Sarajeva pod austrougarsku vlast u augustu 1878. godine izazvao je burne političke reakcije u regiji. Dok su u Bosni i Hercegovini otpori okupaciji trajali mjesecima, u Zagrebu je vijest o ulasku austrougarskih trupa u glavni grad Bosne dočekana s oduševljenjem.

Dva dana nakon zauzimanja Sarajeva, 21. augusta 1878., Hrvatski sabor uputio je caru Franji Josipu adresu u kojoj je zatražio da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednoj kraljevini – Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

U Zagrebu su priređene velike manifestacije, štampane spomenice u slavu „hrvatskih junaka“ i isticana ideja da je Bosna, nakon „četiri stoljeća ropstva“, vraćena u krilo svoje „braće po krvi i rodu“. Ovakva atmosfera bila je odraz iluzija koje su u hrvatskoj javnosti živjele od ilirskog pokreta nadalje – da će aneksija Bosne Hrvatskoj biti prirodan historijski tok.

Međutim, carski dvor u Beču hladno je odbio saborsku adresu. Naglašeno je da je Hrvatski sabor prekoračio svoje nadležnosti i da nema pravo raspravljati o statusu okupirane teritorije. Beč i Pešta tada nisu imali nikakav zvaničan koncept nacionalne politike u Bosni i Hercegovini, osim jedne osnovne smjernice: spriječiti da prevagu stekne bilo koja od tri konfesionalno-nacionalne grupe.

Austrijsko-mađarski stratezi bili su svjesni da bi pomjeranje ravnoteže u korist hrvatskog, srpskog ili muslimanskog elementa ugrozilo stabilnost okupacije i položaj Monarhije. Zato su sve nacionalne aspiracije, pa i one hrvatske, morale biti sasječene u korijenu.

U prvim mjesecima okupacije u Bosni je važnu ulogu imao general Josip Filipović, komandant austrougarskih snaga. On je, osim vojnih zadataka, nastupao i kao svojevrsni politički predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njemu vidjelo garanciju da će Bosna postati dio hrvatskog državnog okvira. Filipović je pokušao okupacionu upravu osloniti na činovnike iz Hrvatske i nametnuti ekskluzivno hrvatski kurs u administraciji.

Ti pokušaji su brzo propali. Austrougarske vlasti u Beču i Pešti nisu željele stvoriti predodžbu da okupacija znači jačanje hrvatskog faktora, već su insistirale na „ravnoteži“ i neutralnom zemaljskom identitetu.

U septembru 1879. zabranjena je upotreba izraza „hrvatski jezik“ u administrativnim naredbama, zamijenjen sintagmom „zemaljski jezik“, a od 1883. ustaljen je termin „bosanski jezik“. Time je formalno okončan Filipovićev kurs, a on sam ubrzo premješten iz Bosne.

Nakon Filipovićevog odlaska, okupaciona uprava nastojala je balansirati između muslimana, pravoslavaca i katolika, izbjegavajući otvoreno favoriziranje bilo koje strane. To je bila osnova politike koju će od 1882. godine, dolaskom Benjamina Kállaya na čelo Zemaljske vlade, dobiti jasniju formu.

Kállay je prepoznao da je srpski nacionalni pokret u Bosni najrazvijeniji i smatrao da ga treba kontrolisati, ali ne direktnom represijom nego taktikom pariteta i „bosanske posebnosti“. U svojim memorandumima naglašavao je da treba njegovati bosanstvo – ideju da stanovnici Bosne, bez obzira na vjeru, čine posebnu zajednicu.

Ova ideja imala je i simboličke oblike: grb, zastavu, pa čak i insistiranje na nazivu „bosanski jezik“. Kállayev pokušaj da oživi interkonfesionalno bošnjaštvo kao zajednički identitet bio je odgovor na nacionalističke aspiracije iz Zagreba i Beograda.

Iluzija o pripajanju Bosne Hrvatskoj 1878. godine nestala je brzo, ali je ostavila dubok trag u hrvatskoj politici. Bosna i Hercegovina je u idućim decenijama ostala poprište suprotstavljenih nacionalnih projekata, dok je austrougarska vlast pokušavala održavati krhku ravnotežu.

Pokušaji da se afirmira „bosanska narodnost“ nisu mogli dugoročno zaustaviti snažne talase srpskog i hrvatskog nacionalizma. Katoličko stanovništvo sve se više vezivalo za hrvatsku ideju, pravoslavno za srpsku, dok su muslimani tek krajem stoljeća počeli graditi vlastiti politički identitet.

Hrvatski sabor, međutim, svojom adresom iz augusta 1878. pokazao je da je aneksija Bosne Hrvatskoj bila više politička želja nego realna mogućnost. Austro-Ugarska je u Bosni vidjela buffer zonu, prostor ravnoteže i kontrole, a ne nagradu hrvatskim ambicijama.

Ova epizoda jasno oslikava kako su nacionalni projekti 19. Stoljeća, bez obzira dolazili iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva, često udarali u zid imperijalnih interesa velikih sila, a Bosna ostajala u središtu tih sudara.