Bošnjačko se stanovništvo u prvim danima nove vlasti idejno raslojava na one koji žele da se isele, one koji ostaju i čekaju da se Osmansko Carstvo vrati i one koji se pokušavaju prilagoditi novim društveno-političkim okolnostima. Uspostava nove administracije izazvat će niz promjena na polju obrazovanja, ekonomije i uopće uređenja zemlje, što će u konačnici zacementirati traumu obezglavljenog naroda, a koja je započela još pohodom Omer-paše Latasa.

“Berlinskim ugovorom” od 13. jula 1878. godine Bosna je predata Austro-Ugarskoj na upravu radi evropeizacije, izuzimajući Novopazarski sandžak kao teritoriju na kojoj će vlast i dalje imati Osmansko Carstvo. Formalno-pravno vladar nad Bosnom ostaje sultan, a Austro-Ugarskoj se daje dopuštenje da zemlju “zaposjedne”. Već sama vijest o okupaciji Bosne uzburkat će muslimansko stanovništvo; katoličko i pravoslavno će obradovati, naravno, ne sasvim podjednako, što vidimo kao prirodnu reakciju znajući da su u to vrijeme vlast i vjera još u snažnoj sprezi. Ovim ugovorom samostalnost biva priznata Kneževini Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumuniji. Neke od ovih zemalja prvi put u svojoj historiji stječu ovakav status, dok Bosna i Hercegovina postaje corpus separatum u okviru dvojne monarhije.

Ovim su zaključkom legalizirane decenijske težnje Monarhije za okupacijom Bosne, a kako bi se ostvarilo što sigurnije zaleđe Dalmaciji i Istri. Otpor austrougarskim vojnim snagama odmah je organiziralo lokalno muslimansko stanovništvo, ali je završen bez uspjeha. Bošnjačko se stanovništvo u prvim danima nove vlasti idejno raslojava na one koji žele da se isele, one koji ostaju i čekaju da se Osmansko Carstvo vrati i one koji se pokušavaju prilagoditi novim društveno-političkim okolnostima. Uspostava nove administracije izazvat će niz promjena na polju obrazovanja, ekonomije i uopće uređenja zemlje, što će u konačnici zacementirati traumu obezglavljenog naroda, a koja je započela još pohodom Omer-paše Latasa (1850).

Ovakvo stanje potpunog beznađa i snažnih turbulencija trajat će najmanje četiri godine, te taj period Muhsin Rizvić naziva “gluhim dobom” u bošnjačkoj književnosti ovog razdoblja. Iseljavanja Bošnjaka s ovih prostora u Tursku naravno da ne prestaju s krajem gluhog doba, već kontinuirano traju sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, u čemu je zdušno učestvovalo svako od državnih uređenja na ovom prostoru.

Nakon gluhog doba Bošnjaci se postepeno počinju uključivati u novi kulturni život Bosne i to najprije u vidu saradnje s Bosansko-hercegovačkim novinama (1878–1881) i kasnijim Sarajevskim listom (1881–1890) kao službenim glasilima Monarhije, potom obnavljanjem ranijih periodičnih publikacija (Salnama, 1866–1878; 1882–1893), osnivanjem vjersko-prosvjetnih glasila na turskom jeziku Vatan (1884–1897) i Rehber (1897–1902) te osnivanjem muslimanskih čitaonica (kiraethane). Važna novinarska imena u ovom periodu su Mehmed Šakir Kurtćehajić i Mustafa Hilmi Muhibić, koji svojim angažmanima kroz različita glasila utemeljuju novinarstvo u bošnjačkom nacionalnom korpusu.

Posebno važno djelo nastalo u cilju očuvanja muslimanskog stanovništva na prostoru Bosne, s jedne, te okupljanju i druga dva naroda pod okriljem ideje bošnjaštva, s druge strane, dao je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u radu Šta misle muhamedanci u Bosni iz 1886. godine. Njegova je težnja išla u smjeru slabljenja snažnih srpskih i hrvatskih nacionalnih pretenzija prema pravoslavnom i katoličkom stanovništvu u Bosni, što se jedino može tumačiti kao zakašnjeli pokušaj, budući da su ove dvije ideje već dobrano bile zahvatile bosanskohercegovačko nacionalno tkivo. Činjenica da ni sam tadašnji ministar finansija i upravitelj nad Bosnom Benjamin Kállay (1839–1903), uz vojnu i finansijsku podršku carstva, nije uspio uvjeriti pravoslavno i katoličko stanovništvo u ideju da su svi stanovnici Bosne jedan narod – bosanski ili bošnjački – ukazuje na to da u društvenim kretanjima nema reverzibilnih procesa. Budući da su Srbija i Hrvatska procese renacionalizacije bosanskog stanovništva započele još u prvoj polovini 19. stoljeća, svaki kasniji pokušaj neslavno je završen.

Uz ideje integralnog bosanstva / bošnjaštva Kállay zastupa ideju da imenovanje jezika treba biti u skladu s historijskim kontinuitetom, također zaboravljajući procese kod istočnih i zapadnih susjeda koji su prethodili dolasku Austro-Ugarske. Stoga će imenovanjem zemaljski jezik Monarhija pokušati da neutralizira dotadašnje utjecaje, a povratkom imena bosanski jezik da vrati stare vrijednosti. Svaki od ovih unitarnih poteza bio je podjednako neuspješan. Ako se vratimo tek malo unazad, primijetit ćemo da su prije ovog pokušaja postojala još dva: onaj Husein-kapetana Gradaščevića i nešto kasniji u okviru reformi Topal Osman-paše; svaki od njih bio je tek plemenita nakana od kojih nijedna nije polučila ozbiljniji rezultat. Kállayu se mora priznati izuzetno poznavanje društveno-političkih kretanja na Balkanu tog doba. Netom prije dolaska u Bosnu piše knjigu o historiji Srba te dok je u Srbiji zalaže se za srpske nacionalne interese, ali dolaskom u Bosnu svojski se zalaže da Bosna bude što manje zahvaćena srpskim velikodržavnim interesima. Često će njegovo ime kod slabih poznavalaca prilika biti interpretirano kao da se u jednom momentu radi o srbofilu, a u drugom o srbofobu, dok je istina zapravo sasvim drugačija. Kállay na temelju bosanskog srednjovjekovlja želi graditi savremenu Bosnu, što mu, kako smo već kazali, ne uspijeva, a njegova će nakana naravno biti tretirana kao ugrožavanje srpskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Na drugoj strani, srpski i hrvatski listovi u Bosni forsiraju svoje nacionalne ideje ne bi li u njih privukle i bošnjačko stanovništvo, što se dakako i ostvaruje.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)