Uspostavio je osmansku dominaciju na Mediteranu u 16. stoljeću. Od skromnih početaka u obrtu s keramikom, Barbarosa je postao jedan od najstrašnijih i najpoštovanijih admirala u historiji Osmanskog Carstva. Njegovi uspjesi na Sredozemnom moru doveli su ga u sukob s evropskim pomorskim silama, posebno s Habsburzima.

Do sredine 15. stoljeća Osmanlije su bile poznate po svojim kopnenim osvajanjima — od zapadne Anadolije do Balkana, s neprekidnim pogledom usmjerenim na Carigrad. Istovremeno su polahko razvijali i svoju pomorsku moć. Obalne kneževine oko Egejskog mora pale su pod vlast sultana Bajazita I (1402), a Osmanlije su zauzele i veći dio Peloponeza, koji je dotad bio pod vlašću Venecije, njihovog velikog rivala.

Crno more, omeđeno Kavkazom, Balkanom i Anadolijom, predstavljalo je još jedan važan cilj za širenje osmanske mornarice. Kontrola nad obalama Crnog mora značila je i nadzor nad trgovačkim rutama kojima su se prevozili robovi, tkanine i krzno. Do 1424. godine osmansko pomorstvo bilo je još u ranim fazama, ali to ih nije spriječilo da osvoje Sinop — jedinu prirodnu luku na južnoj obali Crnog mora.

Veliki preokret za Osmansku mornaricu dogodio se pod sultanom Mehmedom II Osvajačem, koji je 1453. godine osvojio Carigrad. Mehmed je značajno ojačao flotu kako bi mogao napasti Bizant s mora. Iako su velike željezne lance u Bosforu spriječile prolaz brodova, sultan je dao prebaciti flotu kopnom — čime je demonstrirao i snagu i odlučnost. Nakon osvajanja Trabzona 1461. godine, Osmanlije su definitivno postale pomorska sila.

Rođenje i rani život Hizira, budućeg Barbarose

Sedamdesetih godina 15. stoljeća, na mediteranskom otoku Lezbosu, u porodici turskog oca i grčke majke rodio se dječak po imenu Hizir. Pomagao je ocu lončaru u poslu i s braćom trgovao robom po okolnim ostrvima. Život na Lezbosu bio je nestabilan — otok je 1462. pao pod osmansku vlast, a ranije je bio pod kontrolom Đenovljana i često meta venecijanskih napada.

Trgovina uljem, vinom i maslinama donosila je prosperitet, pa su se Hizir i njegova braća počela baviti međunarodnom trgovinom, a kasnije i pomorstvom. Međutim, pomorski putevi bili su stalno ugroženi piratima i križarskim redovima poput Vitezova Hospitalaca sa Rodosa. Kako bi se zaštitio, Hizir je i sam postao korsar, odnosno privatni mornar koji je djelovao u interesu Osmanskog carstva.

Tragedija je pogodila porodicu kada su njegovi brat Ilyas i Oruç napadnuti od Hospitalaca pri povratku iz Libana. Ilyas je ubijen, a Oruç zarobljen i odveden u ropstvo. Nakon četiri godine otac je uspio platiti otkupninu i osloboditi sina, ali događaj je zauvijek promijenio njihovu sudbinu.

Uspon Barbarose

Oruç je stekao reputaciju vještog pomorca, pa mu je princ Korkut, sin sultana Bajazita II, dao 18 galija s ciljem da napada Hospitalce i osigura osmanske interese. Hizir mu se pridružio, a njih dvojica počeli su napadati španske i italijanske brodove te obalne gradove poput Malage.

Godine 1516. braća su zauzela Alžir i proglasila ga svojim, a Oruç se okrunio kao „sultan Alžira“. Već sljedeće godine predao je grad Osmanskom carstvu, čime su braća pokazala lojalnost sultanu — i zauzvrat dobila vojnu podršku i janjičare.

No, sreća im se ubrzo okrenula. Španci, uz pomoć lokalnih plemena i Habsburgovog kralja Karla V, napali su grad Tlemsen. Oruç i Ishak su poginuli 1518. godine, a Hizir je ostao jedini preživjeli brat. Zatražio je pomoć od sultana Selima I, koji mu je dao topove i flotu. Tada je Hizir preuzeo bratov nadimak — Barbarosa.

Naziv „Barbarossa“ potječe od italijanskog Barba Rossa („Crvenobradi“), ali i od nadimka „Baba Oruç“ („Otac Oruç“), jer je Oruç pomagao muslimanima da pobjegnu iz Španije tokom rekonkviste — tradiciju koju je Hizir nastavio i 1530-ih.

Veličanstveno doba Osmanlija i Barbarosin trijumf

U 1530-im godinama Barbarosa je postao sinonim za osmansku moć na moru. Njegove flote su harale španskim i italijanskim obalama, uništavajući uporišta Vitezova Hospitalaca, koji su napustili Rodos nakon osmanskog osvajanja 1522. godine.

Pod sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, Osmansko carstvo doživjelo je vrhunac moći, prostirući se od Alžira do Balkana i Arapskog poluotoka. Sulejman je razumio važnost pomorske nadmoći u sukobu s Habsburgovcima te je 1532. pozvao Barbarosu u Istanbul i imenovao ga velikim admiralom osmanske mornarice (Kapudan-i Derya) i guvernerom sjevernoafričkih provincija.

Francuski kralj François I, koji je bio u sukobu s Habsburgovcima, također je tražio Barbarosinu pomoć. Poslao je ambasadora s molbom da Barbarosa napadne Korziku i prisili je da prizna francuskog kralja.

Barbarosine flote su ozbiljno oslabile španske snage u zapadnom Mediteranu. Njegovi napadi bili su toliko uspješni da mu je sam Karlo V 1540. ponudio položaj glavnog admirala i upravitelja španske Sjeverne Afrike — što je Barbarosa odlučno odbio.

Posljednje godine i naslijeđe

Oko 1545. godine Barbarosa se povukao u svoju palaču na obali Bosfora. Njegov sin Hasan-paša, čija je majka bila najvjerovatnije berberskog porijekla, naslijedio ga je kao upravitelj Alžira.

Pred smrt, Barbarosa je diktirao svoje memoare svom zamjeniku Sinanu Reisu. Djelo, koje se sastoji od pet tomova, danas predstavlja jedan od najvažnijih izvora za pomorsku historiju 16. stoljeća. Umro je 1546. godine u svojoj palači, a sahranjen je u mauzoleju koji je projektovao čuveni arhitekt Mimar Sinan, u istanbulskom kvartu Bešiktaš, gdje je nekad bila okupljena njegova flota.

Barbarosa je ostavio dubok trag u osmanskoj i evropskoj historiji. U turskoj kulturi smatran je herojem i simbolom snage. Tokom Prvog svjetskog rata, osmanski bojni brod koji je branio Dardanele nosio je njegovo ime – Barbaros Hayreddin.

Njegovo ime i danas živi: po njemu su nazvani istraživački brod i džamija otvorena u Istanbulu 2023. godine. Inspirisao je i književnost i umjetnost — od drame Barbarossa (1788) Henryja Jonesa, do brojnih renesansnih portreta.