U Hrvatskoj je prošle godine rođeno najmanje djece u bližoj historiji, tek nešto više od 32 hiljade. Istovremeno, zemlju je napustilo gotovo 39 tisuća ljudi, među njima više od 2800 djece hrvatskih državljana mlađih od 14 godina. Dok tablice Državnog zavoda za statistiku pune novinske stranice, učionice se prazne, područne škole se gase, a igrališta zjape pusta. Statistika je neumoljiva: Hrvatska umire tiho, u brojkama koje rijetko koga šokiraju. Ako se ovakav trend nastavi, Hrvatska će do 2040. imati manje od 3 milijuna stanovnika, s prosječnom starošću većom od 50 godina. Bit će najstarija zemlja EU, s brojnim regijama koje više neće imati funkcionalno stanovništvo.

U Hrvatskoj se gotovo svakodnevno vode populacijske rasprave kroz dnevnopolitičke optike, no, jedan podatak reže ovu buku bolje nego bilo koja izjava političara koji se grozi stranih radnika: samo prošle godine, Hrvatsku je napustilo 2846 djece hrvatskih državljana mlađih od 14 godina. Njihove obitelji nisu otišle zato što su bile neodgovorne, lijene ili “nedovoljno domoljubne”, već zato što više nisu vjerovale da njihova djeca imaju budućnost u Hrvatskoj. Statistika ne zna lagati – i upravo ona pokazuje koliko je Hrvatska demografski krhka, institucionalno nepripremljena i politički neozbiljna.

Godine 2009. u Hrvatskoj je rođeno 44.577 djece. Petnaest godina kasnije, 2024., broj rođenih pao je na 32.204 – točno 28% manje. U nekim županijama pad je još drastičniji: u Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj, Virovitičko-podravskoj i Brodsko-posavskoj rođeno je gotovo 40% manje djece nego tada. Najmanji pad bilježi Zadarska županija – 17,3%.

Posebno je porazan podatak da nijedna hrvatska županija prošle godine nije imala više rođenih nego umrlih. Grad Zagreb, iako najrazvijeniji, zabilježio je 22% manje rođenih nego 2009., i to u apsolutnim brojevima znači gotovo 2000 manje djece.

Među gotovo 39.000 iseljenih osoba u 2024. godini, čak 3133 su bila djeca do 14 godina, od čega 2846 djece hrvatskih državljana. Gotovo polovina njih otišla je u Njemačku (1428), zatim u Austriju (472) i Bosnu i Hercegovinu (228). Ovaj podatak razotkriva bolan trend: iseljavaju cijele obitelji, ne pojedinci. I ono najvažnije – iseljavaju djeca. Iza svakog broja stoji razred manje, jedna zatvorena područna škola, jedno selo koje se više nikada neće oporaviti.

U istom razdoblju u Hrvatsku se doselilo 1158 djece do 14 godina, što znači da je neto gubitak djece – 1688 u jednoj godini.

U 2024. na ljetnom upisnom roku na hrvatskim fakultetima ostalo je više od 15.000 nepopunjenih mjesta. To je posljedica više faktora, ali ključni je da nema više dovoljno mladih ljudi. Škole se zatvaraju, osobito područne, a ruralni krajevi gube dosadašnje funkcije.

Posebno poražava stanje u Slavoniji i Lici. U mnogim selima više ljudi ima na grobljima nego u kućama. Požeško-slavonska županija izgubila je oko 3000 stanovnika u samo dvije godine, dok je primjerice selo Lučinac ostalo bez gotovo svih mladih.

Istovremeno, Hrvatska bilježi rekordnu brojku doseljenih – 70.391 osoba u 2024. godine. No čak 81,1% njih su strani državljani, dok je samo 18,9% hrvatskih. Najviše stranaca došlo je iz Nepala (14,2%), BiH (11,3%) i drugih azijskih zemalja, najčešće kao radnici. Ove brojke ne kompenziraju demografski gubitak jer su to radni migranti, a ne nove obitelji koje će dugoročno ostati.

Hrvatskih državljana koji su se vratili bilo je tek 13.290. Čak 2404 njih su stariji od 60 godina, dakle nisu populacijska već samo emotivna ili umirovljenička dobit.

Demografi upozoravaju da je ovakav oblik migracijske politike, stihijski i vođen interesima poslodavaca, recept za nestanak Hrvatske kao održivog društva. Zagovara se klasična populacijska i selektivna imigracijska politika, uz snažno osmišljene poticaje za povratak hrvatskog iseljeništva.

Dosadašnje mjere tipa „Biram Hrvatsku“ nisu donijele vidljive rezultate. Ljudi se ne vraćaju zbog slogana, nego zbog pouzdanog zdravstvenog i obrazovnog sustava, pristupačnog stanovanja, stabilnog tržišta rada i osjećaja dostojanstva. Ako toga nema – nema ni povratka.

Upozorava se da su za sada mjere parcijalne, nedosljedne i nedovoljne. Povećane su naknade za roditelje i dječji doplatci, ali bez stvarne strategije. Bez sustavne, dugoročne i politički konsenzualne populacijske politike, Hrvatska će i dalje biti zemlja u kojoj se umire tiho, a odlazi još tiše.

Demografi upozoravaju: temelj nacionalne sigurnosti nisu tenkovi, već djeca. Ako ih nema, nema ni škole, ni vojske, ni poreza, ni inovacija, ni tržišta. Samo sve prazniji prostor i sve glasniji eho obećanja koji nikada nisu ispunjena.

Ako se ovakav trend nastavi, Hrvatska će do 2040. imati manje od 3 milijuna stanovnika, s prosječnom starošću većom od 50 godina. Bit će najstarija zemlja EU, s brojnim regijama koje više neće imati funkcionalno stanovništvo.

I u tom scenariju hrvatski desničari se i dalje bave optužbama za plakat na hindi jeziku. Bave se simbolima, dok se gubi biološka supstanca.