Efekti ove „humanizacije čudovišta“ postali su očiti dolaskom Twilight sage. Edward Cullen nije vampir, on je romantični ideal, a njegov osnovni nagon da pije krv potisnut je u ime ljubavi. To je, u suštini, metafizički nemoguće: vampir koji ne želi krv nije vampir. Ali moderna publika prihvatila je tu laž kao novi žanrovski standard. Tako smo od Shelley i Stokera, majstora užasa, stigli do gotičke verzije tinejdžerskog romantičnog filma. Bessonov „Dracula: A Romantic Tale“ samo je još jedan korak u istom pravcu


Postoji trenutak u istoriji filma kada je horor prestao biti horor. Kada je strah izgubio svoje zube, a čudovišta prestala da nas progone, počela da nas zavode, čak i da budu simpatična. Kritičari i filmolozi danas se slažu: ključni lom dogodio se onda kada je čudovište dobilo obrise ljudskosti, kada se monstruoznost pretvorila u ranjivost, a užas u sentimentalni spektakl.

Najnoviji primjeri ovog trenda su Luc Bessonov „Dracula“ i dugoočekivani „Frankenstein“ Guillerma del Tora, dva filma koja umjesto straha nude romansu, a umjesto noćne more modernu „fantaziju o Ljepotici i Zvijeri“.

Iako se del Torov „Frankenstein“ oslanja na predložak Mary Shelley, ovaj film daleko je od jezivog duha originala. Boris Karloff, koji je 1931. utjelovio monstruma u jednom od najupečatljivijih horora svih vremena, nosio je masku koja je istovremeno nagovještavala patnju i brutalnost. Njegov lik nije bio simpatičan niti dostojan sažaljenja, izazivao je iskonski strah.

Kako današnja publika voli Karloffa kao pop ikonu, Del Toro je napravio zaokret: od neprirodnog čudovišta stvorio je estetski uglađeno biće čiji je glavni sukob emocionalne prirode. Njegova osveta više nije zastrašujuća, nego nalik bajci o nepriznatom sinu koji traži oca. Umjesto Shelleyinog Prometeja koji osvaja život, gledamo varijaciju Ljepotice i Zvijeri, doduše, s dozom queer erotike kakvu pamtimo iz The Rocky Horror Picture Show.

Ovaj postupak nije nov. Još je Francis Ford Coppola u svojoj adaptaciji „Drakule“ iz 1992. godine pokazao da ga ne zanima teror, nego melodrama. Njegov Drakula pati zbog izgubljene ljubavi, traga za Minom kao svoju reinkarniranu suprugu, a horor služi tek kao pozornica za romantični spektakl. Film je pretjeran, barokni teatar sjenki, pun patosa, teatralnosti i gotičkog glamura. U vrijeme kada je AIDS odnosio živote širom svijeta, krv je u ovom filmu simbolizirala i ljubav i opasnost, privlačnost i smrt, eros i destrukciju.

Ovakav pristup razvija ono što je Ortega y Gasset još 1926. nazvao „duhovnom ljubavlju“, neostvarivom, napetom, vječito na rubu zabranjenog. U Coppolinoj verziji Drakula želi Minu, ali ujedno smije i ne smije da je ugrize. Ta nemogućnost čina koji definira vampira pretvara ga u lik tragične strasti, a ne u prijetnju. I tako se rađa monstruozna melodrama.

Efekti ove „humanizacije čudovišta“ postali su očiti dolaskom Twilight sage. Edward Cullen nije vampir, on je romantični ideal, a njegov osnovni nagon da pije krv potisnut je u ime ljubavi. To je, u suštini, metafizički nemoguće: vampir koji ne želi krv nije vampir. Ali moderna publika prihvatila je tu laž kao novi žanrovski standard. Tako smo od Shelley i Stokera, majstora užasa, stigli do gotičke verzije tinejdžerskog romantičnog filma. Bessonov „Dracula: A Romantic Tale“ samo je još jedan korak u istom pravcu.

Ovaj trend kontrast je zlatnom dobu horora, kada su „Universal Monsters“, Drakula, Frankenstein, Mumija, Nevidljivi čovjek, Vukodlak, predstavljali moderni cirkus strave. U prvoj polovini 20. stoljeća ovi filmovi stvarali su potpuno nove oblike vizuelnog terora. Monstrumi nisu imali unutrašnji život ni emocionalne slojeve: bili su projekcija ljudskog straha od smrti, bolesti, mraka, nepoznatog. Kasnije, kada su pokušali oživjeti taj spektar čudovišta (Creature from the Black Lagoon, 1954), publiku su već zanimale druge prijetnje, nuklearne bombe, mutanti i vanzemaljci.

Novi val strave došao je krajem 1950-ih iz britanskog studija Hammer. Christopher Lee i Peter Cushing pretvorili su klasične likove u brutalnije, erotičnije figure. Leejev Drakula bio je istovremeno prijeteći i zavodljiv, a ubod njegovih očnjaka postao je ne samo prijetnja nego i simbol seksualne transgresije. Ova erotizacija vampira kasnije će postati temelj za Coppolinu romantičnu interpretaciju.

Međutim, kako su desetljeća prolazila, čudovišta su izgubila autentičnu jezivost. Kultura je od njih napravila pop-simbol, maska je postala važnija od jezivosti, marketing važniji od arhetipa straha. Uslijedio je novi talas: psihopatski ubice, slasher ikone poput Normana Batesa, Freddyja Kruegera, Jasona Voorheesa ili Hannibala Lectera. Za razliku od gotičkih čudovišta, oni nisu tražili ljubav niti patili zbog svoje prirode, oni su bili hladni, brutalni, nepomični. U njima nije bilo ničega romantičnog. Njihova monstruoznost nije proizvod prokletstva, nego izopačenosti.

Zanimljivo, ni ovi likovi nisu mogli biti humanizirani bez gubitka efekta. Del Toro može napraviti nježnog Frankensteina, ali pokušajte napraviti „nježnog Freddyja Kruegera“. Rezultat je neminovno groteskan. Realni serijski ubice koji inspirišu ove likove, poput Eda Geina ili Jeffreyja Dahmera, često su prikazani u modernim serijama, ali nikada ne izazivaju simpatiju. Oni su odbojni, patološki, ogoljeni u svojoj neljudskosti. To su figure „neugodnog poznatog“, o čemu je Freud pisao u Das Unheimliche, ono što je blisko, ali postaje zastrašujuće jer otkriva mračne dubine ljudske psihe.

Zato je Alien Ridleya Scotta ostao jedno od rijetkih modernih čudovišta koje i dalje izaziva istinski strah. To nije biće koje možemo razumjeti: nema psihe, nema etike, nema ljubavi. Ono je savršena mašina za smrt, postavljena kao arhetip nepoznatog koje napada. Upravo ono što je Mary Shelley željela postići, strah koji ne dopušta da se okrenemo od ekrana.

Postmoderni autori potpuno su odbacili taj princip. Horor se pretvorio u spektakl krvi, u „splatter“ žanr gdje organe, krv i rasute ekstremitete gledamo u brutalnim, hiperrealističnim prizorima. Iako i taj žanr ima svoju snagu, kao u „Night of the Living Dead“ Georga Romera ili „Evil Dead“, njegov cilj nije strah nego šok.

Na koncu, horor se vratio humoru i parodiji: Troma filmovi, s „Toxic Avengerom“ kao kultnim herojem, izrugivali su staru mitologiju čudovišta, a čak su i klasični likovi poput Frankensteina završili kao predmet komedije.

Danas se horor ponovo utapa u romantici. Vampiri vole, Frankenstein pati, čudovišta pišu poeme o usamljenosti. Ali time se gubi ono što je prvi put pokrenulo žanr, želja da se publika prestravi, da je natjera da u mraku kino-sale zadrži dah i osjeti poznato, ali zaboravljeno drhtanje. A Mary Shelley, koja je 1831. zapisala da želi „priču koja će smrznuti krv i ubrzati otkucaje srca“, vjerovatno bi danas pitala: Otkad horor više ne želi biti strašan?

IZVOR: La Razon