Kada je u ljeto 1910. godine hafiz Sulejman-ef. Šarac ustoličen za reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine, muslimani su prvi put dobili vjerskog poglavara koji nije nametnut odozgo, nego izabran voljom vlastitih predstavnika. Bio je to historijski presedan i vrhunac dugotrajne borbe za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju pod austro-ugarskom vlašću. Njegova ostavka 1912. godine pokazala je stvarne granice autonomije, ali je njegov izbor ostao trajni simbol jedne prelomne epohe. Hafiz Sulejman-ef. Šarac, prvi reisu-l-ulema biran od naroda, preminuo je 27. decembra 1927. godine

Početak dvadesetog stoljeća zatekao je muslimane Bosne i Hercegovine u jednom od najosjetljivijih historijskih prijeloma njihove moderne povijesti. Austro-Ugarska uprava, formalno uspostavljena 1878, ušla je u završnu fazu redefiniranja odnosa prema islamskoj zajednici u zemlji, dok su bosanski muslimani, iscrpljeni decenijama institucionalne nesigurnosti, nastojali izboriti minimum autonomije u pitanjima vjere, vakufa i obrazovanja. U toj složenoj, često proturječnoj političkoj i duhovnoj areni pojavio se hafiz Sulejman-ef. Šarac, učenjak, šerijatski sudija i, nakratko, prvi reisu-l-ulema izabran voljom domaće vjerske reprezentacije.

Njegov uspon i pad ne mogu se razumjeti izvan šireg konteksta borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju, sukoba između lojalnosti carstvu i osjećaja pripadnosti islamskom svijetu, te stalnog sudara između političkog pragmatizma i lične savjesti. Šarčeva biografija, iako vremenski relativno kratka u vrhu Islamske zajednice, postala je simbol jednog prijelaznog doba u kojem su se lomile granice između duhovnog autoriteta i političke kontrole.

Dva procesa odvijala su se gotovo istovremeno: završetak pregovora o Statutu za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova i povlačenje dotadašnjeg reisu-l-uleme Mehmeda Teufik-ef. Azabagića. Proglašen 1. maja 1909. godine, Statut je označio formalni kraj dugotrajne borbe muslimana Bosne i Hercegovine za institucionalnu samoupravu. Bio je to dokument koji je, uz brojne kompromise, prvi put jasno definirao unutarnju strukturu Islamske zajednice, njene organe i način izbora najviših vjerskih autoriteta.

U praksi, Statut je otvorio prostor za izbor reisu-l-uleme kroz složen mehanizam koji je uključivao Hodžinsku izbornu kuriju, Ulema-medžlis, Zemaljsku vladu i, na kraju, austro-ugarskog vladara, dok je duhovnu potvrdu, menšuru, izdavao carigradski mešihat. Time je jasno pokazano da autonomija ima svoje granice: bila je dozvoljena, ali strogo nadzirana.

U tom novom institucionalnom okviru, izbor reisu-l-uleme postao je test političke zrelosti muslimanske elite. Hodžinska izborna kurija, tijelo sastavljeno od trideset članova, u novembru 1909. godine predložila je trojicu kandidata: Ali Rušdi-ef. Kapića, Ali Fehmi-ef. Džabića i hafiza Sulejmana-ef. Šarca. Sama objava imena izazvala je snažne reakcije u tadašnjoj štampi i među intelektualnim krugovima.

Posebno oštra bila je kritika lista Bošnjak, koji je izbor nazvao “blamažom” i dokazom političke nezrelosti muslimana. Kapiću i Džabiću spočitavano je da su faktički turski podanici i politički emigranti, dok je Šarac predstavljen kao kompromitirana ličnost, bivši visoki činovnik koji je, prema tim kritikama, “Tursku pretpostavljao Monarhiji” i zbog toga bio smijenjen i lišen odlikovanja.

S druge strane, list Musavat branio je izbor, naglašavajući da austro-ugarske vlasti nikada formalno nisu poništile državljanstvo Kapića i Džabića, te da se njihova politička opozicionost ne može tumačiti kao diskvalifikacija. U toj polemici jasno se ogledala duboka podjela unutar muslimanske javnosti: između onih koji su zagovarali opreznu lojalnost carstvu i onih koji su u vjerskom vodstvu tražili moralnu i političku autonomiju.

Na prvom glasanju u Hodžinskoj kuriji Šarac je osvojio najveći broj glasova, a slično se ponovilo i u drugom krugu, uz manja pomjeranja u poretku kandidata. Međutim, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu poništila je cijeli izbor, formalno se pozivajući na sporno državljanstvo Kapića i Džabića. Iako je Šarac u toj odluci bio kolateralna žrtva, jasno je da vlast nije bila spremna prihvatiti nijedno rješenje koje bi moglo dovesti do jačanja opozicionog duha unutar Islamske zajednice.

Reakcije su bile burne, ali i realistične. Već tada se moglo naslutiti da je granica autonomije povučena upravo ondje gdje počinje politička nepouzdanost kandidata.

Ponovljeni izbori, održani u januaru 1910. godine, rezultirali su novom listom kandidata: hafiz Sulejman-ef. Šarac, hadži Osman-ef. Prcić i Hilmi-ef. Hatibović. Ovoga puta vlasti su imale jasniji izbor. U internim izvještajima isticano je da Prcić i Hatibović, iako časni ljudi, nemaju dovoljno teološkog i šerijatsko-pravnog znanja za položaj reisu-l-uleme. Šarac je, nasuprot njima, ocijenjen kao kandidat koji posjeduje “sve potrebne kvalitete”.

Ipak, ni njegova prošlost nije bila zaboravljena. Podsjećalo se na njegovo smjenjivanje 1908. godine zbog “neprimjerenog stava” tokom pregovora o autonomiji. No, istovremeno je naglašavano da od tada živi povučeno i ponaša se korektno – formulacija koja jasno pokazuje koliko je politička lojalnost bila jednako važna kao i učenost.

Imenovan u februaru 1910. godine, Šarac je nakon dolaska menšure iz Carigrada svečano ustoličen 30. juna iste godine. Ceremonija, održana uz strogo propisan protokol, simbolizirala je spoj carskog autoriteta i islamske tradicije. U svom nastupnom govoru novi reisu-l-ulema naglasio je svijest o težini dužnosti i potrebu zajedničkog rada s ulemom, vakufskom upravom i muslimanskim narodom, uz diskretnu, ali jasnu poruku lojalnosti austro-ugarskom caru.

Taj govor, pun umjerenosti i zahvalnosti, bio je pokušaj balansiranja između realne političke moći Monarhije i očekivanja muslimanske zajednice da njihov duhovni poglavar bude više od ceremonijalne figure.

Šarčeva intelektualna reputacija bila je nesporna. Savremenici su ga opisivali kao čovjeka koji je život posvetio nauci, arapskoj literaturi i klasičnim islamskim djelima. Svjedočanstva o njegovoj erudiciji govore o učenjaku koji je stranice velikih arapskih knjiga znao napamet i kojemu u tom pogledu nije bilo ravna među domaćom ulemom. Ta učenost donijela mu je široku podršku u narodu, posebno u rodnom Stocu, gdje je njegovo imenovanje dočekano s posebnim ponosom.

Međutim, ubrzo se pokazalo da učenost i popularnost nisu dovoljni. Vodeća muslimanska politička organizacija nije skrivala ambiciju da utiče na rad reisu-l-uleme, dok je austro-ugarska vlast s nepovjerenjem posmatrala svakog ko je ranije pokazao sklonost opozicionom djelovanju. Zakulisni pritisci, rezolucije Hodžinske kurije i ultimatum Zemaljske vlade doveli su do neizbježnog ishoda: u ljeto 1912. godine hafiz Sulejman-ef. Šarac podnio je ostavku.

Njegov odlazak nije bio samo lična drama, već i jasan signal granica dozvoljene autonomije. Reisu-l-ulema je mogao biti biran od naroda, ali samo dok se uklapao u političke interese vlasti.

Šarčeva kratka služba ostala je zapamćena kao pokušaj da se u jednom nemogućem prostoru spoje znanje, savjest i institucionalna lojalnost. Njegova sudbina pokazuje koliko je položaj Islamske zajednice u austro-ugarskoj Bosni i Hercegovini bio složen: formalno autonoman, suštinski ograničen.

U tom smislu, hafiz Sulejman-ef. Šarac nije samo historijska ličnost, nego paradigma jednog vremena, vremena u kojem su muslimani Bosne i Hercegovine učili kako se vodi zajednica pod tuđom vlašću, balansirajući između vlastite tradicije i realnosti političke moći.