Između mostarske kotline i evropskog modernizma, Hamza Humo izgradio je jedinstvenu poetiku u kojoj se zavičaj pretvara u univerzalni simbol, a lirika i proza stapaju u jedinstven izraz. Od ekspresionističkih početaka do lirske vizije Grozdaninog kikota, Humino djelo ostaje jedan od najsuptilnijih i najoriginalnijih doprinosa bošnjačkoj i južnoslavenskoj književnosti 20. stoljeća

U prvoj polovini dvadesetog stoljeća, jedno od najznačajnijih imena bošnjačke književnosti bilo je ono Hamze Hume, pjesnika, prozaiste i moderniste.

Rođen u Mostaru 30. decembra 1895. godine, Humo je ostao trajno vezan za hercegovački pejzaž, ne samo biografski nego i poetski. Mostar i njegova okolina nisu kod njega topografske reference, nego unutrašnji pejzaži, prostori sjećanja i simboličke projekcije. U jednoj zabilješci iz dvadesetih godina zapisao je da u sebi nosi cijeli zavičaj, nešto neiscrpno, žalobno i treperljivo, nalik bajci po kojoj koračaju minareta i jablanovi. Ta rečenica već sadrži ključ njegove poetike: spoj sna i stvarnosti, orijentalnog i mediteranskog, svetog i paganskog, prirode i jezika.

Humo potječe iz ugledne porodice, u čijem se nasljeđu nalazi i alhamijado pisac Omer ef. Humo, što ga dodatno veže za starije slojeve bošnjačke pismenosti. Njegovo obrazovanje započinje u mektebu, nastavlja se kroz osnovnu školu i gimnaziju u Mostaru, ali se ubrzo prekida ratnom katastrofom.

Sarajevski atentat 1914. godine zatiče ga kao gimnazijalca; slijede hapšenje, internacija u Mađarsku i potom mobilizacija u austrougarsku vojsku. Rat ne provodi na frontu, nego kao tumač i pisar u bečkoj bolnici, u samom središtu carstva koje se raspada. To iskustvo, spoj birokratskog nasilja, civilizacijskog sloma i lične dezorijentacije, ostavlja dubok trag na njegovu generaciju, ali i na njegovu književnu osjetljivost.

Nakon rata Humo se vraća u Mostar, završava gimnaziju i započinje studije historije umjetnosti. Njegov intelektualni put vodi ga kroz Zagreb, Beč i Beograd, gradove u kojima se formira tadašnja južnoslavenska moderna. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima okupljenim oko novih poetika, posebno ekspresionizma. Taj susret s evropskim avangardnim strujanjima bio je presudan: Humo prihvata ekspresionistički nemir, raskid s dekorativnim lirizmom i potrebu da se razbije dotadašnji model „lijepog pjevanja“.

Već njegova prva zbirka, Nutarnji život iz 1919. godine, pokazuje taj radikalni zaokret. U njoj se napuštaju dotjerani soneti i simbolistička harmonija prethodne generacije, a u središte dolazi subjekt u krizi, rastrzan unutrašnjim stanjima, strahovima i vizijama. Ta poezija ne traži utjehu, nego izraz; ne smirenost, nego eksploziju. Upravo u tome leži njen modernitet: ona ruši jedan iscrpljeni model i otvara prostor novom jeziku, grubijem, ali istinitijem.

Ipak, Humina modernost nikada nije bila puko oponašanje evropskih uzora. Njegova ekspresionistička faza već sredinom dvadesetih godina počinje se transformirati. Zbirkom Grad rima i ritmova on se udaljava od sablasne dramatike ranog ekspresionizma i okreće čulnosti, prirodi i ritmu postojanja. Grad više nije samo prostor otuđenja, nego i pulsirajući organizam; priroda nije bijeg, nego mjesto spoznaje. U tom pomaku vidi se Humina sposobnost sinteze: evropske poetike filtrira kroz vlastiti senzibilitet i zavičajno iskustvo.

Za razliku od nekih savremenika koji su se oslanjali na formalne obrasce sevdalinke ili romantične balade, Humo se oslobađa vezanog stiha i traži slobodniji izraz. Istovremeno, on se ne odriče ni naslijeđa: zbirkom Sa ploča istočnih potvrđuje da su vrijednosti poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima živi sloj kulture, a ne muzejski relikt. Njegova poezija tako stoji na raskršću: između usmenog i pisanog, Istoka i Zapada, tradicije i avangarde.

Vrhunac Humina stvaralaštva nastaje u periodu između dva svjetska rata. Tada objavljuje više zbirki, ali i svoje najznačajnije djelo, lirski roman Grozdanin kikot iz 1927. godine. To djelo izmiče jasnim žanrovskim klasifikacijama: nije klasičan roman, ali nije ni zbirka pjesama; nije novela, ali nije ni pastoral u tradicionalnom smislu. Riječ je o tekstu u kojem se proza i lirika prepliću do nerazlučivosti, a narativ se raspada u niz samostalnih, ali povezanih slika.

U središtu romana nalazi se mladić Ozren, koji iz grada dolazi na selo i kroz boravak u prirodi prolazi proces samospoznaje. Njegovi odnosi s Grlicom i Ivankom, kao i mitska figura Grozdana i Grozdane, smještena na granicu sna i jave, nisu psihološki razrađeni u realističkom smislu. Oni su simboli, nosioci arhetipskih energija. Priroda u romanu nije kulisa, nego aktivni princip: ona diše, pulsira, oblikuje ljudsku sudbinu.

Centralni motiv Grozdana i Grozdane oslanja se na pagansku, mitsku matricu: dvoje ljubavnika koji se bude s proljećem, stapaju s prirodom i nestaju s jeseni. Taj ciklus života i smrti, erosa i nestajanja, postaje osnovna metafora ljudskog postojanja. U tom svijetu nema linearnog vremena, nema klasične fabule, nema jasnog početka i kraja. Sve je podređeno lirskom dojmu, ritmu jezika i vizuelnoj snazi slike.

Zbog toga je Grozdanin kikot gotovo nemoguće prepričati. Kao i lirska pjesma, on ne počiva na događaju, nego na atmosferi. Svaka epizoda može stajati sama za sebe, ali tek u cjelini stvara osjećaj jedinstvenog svijeta. Upravo ta osobina učinila je djelo jednim od ključnih tekstova južnoslavenskog modernizma: ono ne samo da raskida s tradicionalnim romanom, nego i s kulturom koja je proizvela klaonicu Prvog svjetskog rata. Humo ne želi obnovu starog svijeta; on traži novi jezik za novo iskustvo.

Zanimljivo je da je snaga Humina književnog djela potisnula interes za njegovu biografiju. Za razliku od mnogih pisaca, čije se stvaralaštvo tumači kroz životne epizode, Humo ostaje gotovo anoniman u vlastitoj sudbini. O njegovom životu znaju se tek osnovne činjenice: radio je različite poslove, živio skromno, umro u Sarajevu 19. januara 1970. godine. Njegov privatni život, politički stavovi i svakodnevica rijetko su bili predmet interesovanja, kao da je sve bitno već rečeno u njegovim tekstovima.

U tome leži jedna od posebnosti Hamze Hume. Njegova književnost ne traži biografsku legitimaciju; ona stoji sama, kao svijet za sebe. Mostarska kotlina, hercegovački pejzaž, ekspresionistički lom, paganski mit i moderni subjekt, sve se to u njegovom djelu spaja u jedinstvenu poetiku. Humo nije samo pjesnik jednog kraja ili jedne generacije. On je autor koji je uspio lokalno pretvoriti u univerzalno, a zavičaj u trajnu metaforu ljudske egzistencije. Upravo zato njegovo djelo i danas ostaje živo: ne kao spomenik prošlosti, nego kao otvoren prostor čitanja, u kojem se prepoznaju i nemiri savremenog čovjeka.