Za dio Ukrajinaca, naročito na zapadu zemlje, Bandera je otac uporne volje za državom, čovjek koji je simbolizirao otpor sovjetskoj vlasti i koji je, makar interniran od nacista, ušao u panteon onih što su „nosili zastavu dok je bilo najteže“. Za mnoge Poljake i Jevreje, međutim, njegovo ime priziva Voliniju i Galiciju, krvave 1943. i 1944., etničko čišćenje i lokalnu kolaboraciju. Ruska državna propaganda koristi Banderu kao dokaz da je Ukrajina „fašistička“, pa onda invaziju kao „denacifikaciju“. Njemačka nelagoda, poljska rana, ukrajinska potreba za kontinuitetom, rusko karikiranje, sve se to istovremeno presijeca u maloj parceli 43 na minhenskom groblju

Waldfriedhof u Minhenu, „Šumsko groblje“, na prvi pogled nema ništa spektakularno. Duge sjenke borova, miris smole, uske staze kojima prolaze biciklisti i ljudi što razgovaraju glasom nižim od šapata. A ipak, baš se tu miješaju politika I historija, tu stoji ploča na kpojoj je uisano ime koje je u središtu svake rasprave o ukrajinskom dvadesetom stoljeću: Stepan Andrijovič Bandera.

Fotografija na porculanu, strogo lice, ukošen pogled, okružena je plavo-žutim trakama, svijećama i svježim cvijećem. Ponekad se pojavi i crveno-crna traka, simbol UPA-e, a nerijetko i oznake savremenih, desno orijentiranih formacija iz ratnih godina nakon 2014. Zato ovo nije „samo“ grob; to je pozornica, žarišna tačka sukobljenih interpretacija, mjesto gdje nijemo stoji predmet koji jedne poziva na pijetet, a druge na polemiku.

Nedjeljno je prijepodne, zrak je oštar i čist. Starica pod maramom, kažu da se zove Nadija, brižno prebriše fotografiju i poravna svijeće, kao da čuva kućni prag. „Ovdje se osjećam kao kod kuće, kao sa duhom svoje zemlje i s Bogom“, kaže mirno, gotovo stidljivo, kao da objašnjava zašto je oprala suđe. Do nje staje mladić iz Lavova, Ostap, biolog, već godinama u Njemačkoj, koji je doveo rođake da „vide mjesto na kojem se sloboda pretvorila u sjećanje“.

„Ovo je naša Meka“, dodaje bez ironije. U pola sata prođe mala procesija: dijasporci s posla i fakulteta, Erasmus-studenti s ruksacima, radoznali turisti koji prstom prate mapu groblja. Neki se prekriže i šute. Drugi ostave bedž, zastavicu, poruku. Treći se samo zadrže i gledaju: šta tačno znači taj kamen u zemlji koja je decenijama učila jednu verziju dešavanja prije i tokom Drugog svjetskog rata?

Njemačka je i saveznik današnje Ukrajine i čuvar svoje stroge, teško izgrađene kulture sjećanja. Waldfriedhof je zato dvostruko osjetljiv teren. Uprava groblja dopušta cvijet, svijeću, molitvu ali ne i političke skupove. Policijska patrola se s vremena na vrijeme provoza uskim putevima, diskretno, bez sirena; tek toliko da pokaže da je red dio mira, a ne njegov neprijatelj. I uprkos tome, incidenti se događaju: zabilježeni su vandalski ispadi, uključujući i prorusku provokaciju koju su kaznili zatvorom.

Za dio Ukrajinaca, naročito na zapadu zemlje, Bandera je otac uporne volje za državom, čovjek koji je simbolizirao otpor sovjetskoj vlasti i koji je, makar interniran od nacista, ušao u panteon onih što su „nosili zastavu dok je bilo najteže“. Za mnoge Poljake i Jevreje, međutim, njegovo ime priziva Voliniju i Galiciju, krvave 1943. i 1944., etničko čišćenje i lokalnu kolaboraciju. Ruska državna propaganda koristi Banderu kao dokaz da je Ukrajina „fašistička“, pa onda invaziju kao „denacifikaciju“. Njemačka nelagoda, poljska rana, ukrajinska potreba za kontinuitetom, rusko karikiranje, sve se to istovremeno presijeca u maloj parceli 43 na minhenskom groblju.

Stepan Bandera rođen je 1909. u Starom Uhrinivu, u Kraljevini Galiciji i Lodomeriji, rubnoj zoni Habsburškog carstva u kojoj su se preplitali poljski politički uspon, ukrajinski kulturni preporod i austrijska administrativna hladnoća. Odrastao je u grkokatoličkoj, obrazovanoj porodici. Već kao dječak ulazi u Plast, skautski pokret koji generacijama ukrajinskih mladića usađuje disciplinu, planinarenje, volontiranje i ideju služenja zajednici.

Iz Plasta se odlazi u Ukrajinsku vojnu organizaciju, zatim u Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), nastalu u emigraciji i oslonjenu na autoritarnu ideju „provodnika“, vođe. Međuratna Poljska, u čijem su sastavu bili Lviv/Lavov i okolina, kombinirala je asimilacijske pritiske s represijom, a u lokalnoj memoriji tih godina ostala su i suđenja, zatvori, suzbijanje protesta. U toj matrici, radikalizacija nije bila nešto neobično.

Godine 1934. u Varšavi je ubijen ministar unutrašnjih poslova Bronisław Pieracki. Poljska država odgovara talasom hapšenja i spektakularnim suđenjem pripadnicima OUN-a. Bandera je među optuženima. Mediji prate svaki dan procesa, a presuda glasi: smrt. Pod pritiskom okolnosti i promjena u kaznenoj politici, kazna je zamijenjena doživotnim zatvorom. Ta epizoda, koja ga je pretvorila u zatvorenog vođu, ostaće važan oslonac kasnijeg kulta: već tada se gradi slika čovjeka koji „ne popušta pred silom“. Između zatvorske retorike i realne politike, međutim, stoji složenija činjenica, OUN je bila pokret koji je prihvatao nasilje kao legitimno sredstvo.

Drugi svjetski rat otvara vrata novom ciklusu iluzija i ružnih buđenja. Juni 1941.: Treći Reich napada Sovjetski Savez. Frakcija OUN-a, koju će povezivati s Banderom, proglašava nezavisnost u Lavovu, računajući na to da će Berlin prihvatiti „gotov čin“ i dopustiti ukrajinsku državnost pod njemačkim kišobranom. Procjena je bila pogrešna. Hitleru su trebale poslušne okupacijske strukture, ne nacionalna politika sa sopstvenim ciljevima. Ubrzo nakon proglašenja, Bandera i dio vrha OUN-a završavaju u koncentracionom logoru Sachsenhausenu, u posebnim uslovima internacije. Ta epizoda će kasnije postati ključna u odbrani njegove reputacije: „nacisti su ga zatvorili“. To je tačno, ali ni približno dovoljno za zatvaranje debate. Jer dok je vođa bio u logoru, ideologija i kadrovi su ostali na terenu.

Volinija i istočna Galicija, 1943–44. godine. U vrtlogu nacističkog povlačenja i sovjetskog nadiranja počinjeni su masovni zločini nad poljskim civilnim stanovništvom. Ukrajinska ustanička armija (UPA), vojno krilo nacionalističkog pokreta, vodi operacije koje u mnogim selima rezultiraju etničkim čišćenjem. Procjene variraju, od 50.000 do 100.000 ubijenih Poljaka, ali neporecivo je da je riječ o sistemskom, širokom nasilju.

Istovremeno, dio ukrajinskih nacionalista služi u njemačkoj pomoćnoj policiji i sudjeluje u progonu Jevreja u zemlji u kojoj je u Holokaustu ubijeno oko milion i po ljudi. Historiografi raspravljaju o stepenu Banderine operativne kontrole u tim godinama; bio je interniran, nije komandovao, ali je ideološki okvir, kult odlučne, nacionalne revolucije, definicija „unutrašnjeg neprijatelja“, vojnička disciplina, oblikovao teren na kojem su zločini bili mogući. I to je jezgro kontroverze: da li simboličko vodstvo nosi dio moralne odgovornosti za „djela u njegovo ime“.

Nakon rata, OUN i UPA se raspadaju, preživljavaju u šumama, zatim u emigraciji. Minhen postaje važno čvorište ukrajinske dijaspore, emisija, arhiva i studentskih krugova. Bandera živi oprezno, uz pomoć hladnoratovskih mreža. Petnaestog oktobra 1959. ulazi u svoju zgradu u Kreittmayrstraße 7. U haustoru ga čeka Bogdan Stašinski, agent KGB-a, s pištoljem koji ispaljuje cijanidni aerosol. Pogodak je trenutačan, smrtonosan i gotovo nevidljiv. Moskva pokušava zamagliti tragove, ali će kasnija priznanja skinuti veo sa operacije.

Smrt u Minhenu, paradoksalno, učvršćuje kult. Za dijasporu, providnyk postaje mučenik; za sovjetski aparat, još jedan „neprijatelj“ uklonjen u tišini; za njemačke vlasti, slučaj koji podsjeća da Hladni rat ima svoje sjene i u mirnim ulicama Bavarske.

Kada Ukrajina 1991. postaje nezavisna, počinje novo poglavlje javne komemoracije. Ulice i spomenici s njegovim imenom niču u zapadnim oblastima, a Kijev dobija Aveniju Stepana Bandere. Predsjednik Viktor Juščenko 2010. dodjeljuje mu posmrtno naslov „Heroja Ukrajine“. Sud ga godinu kasnije poništava, formalno zato što Bandera nikada nije bio državljanin moderne Ukrajine. Ali simbol već živi mimo sudnice.

Njemačka je u ovoj priči dvostruko izložena. Kao saveznik Ukrajine, poštuje pravo jedne nacije da brani svoju slobodu i državnost. Kao zemlja koja je stvorila nacizam i Holokaust, ustrajava na striktnim pravilima javnog prostora. Waldfriedhof zato ne dopušta političke mitinge i ekstremističko znakovlje.

Za Poljsku, Banderino ime ne može se odvojiti od Volinije. Nacionalni parlament, historiografi, lokalne zajednice, svi insistiraju na jasnom imenovanju onoga što se dogodilo 1943–44. Izrael i globalne jevrejske zajednice promatraju pitanje kroz prizmu Holokausta. Na teritoriji današnje Ukrajine postojala je lokalna kolaboracija i postojali su lokalni spasioci; obje činjenice traže svoje mjesto u udžbenicima, muzejima i javnim govorima.

U samoj Ukrajini, narativ o Banderi prelama se između regija, generacija i političkih logora. Zapad zemlje lakše prihvata njegov simbolički status; istok i jug tradicionalno imaju više rezerve. Od 2014. nadalje, a naročito nakon februara 2022. godine, potreba za državnom kohezijom pojačava tendenciju da se historija „zaokruži“ i složeni likovi učine jednostavnijim. Rat traži simbole.

IZVOR: Arhiv, El Pais