Dva poglavlja European Islamophobia Report 2024 posvećena Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nude rijetko jasan uvid u to kako se islamofobija oblikuje u postjugoslavenskom prostoru, ne kao uvoz iz zapadne Evrope, nego kao politički i kulturno ukorijenjen fenomen. U Bosni i Hercegovini, izvještaj pokazuje da je antiislamski diskurs neraskidivo povezan s poricanjem genocida, ratnim revizionizmom i institucionalnom proizvodnjom straha, naročito u Republici Srpskoj. U Hrvatskoj, pak, islamofobija djeluje tiše, kroz medijske stereotipe, sigurnosne narative i institucionalnu pasivnost, uz snažan utjecaj regionalnih političkih tema

European Islamophobia Report 2024 predstavlja opsežan, komparativni istraživački izvještaj koji se bavi pojavama, obrascima i institucionalnim oblicima islamofobije širom Evrope, s ciljem da dokumentira, analizira i učini vidljivim ono što autori definiraju kao strukturalni oblik anti-muslimanskog rasizma. Riječ je o desetom izdanju ovog izvještaja, čime se zaokružuje puna decenija kontinuiranog praćenja i sistematskog bilježenja islamofobije u evropskim društvima.

Izvještaj zajednički uređuju Enes Bayraklı i Farid Hafez, a objavljuje ga Leopold Weiss Institute sa sjedištem u Austriji, u saradnji s mrežom istraživača, akademika i analitičara iz gotovo svih evropskih zemalja. Svako nacionalno poglavlje potpisuje autor ili autorica koji dolaze iz konkretne zemlje i koji poznaju lokalni politički, pravni i medijski kontekst, što izvještaju daje visoku razinu empirijske utemeljenosti i regionalne preciznosti.

U izdanju za 2024. godinu obuhvaćene su gotovo sve evropske države, uključujući članice Evropske unije, zemlje Zapadnog Balkana, ali i države izvan EU, poput Rusije ili Ujedinjenog Kraljevstva, čime se islamofobija analizira kao panevropski fenomen, a ne kao problem pojedinih „izuzetaka“. Autori izvještaja polaze od stava da islamofobija nije tek skup izoliranih incidenata, govora mržnje ili ekstremističkih ispada, nego da se radi o normaliziranom društvenom obrascu koji se manifestira kroz zakonodavstvo, sigurnosne politike, medijske narative, obrazovne prakse i politički diskurs.

Upravo zbog toga izvještaj ne ostaje na nabrajanju pojedinačnih slučajeva, nego ih smješta u širi kontekst institucionalnih odluka, državnih politika i dominantnih ideoloških okvira. Poseban naglasak u izdanju za 2024. godinu stavljen je na utjecaj rata u Gazi, koji je, prema urednicima, postao ključni katalizator za daljnju radikalizaciju javnog govora o muslimanima u Evropi. Izvještaj bilježi kako su brojne evropske vlade, umjesto da zaštite slobodu izražavanja i pravo na protest, posegnule za kriminalizacijom solidarnosti s Palestincima, nadzorom muslimanskih aktivista i sužavanjem građanskih sloboda, čime je islamofobija dodatno institucionalizirana.

Autori također ukazuju na porast političke moći krajnje desnice u mnogim evropskim zemljama, ali i na činjenicu da antiislamski diskurs više nije ograničen na ekstremne političke margine, već se sve češće pojavljuje u programima i retorici tzv. centrističkih i mainstream stranaka. Izvještaj se objavljuje s jasnom namjerom da posluži kao referentni dokument za donosioce odluka, istraživače, medije i organizacije civilnog društva, ali i kao alat za javnu raspravu o stanju demokracije i ljudskih prava u Evropi.

U tom smislu, European Islamophobia Report ne pretendira na neutralnu distancu, već otvoreno zauzima normativni stav da je borba protiv islamofobije nerazdvojiva od borbe za očuvanje demokratskih standarda, vladavine prava i jednakosti građana.

Deseto izdanje izvještaja tako ima i simboličku težinu: ono pokazuje da se, unatoč deset godina upozorenja, islamofobija u Evropi ne smanjuje, nego poprima nove, sofisticiranije i institucionalno ukorijenjenije oblike, zbog čega autori insistiraju na potrebi njenog jasnog imenovanja, političkog prepoznavanja i sistemskog suzbijanja.

U European Islamophobia Report 2024 Hrvatska je obrađena u posebnom, nacionalnom poglavlju koje potpisuje Nejra Kadić Meškić, izvršna direktorica zagrebačkog Centra za kulturu dijaloga (CKD), a koje pokazuje da se islamofobija u Hrvatskoj ne manifestira kao iznenadni ili rubni fenomen, nego kao kontinuirani društveno-politički obrazac, snažno povezan s historijskim naslijeđem rata, odnosom prema manjinama i širim evropskim trendovima normalizacije antiislamskog diskursa.

Poglavlje polazi od teze da Hrvatska formalno pripada krugu država koje se u evropskim institucijama predstavljaju kao stabilne liberalne demokratije, ali da se ispod tog normativnog okvira odvija proces u kojem se muslimani, kao povijesno autohtona, ali brojčano mala zajednica, sve češće tretiraju kroz sigurnosnu, kulturnu ili civilizacijsku prizmu. Autorica naglašava da islamofobija u Hrvatskoj rijetko poprima otvoreno nasilne oblike karakteristične za neke zapadnoevropske zemlje, ali da se zato javlja u suptilnijim, institucionalno i medijski posredovanim oblicima, koji dugoročno proizvode osjećaj isključenosti i drugosti.

Posebna pažnja posvećena je javnom i političkom diskursu, u kojem se islam nerijetko koristi kao simbolički „drugi“, naročito u kontekstu rasprava o migracijama, sigurnosti i identitetu Evrope. Iako muslimani u Hrvatskoj u velikoj mjeri nisu povezani s novijim migrantskim tokovima, izvještaj pokazuje da se domaća islamska zajednica često kolateralno dovodi u vezu s temama radikalizma i terorizma, preuzimajući narative koji su izgrađeni u sasvim drugačijim zapadnoevropskim kontekstima.

Takav transfer diskursa, upozorava autorica, ima za posljedicu da se i lojalni građani Hrvatske islamske vjeroispovijesti sve češće percipiraju kao potencijalni problem, a ne kao ravnopravni dio društva.

Kadić Meškić navodi više konkretnih primjera koji ilustriraju kako islamofobija djeluje u praksi, najčešće u suptilnim, ali društveno učinkovitima oblicima. Kao jedan od ključnih obrazaca ističe se medijsko i političko povezivanje islama sa sigurnosnim prijetnjama, naročito u kontekstu migrantskih tema, pri čemu se domaća muslimanska zajednica, historijski prisutna i institucionalno priznata, indirektno dovodi u istu ravan s radikalizmom i terorizmom.

Autorica bilježi da se u medijskom prostoru islam gotovo isključivo pojavljuje u negativnim okvirima, dok se pozitivni primjeri integracije ili društvenog doprinosa muslimana rijetko tematiziraju. Kao poseban problem navodi se izostanak odlučne institucionalne reakcije na govor mržnje i islamofobne ispade, što doprinosi normalizaciji diskriminatornog diskursa.

U poglavlju se također ističe utjecaj regionalnih političkih događaja, posebno rasprava o genocidu u Srebrenici, pri čemu se negativni narativi o Bošnjacima i islamu iz susjednih zemalja prelijevaju u hrvatski javni prostor, naročito kroz društvene mreže i desno orijentirane medije. Autorica upozorava i na porast neprijateljskog tona prema muslimanima nakon rata u Gazi, kada su javni izrazi solidarnosti s Palestincima u pojedinim slučajevima bili praćeni optužbama za ekstremizam ili nelojalnost državi.

Svi ovi primjeri, zaključuje se, ukazuju da islamofobija u Hrvatskoj ne djeluje kroz spektakularne incidente, nego kroz akumulaciju svakodnevnih praksi, stereotipa i institucionalne pasivnosti, što je čini manje vidljivom, ali dugoročno podjednako štetnom.

Izvještaj detaljno analizira i ulogu medija, koji, iako rijetko koriste eksplicitno huškački jezik, često reproduciraju stereotipe kroz selektivno izvještavanje. Islam se u medijskom prostoru uglavnom pojavljuje u negativnim ili konfliktnim kontekstima – bilo kao dio šire evropske priče o „islamskom ekstremizmu“, bilo kroz senzacionalističke priloge o globalnim krizama koje se zatim implicitno povezuju s lokalnim muslimanima.

Autorica naglašava da pozitivni primjeri integracije, historijska uloga muslimana u Hrvatskoj ili institucionalna saradnja Islamske zajednice s državom gotovo da ne dobivaju proporcionalan prostor, što dugoročno doprinosi asimetričnoj slici islama u javnosti.

Jedan od važnih segmenata poglavlja odnosi se na utjecaj regionalne politike i ratnog naslijeđa. Hrvatska se, kako se navodi, ne može posmatrati izolirano od šireg postjugoslavenskog prostora, posebno od odnosa prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Izvještaj ukazuje da se islamofobni narativi često prelamaju upravo kroz regionalne teme: ratne zločine, interpretaciju devedesetih, kao i aktuelne političke rasprave o Srebrenici.

U tom smislu, islamofobija u Hrvatskoj ponekad poprima oblik posredne ili „uvozne“ islamofobije, gdje se negativni diskursi o Bošnjacima i islamu u susjednim državama reflektiraju u domaćem javnom prostoru, naročito na društvenim mrežama i u desno orijentiranim medijima.

Negativni narativi o islamu i bošnjačkom identitetu, koji se intenzivno proizvode u susjednim državama, naročito kroz poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, prelijevaju se u hrvatski javni prostor, najčešće putem društvenih mreža i desno orijentiranih medija.

Iako Hrvatska institucionalno ne negira genocid, toleriranje relativizacijskih diskursa u javnoj sferi doprinosi širem ambijentu u kojem se islam povezuje s prijetnjom, a ne s pravom na historijsko pamćenje i dostojanstvo. Poglavlje bilježi i promjenu javne klime nakon rata u Gazi, kada su izrazi solidarnosti s Palestincima u pojedinim slučajevima bili praćeni optužbama za ekstremizam, radikalizam ili političku nelojalnost. Takve reakcije, iako često dolaze iz medijskog ili političkog diskursa, a ne izravno od države, dodatno suzbijaju prostor legitimnog političkog i humanitarnog izražavanja muslimana.

Autorica se osvrće i na institucionalni okvir, ističući paradoksalnu situaciju u kojoj Hrvatska ima relativno dobro uređen pravni odnos s Islamskom zajednicom, uključujući ugovore s državom i priznati status vjerske zajednice, ali u kojoj se, istovremeno, u praksi tolerira govor mržnje i simboličko isključivanje. Posebno se naglašava da su reakcije institucija na islamofobne incidente često mlake ili zakašnjele, što šalje poruku da se takvi ispadi ne smatraju ozbiljnim društvenim problemom. U tom kontekstu, izvještaj upozorava na opasnost normalizacije diskriminatornog govora, koji ne mora nužno rezultirati nasiljem da bi imao štetne posljedice.

Poglavlje o Hrvatskoj također problematizira utjecaj evropskih i globalnih događaja, prije svega rata u Gazi i polarizacije javnosti nakon 7. oktobra 2023. godine. Iako Hrvatska nije bila u centru masovnih protesta ili represivnih mjera kakve su zabilježene u nekim zapadnoevropskim državama, autorica bilježi da je javni prostor postao osjetno neprijateljskiji prema muslimanima, posebno prema onima koji su javno izražavali solidarnost s Palestincima. Takve reakcije često su bile praćene optužbama za ekstremizam ili nelojalnost, čime se, prema izvještaju, dodatno sužava prostor legitimnog političkog i humanitarnog izražavanja muslimana u Hrvatskoj.

U završnom dijelu poglavlja naglašava se da islamofobija u Hrvatskoj ne djeluje kao dominantna ideologija države, ali da upravo zbog toga može biti podcijenjena i zanemarena. Njena snaga, kako se ističe, leži u tome što se pojavljuje fragmentirano, kroz medijske okvire, političke aluzije, regionalne tenzije i institucionalnu pasivnost, čineći je teško uočljivom, ali dugoročno vrlo učinkovnom.

Takvo stanje ne ugrožava samo muslimansku manjinu, nego i demokratsku kulturu društva u cjelini, jer normalizira hijerarhiju građana na osnovu vjerskog i kulturnog identiteta.

Specifičnost Hrvatske, stoji u izvještaju, upravo je u tome što islamofobija djeluje bez dramatičnih incidenata, ali kroz akumulaciju svakodnevnih praksi: stereotipnog izvještavanja, političkih aluzija, regionalnih refleksija i institucionalne šutnje. Upravo ta „tiha“ priroda islamofobije čini je teško uočljivom, ali dugoročno izuzetno postojanom, s potencijalno ozbiljnim posljedicama ne samo za muslimansku manjinu, nego i za demokratsku kulturu društva u cjelini, jer normalizira hijerarhiju građana na osnovu vjerskog i kulturnog identiteta.

Zaključno, poglavlje o Hrvatskoj poziva na ozbiljnije prepoznavanje i imenovanje islamofobije kao društvenog problema, naglašavajući da je prevencija moguća jedino kroz odgovorniji politički govor, uravnoteženije medijsko izvještavanje i aktivniju ulogu institucija u zaštiti manjinskih prava.

Bosna i Hercegovina u European Islamophobia Report 2024 obrađena je u posebnom, nacionalnom poglavlju koje potpisuje Hikmet Karčić, a koje se jasno izdvaja od većine drugih evropskih slučajeva zbog specifičnog historijskog i političkog konteksta zemlje. Izvještaj polazi od ključne ocjene da se islamofobija u Bosni i Hercegovini ne pojavljuje kao marginalni društveni fenomen ili kao nusprodukt migrantskih rasprava, već kao sistematski politički diskurs, duboko ukorijenjen u ratno naslijeđe, poricanje genocida i kontinuiranu etnonacionalističku mobilizaciju.

Posebno se ističe da su tokom 2024. godine Bošnjaci i islam sve češće predstavljani kao egzistencijalna prijetnja, naročito u javnim nastupima i parlamentarnim raspravama u entitetu Republika Srpska. U tim okvirima visoki politički zvaničnici koristili su institucionalne govornice kako bi islam i bošnjački identitet povezivali sa šerijatom, demografskom opasnošću i navodnim pokušajima potkopavanja entitetske „suverenosti“. Takav diskurs, kako se naglašava u izvještaju, ne ostaje na simboličkoj razini, nego proizvodi konkretne političke i pravne posljedice, normalizirajući govor koji bi u većini evropskih država bio prepoznat kao otvoreno diskriminatoran.

U cjelini, European Islamophobia Report 2024 pokazuje da islamofobija u Evropi, pa tako i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, nije prolazna devijacija niti skup izoliranih incidenata, nego duboko ukorijenjen društveni i politički obrazac. Bilo da se manifestira kroz otvoreni etnonacionalistički govor, kao u slučaju Bosne i Hercegovine, ili kroz tihe, institucionalno tolerirane stereotipe, kao u Hrvatskoj, islamofobija djeluje razorno na same temelje demokratskog poretka.

Izvještaj jasno upozorava da normalizacija antiislamskog diskursa ne ugrožava samo muslimanske zajednice, nego i principe ravnopravnosti, slobode i suočavanja s prošlošću bez kojih nema stabilnog društva. Upravo zato njegovi nalazi nadilaze pitanje jedne vjerske grupe i postaju pokazatelj šire krize evropske demokratije, u kojoj borba protiv islamofobije postaje neraskidivi dio borbe za očuvanje ljudskih prava i političke odgovornosti.

Cijeli izvještaj pročitajte OVDJE.