Ustanak je najprije podignut u Dračevu, a predvodili su ga hercegovački katolici pod vodstvom don Ivana Musića, svećenika i narodno-prosvjetnog radnika. Njegovim primjerom inspirisani, ustanici su dvadesetak dana kasnije pokrenuli pobunu i u istočnoj Hercegovini, gdje su se oružju pridružili Srbi iz Nevesinja, Popova Polja i Trebinja

Hercegovački ustanak, koji je izbio 19. juna 1875. godine u selu Dračevo kod Čapljine, predstavlja jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću. Njegove posljedice odjeknule su širom regije i Evrope, a kulminirale su donošenjem odluka na Berlinskom kongresu 1878. godine kada je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu.

Ustanak je najprije podignut u Dračevu, a predvodili su ga hercegovački katolici pod vodstvom don Ivana Musića, svećenika i narodno-prosvjetnog radnika. Njegovim primjerom inspirisani, ustanici su dvadesetak dana kasnije pokrenuli pobunu i u istočnoj Hercegovini, gdje su se oružju pridružili Srbi iz Nevesinja, Popova Polja i Trebinja.

Početak srpskog dijela ustanka poznat je pod imenom „Nevesinjska puška“, a ubrzo su se oružani sukobi proširili i na druge dijelove Hercegovine, pa zatim i na Bosnu. Pokret je poprimio razmjere općeg ustanka.

Porezi i dažbine bili su neizdrživi – raja je morala plaćati do 50 različitih vrsta harača. Muslimanski poreznici, zakupci poreza, nadoknađivali su sve što nije moglo biti uzeto od pravoslavnog stanovništva, na teret katoličkih sela, čime su dodatno rasplamsavali netrpeljivost i bijes.

Pritisci, eksploatacija, nasilje, prisilni radovi, zaplijene imovine i stalna opasnost od odmazdi dovele su do otvorenog otpora. Ustanički pokret bio je snažno potpomognut podrškom iz Crne Gore i Srbije, koje su se kasnije i vojno uključile u sukobe. Kada je izgledalo da ustanak ne može biti ugušen, Osmansko Carstvo se suočilo s ruskom vojnom intervencijom 1877. godine. Time je započela tzv. Istočna kriza – političko-diplomatski sukob evropskih sila oko budućnosti osmanskih teritorija na Balkanu.

Značajan segment ustanka činio je angažman franjevaca koji su, uz sveštenika Musića, prepoznali istorijski trenutak. Fra Paškal Buconjić, kasniji mostarski biskup, sastavio je predstavku evropskim diplomatama, jasno navodeći razloge ustanka, prvenstveno socijalne i fiskalne naravi. Knjižicu je štampao u Mostaru na talijanskom jeziku pod naslovom “Un cenno semplice sui gravami – Causa principale dell’insurrezione delle popolazioni cristiane in Ercegovina”, i predao je predstavnicima velikih sila u mješovitoj komisiji za pacifikaciju.

Ustanici su organizovali vojnu komandu po bataljonima, a teritorij Donje Hercegovine proglasili su slobodnom vojvodinom. Ravno je postalo političko i vojno središte, a sam don Ivan Musić, postavljen za vojvodu, simbolizirao je otpor hercegovačkih Hrvata. U blizini Zavale održan je veliki zbor naroda, na kojem je Musić i službeno preuzeo vojno i političko vodstvo.

Među značajnim ličnostima tog perioda bio je i Đuro Kriste Pećko, iz čije je kuće u selu Trebinja, kod Ravnog, krenula odluka o podizanju ustanka. On i Musić zajedno su vodili pokret, a Pećko je ostao upamćen kao junak, čiji grob i danas stoji pored crkve sv. Roka u Trebinji.

Selo Trebinja, premda maleno, ima golemu povijesnu važnost. Smatra se da su ga osnovali stanovnici današnjeg grada Trebinja nakon tatarskih pohoda. Njegova crkva sv. Roka, izgrađena u 16. stoljeću, jedno je od najstarijih svetilišta u ovom dijelu Hercegovine. Ovdje su udareni temelji jedne od najsveobuhvatnijih ustanaka protiv Osmanlija u Bosni i Hercegovini.

Najžešći sukobi vođeni su u okolini Neuma, ali borbe su se odvijale širom Hercegovine i Bosne. Osmanske trupe nisu uspijevale slomiti ustanički otpor u krševitim hercegovačkim predjelima, što je doprinijelo međunarodnoj reakciji. Kad ni diplomatska ni vojna rješenja nisu donijela mir, Velike sile su sazvale Berlinski kongres 1878. godine. Na tom skupu odlučeno je da Austro-Ugarska dobije pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, čime je osmanska vlast nakon četiri stoljeća okončana.

Osmansko Carstvo, poznato kao “bolesnik na Bosforu”, nije više imalo snage da zadrži svoje balkanske teritorije. Rusija, koja se predstavljala kao zaštitnik pravoslavnih naroda, imala je svoje geopolitičke ciljeve, dok je Austro-Ugarska gledala na BiH kao tampon-zonu protiv daljnjeg širenja ruskog utjecaja. Upravo zato su i Srbi i Hrvati iz ustanka isključeni iz odlučivanja o vlastitoj sudbini.

Don Ivan Musić, simbol otpora, nakon završetka ustanka odbio je sve počasne titule i nagrade. Sa svojom voljenom djevojkom Cvijom prešao je u Srbiju, gdje je radio kao poštanski službenik. Umro je zaboravljen 1888. godine u Beogradu, u 40. godini života.

Ovih dana, 150 godina kasnije, u Hercegovini se svečano obilježava obljetnica ovog velikog ustanka. Održana je akademija u kinu „Mogorjelo“, gdje su historičari, publicisti i potomci ustanika podsjetili na važnost i značenje tog događaja. Nedavno su pronađeni i materijalni ostaci mosta na rijeci Krupi u Dračevu, gdje je navodno ispaljena prva ustanička puška a podvodni arheološki tim potvrdio je autentičnost mjesta.