U povodu Tinove godišnjice i kulturnog ljeta koje nosi njegovo ime, prisjećamo se i jedne manje poznate, ali za njegovu biografiju ključne epizode: sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu (1930–1937). Taj period nije obilježen samo njegovim literarnim uzletom, već i duhovnom introspekcijom, esejistikom, kritikom i susretom sa stvarnim, često surovim životom

Vrgorac, rodni grad velikog Tina Ujevića, od 4. jula do 17. augusta 2025. godine bit će domaćin manifestacije Tinovo kulturno ljeto, u čijem će središtu biti svečana dodjela Nagrade “Tin Ujević”, koju tradicionalno dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za ukupni pjesnički opus. Središnji događaj planiran je za subotu, 5. jula, ispred pjesnikove rodne kule, a najavljeno je niz kulturnih i umjetničkih dešavanja koji će objediniti poeziju, teatar i stvaralaštvo za djecu.

Organizatori ističu da manifestacija spaja naslijeđe i savremenost, okupljajući pjesnike, glumce, djecu i publiku svih generacija na ljetnoj pozornici u Parku 4. gardijske brigade – Pauci. Nakon svečanog otvaranja, biće predstavljena antologija hrvatskog pjesništva “Jadranskih sirena zov”, autorica Hrvojke Mihanović-Salopek i Gordane Laco.

Tokom jula, publiku očekuju predstave “Ništa im neće bit” (Kazalište Moruzgva), “Žene na rubu” (Scena Gorica) i “Iva i Gloria” (Kerekesh teatar), dok su za august planirane “Malo blago” (Teatar Exit), “Džaba je najskuplje” (B Glad production) i “Ana Katarina” (Fun Da Mental).

U okviru dječjeg programa “Mali TIN” svakog će se sedmičnog dana odvijati pozorišne predstave, pričaonice i filmske večeri. U julu će to biti: “Priča bez veze” (Teatar Poco Loco), “Baby Lasagna: Mačke i spačke” (Petit teatar), “Pričopark – Uberi knjigu, okreni list” i “Grga Čvarak” (Scena Gorica), dok se u augustu najavljuju predstava “Luka Modrić: Moja igra” (Boss teatar) i animirani film za najmlađe.

U povodu Tinove godišnjice i kulturnog ljeta koje nosi njegovo ime, prisjećamo se i jedne manje poznate, ali za njegovu biografiju ključne epizode: sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu (1930–1937). Taj period nije obilježen samo njegovim literarnim uzletom, već i duhovnom introspekcijom, esejistikom, kritikom i susretom sa stvarnim, često surovim životom.

U pismima prijateljima, zapisima i feljtonima iz tog vremena, Tin opisuje Sarajevo kao mistični grad, „kao da sam u Carigradu“, s „pognutim fatalistima koji se ne protive volji Alaha“, a Miljacku vidi kao „mutnu, zakrvavljenu“.

Iz tog razdoblja ostala su dva do danas neobjavljena rukopisa: Otpirač trabunjanja iliti spojeni kaos i Sintetička munja i orijaški strojovođa svih opsjena, obje zbirke napisane 1934. godine u Sarajevu, vlastoručno priređene za tisak.

Upravo u tom gradu nastaju i zbirke Auto na korzu (1932, Nikšić) i Ojađeno zvono (1933, Zagreb), dok će retrospektiva njegovih pjesama (Pesme, Beograd, 1937) izaći neposredno po odlasku iz Sarajeva. U tekstu Doživljaj Sarajeva, objavljenom u “Pregledu” 1930. godine, Ujević piše: “Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.”

Prvi Tinov stan u Sarajevu bio je u Dugom sokaku, potom u ulici Nikole Pašića. Bio je siromašan, često gladan i ponižavan, ali istovremeno plodan u pisanju eseja i kritika o stranim književnostima, umjetnosti, ekonomiji i filozofiji.

Tinovo stalno mjesto boravka bila je kavana Central, gdje je boravio u društvu sarajevskih intelektualaca poput Hamida Dizdara, Rize Ramića, Rudimira Rotera, Janka Tufegdžića i mnogih drugih. Ovdje je, kao “kralj boema”, pisao i polemizirao, neprestano tragajući za smislom, često kroz alkohol, ali uvijek s riječju kao sredstvom otpora i izraza.

U svojim tekstovima iz Sarajeva, Ujević često raspravlja o fenomenu boemije, ali se i distancira: “Ja najmanje, koji nisam branio ni ideologije ni imena toga lumpenproletarijata.” Bio je, kako je sam tvrdio, samo “pilac”, a ne pijanac.

Na kraju, Tin Ujević ostaje simbol pjesničke slobode, patnje i lucidnosti. Vrgoračko ljeto u njegovu čast ne evocira samo stihove, već i tihe, neugasle tragove boema u Sarajevu, gdje je — kako reče — “vidio dva šipka kako gordo njihaju na grani” i gdje je, možda prvi put, stvarno pogledao u sebe.