„Mada su dugo negirani, ponižavani i uništavani, Bošnjaci su opstali i mogu biti ponosni na sebe, pogotovo zato što u svojoj historiji nemaju crnih stranica. Pored općih, ustaljenih osobina, najviše se odlikuju strpljenjem, tolerancijom i skromnošću. Nikada nisu imali zasebnu domovinu, pa ipak nikada nisu željeli živjeti sami. Bošnjaku ne smeta drugi i drugačiji, ali, nažalost, on često drugima bezrazložno smeta. Zato je naš narod dugo živio u strahu i neizvjesnosti, a zločini prema njegovim pripadnicima, poniženje i nepravda bili su svakodnevnica. Stradavali su u ratovima i mimo njih, a nikada ih niko nije zaštitio.“

Halid Kadrić jedan je od najznačajnijih bošnjačkih književnika novijega vremena. U umjetnosti pisane riječi javio se šezdesetih godina prošloga stoljeća, romanom Izgubljeno djetinjstvo. Tokom duge i plodonosne karijere pisao je romane, priče i drame, a kao pisac za mlade bio je uvršten u obrazovne programe i školsku lektiru. Objavio je dvadeset i četiri književna djela, od kojih su neka prevedena na engleski, francuski, turski, albanski, makedonski i bugarski jezik.

Međutim, djela kojima je Kadrić najviše zadužio bošnjačku književnost, kulturu i cjelokupno društvo jesu dva kapitalna historijska romana – Dugo svitanje (2010) i Kobno raspuće (2015). Ova dva romana sa po četiri toma, na oko 5.500 stranica, najobimnija su književna djela ikada napisana na bosanskom jeziku, a kao literarne hronike obuhvataju puna dva stoljeća bosanskohercegovačke, prije svega bošnjačke povijesti. Radnja Kobnog raspuća započinje 1801. godine, dok se Dugo svitanje završava sa 2000. godinom. U ta dva stoljeća stalo je mnogo, a Kadrić nije zaobišao nijedan važan događaj i nijednu krupnu historijsku ličnost, dajući historijskim procesima, zbivanjima i akterima literarnu dimenziju, pri tome ne odstupajući od činjenica.

O značaju i vrijednosti njegovih romana govorili su i pisali Nedžad Ibrišimović, Ferid Muhić, Zilhad Ključanin, Ivica Vanja Rorić, Gavrilo Grahovac i mnogi drugi. Prof. dr. Muhidin Džanko priredio je knjigu kritika „Historijski romani Halida Kadrića“, a akademik Ibrišimović napisao je dramu kao promociju Dugog svitanja, u kojoj je naglašen značaj historijske dimenzije romana. Sarajevske su televizije na osnovu ova dva romana producirale miniserije i dokumentarne programe, a portal bosna.hr svake sedmice čitaocima ponudi po jedan odlomak iz Kobnog raspuća.

Iako je na kraju devete decenije života, Kadrić i dalje piše, aktivno promišlja našu stvarnost i društvene procese. Posjetili smo ga u njegovom stanu u Sarajevu, gdje smo razgovarali o kulturi, književnosti, ali i o drugim važnim društvenim pitanjima.

BOSNA: Pišete dugo, afirmirani ste pisac za mlade, a vaši su romani našli svoje mjesto i u školskim programima, u lektiri. A onda ste se u poznim godinama odlučili da napišete dva obimna historijska romana. Šta Vas je motiviralo da to uradite?

KADRIĆ: Prvo želim reći da pratim vaš rad, čitam ono što pišete. Drago mi je da još ima medija koji se zanimaju za pisce, književnost i kulturu. Povod da pišem historijske romane bio je da osvijetlim novim mladim generacijama događaje, zbivanja i ljude u prethodnom periodu. Zato što u našoj književnosti do sada nije dato dovoljno prostora upravo tim značajnim događajima za našu historiju. Jeste fragmentarno i kroz historijske podatke, ali nije literarno. Ova dva romana su ustvari literarne hronike 19. i 20. vijeka, ne samo državne nego i nacionalne i porodične povijesti tih vijekova. Osjećala se praznina u našoj književnosti. Nismo imali sveobuhvatan pristup našoj prošlosti pa su mnoge stvari ostale ili nerečene ili zaboravljene ili nedovoljno formulisane i nedovoljno objektivno predstavljene, a ja sam htio da to „dovedemo u red“ tako da dobijemo pravu i čistu istinu rečenu na literaran način.

Naša je historija bogata događajima, ali ti događaji i likovi nisu uvijek dobijali dovoljno pažnje i prostora u našim školskim programima, predavanjima, nekako su ostali samo u historiji, a o njima je u književnosti govoreno malo ili nimalo. Velikani i događaji koji su odredili putanju kojom je bošnjački narod išao i stasavao bili su ili potisnuti u drugi plan, zanemareni, ili su bili krivo prikazani, što je još gore. To su radili oni koji nama Bošnjacima nisu željeli dobro, a mi nismo imali snage da se tome suprotstavimo.

Ta praznina me je ponukala da malo osvijetlim to vrijeme u široj dimenziji i događaje, pogotovo ljude, istaknute, borce za opstojnost i naroda i države. Ono što me posebno nosilo bila je želja da onim čitaocima koji malo poznaju svoju prošlost kažem kako imaju debeo razlog da budu ponosni na to što jesu. Bošnjaci su uvijek bili u zapećku, kroz obrazovanje, kroz kulturu, i na kraju krajeva kroz samo priznanje. Pa mi smo relativno kasno priznati i kao narod. Bilo je mnogo razloga da se o tome progovori. Nisam uzalud nekoliko godina proveo istražujući po arhivima, bibliotekama, historijskim izvorima, domaćim i stranim. Istraživao sam historijska činjenična događanja odnosno ocjene šta jeste, šta nije značajno. Često se dešavalo da se ni historičari nisu mogli složiti oko nekih tumačenja historijskih pojava ili likova. Dakle, to je jedan vrlo širok prostor u kojem je između ostalog trebalo predstaviti ambijent i atmosferu u tim stoljećima. 200 godina je zaista dug period. U historijskom smislu nije, ali u čovjekovom okviru jeste dugo.

Prvo sam napisao Dugo svitanje, kao hroniku 20. vijeka i mislio sam da ću time zaokružiti svoj književni opus. A onda sam shvatio da se čitaocu mora približiti vrijeme srpskih ustanaka, doba Gradaščevića, austrougarske okupacije… i odlučio sam se napisati Kobno raspuće. Kako reče jedan književni kritičar, naša književnost više nije siromašna u predstavljanju svoje prošlosti. Druge književnosti, regionalne i druge, odavno imaju književna djela u kojima opisuju svoju prošlost, a mi to nismo imali. Sad imamo i mi. U tome smo se izjednačili. Naravno, to je tema koju će mnogi drugi pisci obrađivati. Ima puno još prostora, nije sve rečeno i nije moglo biti sve rečeno u tim tomovima. Uvijek se može naći i ljudi i događaja koji su značajni a koje bi savremeni čitalac vrlo rado upoznao, a samo treba truda da se to uradi.

BOSNA: Neke ličnosti iz Dugog svitanja lično ste upoznali, što stavlja snažan pečat na autentičnost vašeg pisanja. Možete li izdvojiti neke od njih?

KADRIĆ: Jesam jer dugo živim i normalno je da sam ponešto i donio iz te prošlosti. Jedan od njih je Tešnjak, dobrotvor i veliki prijatelj kulture Ademaga Mešić, za kojeg neki kažu da je bio kontroverzna ličnost jer je 1945. godine osuđen za saradnju sa NDH. Ja sam njegov lik posmatrao s više aspekata. Upoznao sam ga kao dječak, kad je navraćao u naš kraj. Moj je otac imao obućarsku radnju, poznavao se s njim. Jedne prilike i mene je predstavio Ademagi. Kao dijete sam ovlaš prešao preko toga, nije me to mnogo zanimalo. Ali kasnije sam, istražujući historiju i pretražujući izvore, dokumente, saznao sam da je to čovjek koji je itekako zadužio sve nas, a posebno bošnjački narod, mada on lično nije naglašavao razliku među narodima. Neki su znali reći – kako ćeš, Halide, lijepo govoriti o čovjeku koji je bio ustaški doglavnik, čovjek uz Antu Pavelića.

Da, tačno je, i u romanima je to i navedeno, čak su u Dugom svitanju citirani dokumenti. To stoji, ali stoji i ono što se ne želi kazati, a ja smatram da čovjeka ne možemo ocjenjivati što nećemo uzeti i njegove dobre i loše strane. I onaj ko pročita taj roman sasvim će jasno shvatiti da je taj čovjek bio jednostavno, ne mogu reći izmanipulisan jer je bio tada obrazovan, svjetski čovjek, trgovac svjetskoga glasa, ali je bio usamljen u svojim odnosima prema drugima i drugačijima. Biti članom neke organizacije ne znači biti i njen promotor. Mislim da knjiga dovoljno govori i najbolje će svaki čitalac doći do vlastitog mišljenja kad te činjenice približi sebi i stvori vlastiti sud o tome svemu. Jer postavlja se prozaično, banalno pitanje – ako je taj čovjek fašista, kako to da je imao prijatelje među najistaknutijim ljudima toga vremena – Bašagićem, Ljubušakom, Mulabdićem, reisom Čauševićem i mnogim drugim. Pred njim su na noge ustajali i u Beču i Pešti i Sarajevu, gdje god se pojavljivao. Pa valjda bi svi ti ljudi znali ocijeniti njegovo pravo stanje i stavove – da li je on zaista nečovjek ili čovjek. Ja bih rekao da je bio čovjek sa izvjesnim mahanama.

BOSNA: Da li mislite da je Mešić bio prohrvatski orijentiran zbog toga što je znao da najveća opasnost Bošnjacima prijeti s druge strane, od Srbije?

KADRIĆ: Upravo tako. Ali ne samo on. Mnogi su se istaknuti Bošnjaci u to doba plašili velikosrpske politike. Manje je zlo bilo okrenuti se Paveliću, s kojim se on često nije slagao, nego biti žrtva masovnih četničkih zločina. U nekoliko navrata davao je otkaz, ali prema ustaškom zakonu nije mogao apstinirati iz toga, jednom kad se uđe u to, nema nazad.

A 1953. godine, kao gimnazijalac, imao sam priliku upoznati književnika Edhema Mulabdića, jednog iz plejade naprednih muslimana tog doba; našeg značajnog ne samo pisca nego prosvjetitelja, autora prvog bošnjačkog romana Zeleno busenje. Tad sam imao 17 godina. Ostavio je ne mene upečatljiv i snažan utisak, po tome što sam ocijenio sa svojom skromnom naobrazbom u to doba – da je veoma širokogrudan, čovjekoljubiv, da je skroman, iskreni borac i veliki patriota i rodoljub. Bio je veliki zaljubljenik u kulturu i napredak svoga naroda. U tom jednom razgovoru koji je trajao nekih sahat vremena u Sarajevu, između ostalog pitao sam ga: „Kako to, efendija, da nema u čitankama, u literaturi, u knjižarama, ni spomena vaših knjiga. Ja do sada nisam ni znao za Vas, ni čuo. O Vama sam saznao od jednog vašeg Maglajlije, mog školskog druga“.

On se gorko osmjehnuo i upitao me šta znam o Bašagiću, Hadžiću, Ljubušaku, Spahi, Čauševiću. Kad sam rekao da ni za njih nisam čuo, on mi reče: „Eto vidiš, nema ni boljih pisaca ni značajnijih ličnosti od mene. Zašto nas nema? Zato što nismo dovoljno snažni da isplivamo iz mulja koji nam se sprema, u kojem smo zapostavljeni, nepriznati. Mi smo radili sve što smo mogli, bili smo učitelji, predavači, novinari, pa čak i članovi umjetničkih društava. Htjeli smo da animiramo omladinu da idu u horove, sekcije, društva, da se bave kulturom… Snalazili smo se svakako. Na početku 20. stoljeća bilo je samo nekoliko muslimana koji su imali fakultetsko obrazovanje. I tih nekoliko trebalo je pokrenuti čitav jedan narod. Bio je to težak posao.“ Pa i Ademaga Mešić je pisao. Njemu kao trgovcu, ekonomisti, nije padalo na pamet da se bavi pisanjem i smatrao je da za to nema talenta i da to nije njegov posao. Ali se silom prilika prihvatio pisanja i napisao dramu Carević i rob, koja je izvođena svuda po BiH. Tražili su ljudi od njega da još piše. A on je odgovarao da to trebaju raditi drugi.

Iz tog sam razgovora zapamtio još jednu stvar: tada je rekao da su komunisti uspjeli učiniti ono što napredni muslimani nisu stigli – masovno opismeniti široke narodne mase, a tako i Bošnjake. Razmišljao sam dugo o tome kako čovjek može pozitivno govoriti o ljudima koji su ga nepravedno strpali u zatvor. On nije napravio ništa loše, praktično je osuđen jer je obavljao svoju dužnost u toku NDH. Bio je direktor pozorišta, bavio se kulturom. Dobio je pet godina zatvora, a onda su mu oduzeta sva prava, penzija. Živio je u siromaštvu.

BOSNA: Ispričali ste priču o Bosni i Bošnjacima, obuhvativši 19. i 20. stoljeće. U tih dvjesto godina dogodili su se krupni historijski procesi, značajni za ovo naše podneblje: od srpskih ustanaka, Pokreta za autonomiju Bosne, austrougarske okupacije, Aneksije, iseljavanja, svjetskih ratova, Kraljevine, socijalističke Jugoslavije, pa sve do oružane agresije na Bosnu. Kako su sve to Bošnjaci preživjeli i kako su se ponašali?

KADRIĆ: Mada su dugo negirani, ponižavani i uništavani, Bošnjaci su opstali i mogu biti ponosni na sebe, pogotovo zato što u svojoj historiji nemaju crnih stranica. Pored općih, ustaljenih osobina, najviše se odlikuju strpljenjem, tolerancijom i skromnošću. Nikada nisu imali zasebnu domovinu, pa ipak nikada nisu željeli živjeti sami. Bošnjaku ne smeta drugi i drugačiji, ali, nažalost, on često drugima bezrazložno smeta. Zato je naš narod dugo živio u strahu i neizvjesnosti, a zločini prema njegovim pripadnicima, poniženje i nepravda bili su svakodnevnica. Stradavali su u ratovima i mimo njih, a nikada ih niko nije zaštitio.

Nakon što je izborena samostalnost Bosne, bošnjački položaj i vrijednosti našeg naroda idu u pravcu afirmacije, ali poprilično sporo. Ne radimo ni mi dovoljno, i kada imamo priliku. Ponekad se vidi taj osjećaj niže vrijednosti, naslijeđen iz prošlosti. Dugo smo bili građani drugog reda u vlastitoj domovini, neopredijeljeni, nepriznati. Rekao bih da je ustaljen dojam da mnogo više cijenimo tuđa postignuća nego vlastita. To je ono što me žalosti i zabrinjava. I ne samo to, nego smo skloni biti zavidni svakom ko nešto postigne na bilo kojem polju. Odmah tražimo mahane. A ako je iz susjedstva, to prihvatamo bolje. Jedan od razloga što je to tako je i nedostatak znanja o nama samima. To nam valja mijenjati, učenjem, istraživanjem, pisanjem.

Drugo, zadovoljavamo se malim, niskim ciljevima. Treba uvijek težiti višem da bismo išta dobili. Sa sitnim ciljevima tapkamo u mjestu. Onda, trebalo bi svoje vrijednosti promovisati u svijetu. Više mogu uraditi režiseri i umjetnici nego ministri za kulturu. Kultura je za to pogodna.

Tom napredovanju mogli bismo se učiti od onih koji rade u turizmu. Ne treba mnogo strancu, posjetiocu da mu se svidi naša zemlja, da dođe da vidi. Tako bi otprilike trebalo raditi i u kulturi. Pogledajte, recimo, mi imamo Društvo pisaca BiH i Bošnjačko društvo pisaca i neko će se zapitati što će nam dva jer oboje je tu… što će nam oboje. A ja upotrijebim onu narodnu – s viška glava ne boli. Neka ima. Zašto? Ako nećemo raditi to što radimo, zaostat ćemo za drugima. Dva druga naroda, koji su naše komšije, s kojima živimo, imaju institute, edicije, imaju organizovan kulturni život, sistematizovan. Znaju unaprijed šta treba da urade i to rade. Što to i mi ne bismo radili. Hrvat i Srbin u Bosni i Hercegovini, i pored toga što je član društva pisaca BiH, on je član društva pisaca Hrvatske, odnosno Srbije. On ima dvoje, a mi bismo da nemamo nijedno. Zato nam treba Bošnjačko društvo pisaca. Ako postojiš kao narod, imaš i svoju književnost.

BOSNA: Spomenuli ste značaj kulture za osnaživanje nacionalnog identiteta. Vi ste neko ko taj segment društvenog života pomno i dugo prati. Kako vidite naše institucionalno djelovanje u afirmaciji bošnjačke kulture?

KADRIĆ: Nemamo konkretnih akcija u kulturi. U književnosti pogotovo. Kako je ukinut Institut za književnost, tako je ova umjetnost pala u zapećak pa joj blijede čak i bivši tragovi. Pisci nisu lijeni, no za koga i zašto pišu? Ne samo da nema instituta, koji bi pratio, vrednovao i usmjeravao tokove književne produkcije, nego nema ni književne kritike. U zemlji i dijaspori godišnje se objave desetine knjiga različitog žanra, a niko ni uzgred da neku uzme i analizira. Prije osamnaest mjeseci formirano je Bošnjačko društvo pisaca, ali ono još nije izašlo iz potpune pasivnosti. Moraju biti pronađeni načini da se i njihove aktivnosti pojačaju, da se prepozna i podrži njihova misija. Kultura je inače kod nas posljednja na spisku društvenih vrijednosti. „Preporod“ se, umjesto da radi na konkretnim poslovima na afirmaciji bošnjačke kulture, da izdaje godišnjake i druge publikacije, oni se tamo bave promjenom imena. Bilo je mnogo važnijih i prečih stvari. Prostora za rad ima, ali mnoge praznine još nismo popunili.

BOSNA: Koliko su književna djela danas uopće čitana, s obzirom na to da imamo savremene načine komunikacije i zabave koja, htjeli to priznati ili ne, zaokuplja našu pažnju, ostavljajući nam za čitanje malo vremena.

KADRIĆ: Čitanost generalno jeste mala i bit će sve manja, ali značajna književna djela će odolijevati izazovima i iskušenjima, kao što odolijevaju i sada. Nekad se mislilo da je jedan od razloga smanjenog zanimanja za knjigu njena visoka cijena, a ja iz svog iskustva znam da to nije uzrok. Mnogo krupniji razlog je odabir teme i piščev odnos prema toj temi. Nikad se temi ne smije provesti površno. Savremenog čitaoca, primjerice, živo zanimaju historijska zbivanja iz nedavne i bliske prošlosti, ona koja mu nisu dovoljno ili nikako poznata, ali ispričana s činjenicama, kazana bez manipulacije s istinom. Od svih lijepih tekovina, istina najbolje uljepšava život. U novije vrijeme dokumentarna književnost sve upornije uzima primat nad umjetničkom, filozofija sve jače potire literaturu, a to čitalac uglavnom ne voli, što ga odbija od čitanja. Nekada su se književna djela cijenila, a sada mnoga od njih nisu vrijedna ni elementarne pažnje. Ipak, kvalitet se uvijek prepoznaje, a kratke forme na društvenim mrežama ne mogu zamijeniti dobru knjigu.

Reći ću nešto što zvuči grubo. Mladi ljudi žele publicitet, žele se predstaviti društvu, izaći iz osrednjosti, žele biti i popularni. Ali kako je knjiga danas sve manje privlačna, moramo reći da se ne može biti popularan u nepopularnoj djelatnosti. Lijepo je što se odlučuje da piše, ali je potrebno naći i ocijeniti svrsishodnost obrade neke teme. Današnji čitalac je izbirljiv, s razlogom jer je školovan, upoznao je svijet, zna jezike, internet. Traži kvalitet. Neće da čita svašta. A nažalost u našoj literaturi ima svašta. E tu bi institut za književnost, da ga imamo, napravio reda.

BOSNA: Vi ste i dalje aktivan i plodan književnik. Prije dvije godine objavili ste roman Hurija, jednu ličnu, ljudsku i intimnu priču. Možemo li očekivati još vaših djela?

KADRIĆ: To je moja posljednja knjiga. Drago mi je što sam je napisao. O libidu starih osoba malo se govori, a ne piše nikako, kao da to ne postoji ili kao da nije ni moguć ni važan. Čak se ponekad izvrgava podsmijehu. Nije star onaj ko ima puno godina, star je onaj ko misli da je star. U čovječijoj prirodi jedino je osjećaj neuništiv, on traje dok čovjek diše. Čovjek bi cijelog života trebao biti zaljubljen u nekoga ili u nešto. Bez tog osjećaja on je nepotpun. Ma u kojoj dobi, zrela ljubav ima takvu snagu kakvu drugi osjećaji nemaju.

Vrlo brzo ću ući u desetu deceniju života. Nije loše dugo živjeti uz relativno dobro zdravlje, pogotovo u prilikama kada osoba gaji stvaralačke pretenzije pa joj se daje mogućnost da još dosta toga uradi u poslu kojim se bavi. Inače, da se u mladosti ljudi vole i paze onako kako to čine u starosti, ne bi nikad požalili što su se rodili. U životu, dakle, najdublje razmišljamo kada smo umorni. Osim toga, starost može biti kvalitetan dio života. U djetinjstvu smo samo poslušnici, u adolescentnom dobu „bolujemo“ od ljubavi i ljubomore, u braku brinemo o potomstvu, u mirovini kudimo poskupljenja i vladu, a kad ostarimo – sve nam je potaman. Ipak, sumnjam da ću imati snage napisati još neko djelo, ali tako sam mislio i poslije Dugog svitanja, pa sam objavio Kobno raspuće, pa onda i Huriju. Nikad se ne zna.

BOSNA: S obzirom na vaše bogato životno iskustvo, imate li još neku poruku za sve nas? Siguran sam da ćemo se okoristiti, pogotovo u ovim neizvjesnim vremenima punim izazova.

KADRIĆ: Mi ne možemo utjecati na svjetska zbivanja i međunarodne odnose jer postoje uglavnom dvije osnovne pravde – Božija i ljudska. Nažalost, ljudi svoju koriste u kontinuitetu, a Božiju samo po potrebi. Da se čovječanstvo može dogovoriti šta je pravično, odavno bi imalo jedinstven pravni sistem. Zbog toga svijet i jeste nepravedno mjesto. Kad bi obični ljudi postupali kao političari, na Zemlji nikada ne bi bilo reda ni mira. Za izbijanje ratnog sukoba dovoljna su dva učesnika, a za uspostavu mira često nije dovoljna ni stotina. Prisjetimo se genocida: Srebrenicu sada poznaje cijeli svijet, a kada je stradavala i patila nije je poznavao niko. Moćni političari, vođe ratova, su licemjerni: ustaju protiv pogroma i ubijanja tek nakon što se genocid dogodi. Verbalno se zalažu za mir, a u suštini uživaju u ratu.

Ali mi se zato možemo potruditi da svoj život uredimo. Tri su životna izbora u kojima ljudi najviše griješe: u izboru zanimanja, u izboru bračnog druga i u načinu odgoja djece. Što se čovjek više otuđuje to, u društvenom smislu, postaje manje čovjek. Postoje ljudi koji imaju prijatelje van kuće, ali ih nemaju u kući. A neki se žale kako je malo radosti u njihovim životima. Mora biti malo kad čekaju da im drugi prirede radost. Osjećajnost se sužava i gubi snagu. Najosjećajnije su one osobe koje u sebi do kraja života nose nježnost dječije duše.

Život je lijep svugdje i svakome ko umije da ga voli. Izlazio sam đahkad u svijet da upoznam tamošnje stanje, a kada sam se vraćao osjećao sam da mi čvrsne bliskost sa vlastitom zemljom. Kod malog naroda sve je malo, a kod velikog je veliko i ono što objektivno nije veliko. Neke se porodice iseljavaju nezadovoljne onim što u domovini imaju polazeći od mišljenja da u inostranstvu nema nepravdi, kriminala, korupcije, bolesti, ubistava, pljački, nasilja, skupoće, prevara, laži, nezaposlenosti. A nije tako, i to mnogi prekasno spoznaju.