Od neselektivnog terora pljačkaških bandi i vojske u haotičnom periodu prevrata, do sistemske, zakonom ozvaničene ekonomske destrukcije kroz agrarnu reformu i uzurpaciju vakufske imovine, Bošnjaci su se u prvoj Jugoslaviji našli u položaju žrtve. Period od 1918. do 1941. ostaje zabilježen kao vrijeme u kojem su nacionalna netrpeljivost, nasilje i sistemska nepravda gotovo uništili ekonomski i demografski položaj muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i šire

Osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1. decembra 1918. godine u Beogradu označilo je dramatičan kraj jednog historijskog poglavlja i početak novog. Ova nova južnoslavenska država nastala je neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata i, što je ključno za kontekst Bosne i Hercegovine, potpunog raspadanja Austro-Ugarske monarhije. Bosna i Hercegovina, koja je pod austrougarskom upravom provela četrdeset godina, automatski je, kao dio te složene političke tranzicije, ušla u sastav Kraljevine SHS.

Proces ujedinjenja, međutim, nije bio ni jedinstven ni harmoniziran. Formalni koraci su poduzeti u Zagrebu, gdje je, 2. i 3. marta 1918. godine, na inicijativu Jugoslavenskog kluba, donesena Rezolucija o ujedinjenju južnoslavenskih naroda koji su bili pod Austro-Ugarskom. Ovom skupu su prisustvovali i predstavnici Bosne i Hercegovine, čime je simbolično potvrđena volja za napuštanjem Habsburške krune. Tada je predloženo osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu, koje je zamišljeno kao vrhovno predstavničko tijelo za južnoslavenske narode iz Austro-Ugarske.

Narodno vijeće SHS osnovano je 5. i 6. oktobra 1918. godine. Njegov glavni zadatak bio je sprovođenje neophodnih priprema za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda i stvaranje nove države na, kako je naglašeno, “demokratskoj osnovi”. Vijeće je brojalo 80 članova. Značajno je da je Bosna i Hercegovina imala relativno snažno predstavljanje sa 18 članova, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Ipak, Centralni odbor, ključno tijelo koje je donosilo odluke, činilo je 36 članova, od kojih je samo šest bilo iz Bosne i Hercegovine, sa dva zamjenika.

Ova struktura otkrivala je prve pukotine i neravnotežu moći. Naime, u Središnjem odboru nije bilo muslimanskih predstavnika, što je nagovještavalo marginalizaciju Bošnjaka u novom političkom sistemu.

U historiji Bosne i Hercegovine postojala su brojna predstavnička tijela, koja su se mijenjala ovisno o njenom statusu: od srednjovjekovne države, preko pokrajinskog značaja unutar većih imperija, do statusa potpune samostalnosti. Od 1914. godine zabilježen je izostanak institucionalne djelatnosti Bosanskog sabora, legitimnog predstavnika u odlučivanju o budućem statusu zemlje. O budućnosti BiH postojala su različita mišljenja, koja su se kretala od vizije autonomnog položaja unutar Ugarske, preko ujedinjenja s Hrvatskom, do prihvatanja rješenja sadržanih u Majskoj i Krfskoj deklaraciji, što svjedoči o političkoj dezorijentiranosti u trenutku sloma monarhije.

Dolazak nove vlasti nije bio miran prelazak, već je bio obilježen anarhijom i haosom na terenu, što je najviše osjetilo lokalno stanovništvo, posebno u Bosni i Hercegovini. Trećeg novembra 1918. godine dužnost je preuzela Narodna vlada za BiH, koju je predvodio Atanasije Šola. Međutim, narodna vijeća su bila nedovoljno organizovana da stanu na kraj neredima.

Situacija se dodatno pogoršala zbog povlačenja austrougarske vojske, koja je prolazeći kroz BiH izazivala strah, nerede i pljačke lokalnog stanovništva, predstavljajući stalan izvor nesigurnosti.

Haotičnom stanju doprinijeli su i agrarni nemiri koji su tokom novembra i decembra 1918. godine zahvatili cijelu BiH. Kako piše profesor Enis Omerović, izvještaji okružnih i kotarskih predstojnika govore o tome da su seljaci prestajali plaćati dadžbine i počinjali prisvajati zemlju koju su obrađivali. Napadali su imanja zemljoposjednika, pljačkali ih, rušili i palili objekte, a nije bilo rijetko ni maltretiranje, pa i ubijanje zemljoposjednika.

Kritična dimenzija ovih nemira bila je vjerska i nacionalna netrpeljivost: kako su zemljoposjednici većinom bili muslimani (Bošnjaci), a seljaci koji su ih napadali uglavnom kršćani, pretežno pravoslavci, agrarni nemiri su brzo eskalirali u nacionalno i vjersko nasilje usmjereno prema cjelokupnom muslimanskom stanovništvu.

Od novembra 1918. godine, Bosnu i Hercegovinu su zahvatili razbojnički i pljačkaški napadi. Akteri su bili raznoliki: bivši dezerteri iz austrougarske vojske, crnogorske komite, domaći seljaci, ali i srpski vojnici i gardisti koji su postojeći haos iskoristili za pljačkaške i osvetničke akcije. Situacija je bila posebno teška u zapadnoj Bosni prema Lici te u istočnoj Hercegovini i jugoistočnoj Bosni, gdje je granični pojas s Crnom Gorom bio pogođen masovnošću i dugotrajnošću pljačkaških akcija. Iako je bilo pljački katoličkih i pravoslavnih porodica, najviše je stradalo muslimansko stanovništvo oko Gacka, Bileće i Nevesinja.

Zbog ovakvog stanja, Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za BiH poziva srpsku vojsku da uđe u BiH, videći je kao jedinu snagu sposobnu uspostaviti red. Zvanični poziv upućen je vojvodi Stepi Stepanoviću 4. novembra 1918. godine kod Višegrada. Prva jedinica srpske vojske stigla je u Sarajevo dva dana kasnije, 6. novembra.

Prilikom dolaska, srpskoj vojsci su priređivani svečani dočeci. Poznat je banket koji su sarajevski muslimani priredili 15. novembra 1918. godine za oficire srpske vojske. Reisul-ulema Džemaludin Čaušević, tadašnji muslimanski vjerski poglavar, u “krasnom, pragmatičnom govoru” pozdravio je srpsku vojsku, izražavajući nadanja u mir i slobodu.

Međutim, Čauševićeva nadanja se nisu obistinila. Vrlo brzo nakon svečanih dočeka, nasilje se nastavilo. Tek desetak dana nakon klicanja “oslobodilačkoj” vojsci, zabilježeni su incidenti pljački i zlostavljanja od strane naoružanih seljaka u pratnji srpskih vojnika. Slučajevi poput onog iz Miljevića kod Kladnja (26. novembar 1918.) i Golubovića (4. januar 1919.), gdje su pljačke i zlostavljanja izvršili srpski vojnici, pokazuju da je prevrat i dolazak srpske vojske u BiH shvaćen kao otvoreni poziv na pljačku, otimanje zemlje, progon i likvidaciju muslimana. Kada je u jednom slučaju istraga utvrdila da su pljačkaši bili srpski vojnici (Bogić Jovandrić, Vitomir Đurđić i Obren Kaplarević), to je dodatno potvrdilo nepovjerenje stanovništva prema organima vlasti.

Bošnjaci bez institucionalne zaštite

Period između 1918. i 1941. godine za Bošnjake je bio izuzetno traumatičan jer su ostali bez efektivne institucionalne zaštite, prepušteni “samovolji lokalnih nacionalista i tzv. jugoslavenske vojske”. Mustafa Imamović u svojoj “Historiji Bošnjaka” piše: “S ujedinjenjem 1918. nastala su za sve Bošnjake veoma teška vremena. Bošnjaci su se našli u jednoj socijalno-ekonomski i politički novoj i složenoj situaciji.”

Položaj muslimana postao je neizdržljiv. Reis Čaušević uputio je desetine pisama vlastima u Beogradu tražeći zaštitu Bošnjaka od terora srpske vojske i pljačkaških skupina.

Međunarodni odjek ovih događaja potvrđuje i francuski novinar Charles Rivet, koji je u februaru 1919. godine razgovarao s reisul-ulemom. Čaušević je Rivetu iznio podatke o stradanjima muslimana “prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije”, naglašavajući: “mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim”, smatrajući bosanske muslimane “uljezima”.

Reakcija beogradskih vlasti bila je karakteristična: ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević tražio je od predsjednika Zemaljske vlade za BiH Atanasija Šole da “diskretno” zatraži od Čauševića da demantira izjavu pariškom novinaru ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za penzioniranje. Šola je, međutim, potvrdio da demant nije moguć jer su Čauševićevi navodi tačni. Odatle je, kako piše Mustafa Imamović, reisul-ulema Čaušević tačno rekao Šoli da je “Bosna zapala pod teror kakvog ne pamti.”

Kulminacija terora i odnosa novih vlasti ka Bošnjacima bio je stravičan pokolj u crnogorskim Šahovićima 9. i 10. novembra 1924. godine. Izvori se razlikuju u broju žrtava, ali svi govore o masovnom zločinu. Milovan Đilas navodi preko 350 ubijenih i poklanih, brojna silovanja, paljenja i pljačke. Drugi izvori navode najmanje 500 ubijenih i zaklanih.

Đilas je kasnije u autobiografskom djelu “Besudna zemlja” opisao zločin kao pohod nezamislive brutalnosti. Pokolj je uzrokovao skoro potpuno iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Šahovića, najvećim dijelom u Tursku, dok se dio njih naselio u Bijelo Polje, Sarajevo i istočnu Bosnu. Dio prognanih porodica (njih 140) nastanio se u općini Gornji Rahić (srez Brčko). Đilas navodi da je čitav zločin zataškan te da je “sve ispalo sprdnja s pravdom”.

Osim fizičkog nasilja, Bošnjaci su bili podvrgnuti i sistemskoj ekonomskoj destrukciji, prvenstveno kroz tzv. agrarnu reformu.

Regent Aleksandar Karađorđević izdao je proglas u kojem je obećao “pravedno rešenje agrarnog pitanja” ukidanjem kmetstva i velikih zemljišnih posjeda, uz “pravičnu naknadu” dosadašnjim vlasnicima. Cilj je bio da “svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar.”

Međutim, u Bosni i Hercegovini je ta “reforma” poprimila obilježja masovnog otimanja zemlje od Bošnjaka. Mustafa Imamović iznosi ključne podatke o ekonomskoj situaciji. On navodi da je u BiH bilo oko 45.000 Bošnjaka vlasnika sitnih obrta. Bošnjaci zemljoposjednici s kmetovima (čifčijama) činili su tek 9.573, pri čemu je većina bila sitni posjednici. Pravih veleposjednika bilo je tek tridesetak.

Rezultat sprovođenja “reforme” od 1919. do 1939. godine bio je poguban po bošnjačko stanovništvo: od nekadašnjih veleposjednika (uglavnom Bošnjaka), oduzeto je i predato u ruke seljaka (uglavnom pravoslavnih Srba) 400.072 hektara beglučkih zemalja i 775.233 hektara kmetskih selišta. Ukupno je oduzeto 1.175.305 hektara.

Ova ogromna površina zemlje oteta je od Bošnjaka, čime je uništen temelj ekonomske moći muslimanske elite i cjelokupnog muslimanskog agrarnog stanovništva.

Otimanje zemlje

Agrarna reforma nije bila jedini udar na imovinu. Historija bilježi i ogromne štete na instituciji vakufa. Historičar Alen Zečević navodi da su godine pod Kraljevinom Jugoslavijom donijele sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka. Pljačka vakufske imovine dostigla je neslućene razmjere, ilustrovane podatkom da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje. Mnoge džamije su proglašavane dotrajalim, rušene, ili ustupane vojsci za magacine i sokolske dvorane, što je bilo direktno kršenje obaveze Kraljevine SHS da Bošnjacima pruži punu zaštitu (uključujući vjerske ustanove) preuzete članom 10. ugovora o miru s Austrijom.

Otimanje zemlje i pljačku pratila su i masovna ubistva i progoni. Samo na području istočne Hercegovine u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i zakona više od tri hiljade Bošnjaka muslimana, najviše od poznatih bandita Maje Vujovića i Petra Rogana.

Mustafa Imamović sumira da je samo do septembra 1920. godine, pored drugih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bošnjaka, a zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Hiljade bošnjačkih porodica iselile su se u Tursku radi spasa golog života, ostavljajući svu svoju imovinu bez naknade.

Važan dio ove traumatične priče je i stanje muslimanske političke elite. Historija bilježi njenu veliku dezorijentiranost. Dok su historijski procesi jasno vodili ka raspadu monarhija i stvaranju novih država, muslimanski političari su još 1917. godine caru Karlu podnijeli memorandum u kojem su maštali o autonomnoj poziciji BiH u okviru Monarhije. I dok su drugi narodi radili na stvaranju nove države, “glavnina muslimanskih političara je budućnost Bosne i Hercegovine vidjela u Monarhiji koja se raspada.”

Ipak, događaji su ih faktički ugurali u “jugoslavenski voz”. Vjerski lider, reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, već 1917. godine je izjavio da podržava stvaranje jugoslavenske države: “Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade.”

Nažalost, sloboda koja je došla sa Kraljevinom SHS/Jugoslavijom pokazala se kao izuzetno opresivan i nasilan period za Bošnjake. Od neselektivnog terora pljačkaških bandi i vojske u haotičnom periodu prevrata, do sistemske, zakonom ozvaničene ekonomske destrukcije kroz agrarnu reformu i uzurpaciju vakufske imovine, Bošnjaci su se u prvoj Jugoslaviji našli u položaju žrtve. Period od 1918. do 1941. ostaje zabilježen kao vrijeme u kojem su nacionalna netrpeljivost, nasilje i sistemska nepravda gotovo uništili ekonomski i demografski položaj muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i šire.