“Nakon Drugog svjetskog rata pitali smo se, ako bismo svemu tome svjedočili izravno, bi li se nešto promijenilo. Sad gledamo što se događa u Bosni i znamo da se ništa neće promijeniti.” To je rečenica koja danas odzvanja posebno snažno, jer niko od nas ne može reći da ne vidi što se događa u Gazi

Thomas Keneally, autor Schindlerove liste, istraživao je gladi kroz historiju i zaključio da sve žrtve dijele istu patnju. Stoljećima je ljudsku historiju obilježavao strah od gladi. Sve do dolaska industrijalizirane poljoprivrede u 20. stoljeću, milioni su ljudi živjeli u stalnom strahu od propalih žetvi, hladnoće, vrućine, grada, te manjka ili viška kiše.

U Pompejima, rimskom gradu kojeg je 79. godine uništio Vezuv, pekare su bile posvuda: kruh je bio osnovna hrana, a svaki rimski vladar znao je da mora osigurati opskrbu pšenicom kako bi ostao na vlasti. U jednom od svojih eseja o seljacima u srednjem vijeku, francuski historičar Georges Duby opisao je situaciju u vrijeme propalih žetvi ovako: “Te su se periodične krize obilježavale stalnom gladi i kroničnom pothranjenošću, dok su se neukopana tijela gomilala na raskršćima, a ljudi su bili prisiljeni jesti bilo šta – zemlju ili ljudsko meso.”

S dolaskom industrijske revolucije u poljoprivredi – što je značilo povećanu proizvodnju zahvaljujući mehanizaciji sela i korištenju hemijskih gnojiva i pesticida – najoptimističniji su vjerovali da će glad postati stvar prošlosti. Dogodilo se upravo suprotno: glad se nastavilo koristiti kao oružje rata, terora ili istrebljenja. Iako je povezana s opsadama u antičkim ili srednjovjekovnim ratovima, glad – potpuno sprječiva – nikada nije nestala. To upravo danas proživljavaju ljudi u Gazi, koje je Izrael već dva mjeseca lišio hrane i lijekova, dok glad postaje sve očitija. „Ovo je jedna od najgorih gladnih kriza u svijetu, koja se odvija pred našim očima“, upozorila je Svjetska zdravstvena organizacija.

Priča ruskog naučnika Nikolaja Vavilova (1887.–1943.) zorno oslikava politizaciju gladi. Opsesija ovog istraživača, bila je očuvanje genetske raznolikosti jestivih biljaka. Kada se uzgaja samo jedna vrsta, pojava štetnika može izazvati katastrofu, kao što se dogodilo s filokserom u 19. stoljeću, koja je uništila vinograde diljem Evrope (kolonizacija Alžira povezana je s tim masovnim nestankom usjeva).

Veća genetska raznolikost znači veću sigurnost u opskrbi hranom. Putujući svijetom, Vavilov je prikupio najveću svjetsku kolekciju sjemena, ali je umro od gladi: Staljin ga je deportirao i skončao je u radnom logoru. Njegova kolekcija sačuvana je u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, gradu koji je bio izložen brutalnoj nacističkoj opsadi, tokom koje je od gladi umrlo između jednog i dva miliona ljudi – scenarist Igre prijestolja David Benioff napisao je izvrstan roman o toj brutalnosti, „Grad lopova“. No čuvari te kolekcije sjemena radije su umrli od gladi nego pojeli sjeme namijenjeno dobrobiti čovječanstva: Vavilovljeva kolekcija je spašena i ostaje historijska prekretnica.

Tokom 20. i 21. stoljeća milioni su ljudi umrli od gladi: tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme Kulturne revolucije u Kini – Frank Dikötter o toj katastrofi piše u potresnoj knjizi „Velika glad u Maoističkoj Kini“– zatim u Biafri, Sudanu… Tokom prisilne kolektivizacije 1930-ih, Staljin je iskoristio glad kako bi uništio seljake s posjedima u Ukrajini, što je dovelo do Holodomora, tokom kojeg su umrli milioni ljudi – Anne Applebaum o tome potresno piše u „Crvenoj gladi“. I nisu samo umrli ti koji su pogođeni glađu, već i preživjeli, a u nekim slučajevima i njihovi potomci, zauvijek ostaju obilježeni – fizički i psihološki.

Glumica Audrey Hepburn proživjela je glad koja je pogodila Nizozemsku između 1944. i 1945.: strip „Audreyin rat“, autora Salve Rubija i Lorete Aroce, prikazuje njen život tokom tzv. Zime gladi, koja je odnijela 20.000 života. Nekoliko je dana provela bez hrane, što joj je zauvijek promijenilo metabolizam. Nakon što se povukla iz glume, zvijezda Doručka kod Tiffanyja posvetila je život pomaganju djeci žrtvama gladi kroz UNICEF.

I oni koji su gladovali tokom rata i poraća u Španiji ostali su trajno obilježeni: Carlos Giménez to je najbolje ispričao u svojoj seriji Paracuellos. Scena koja otvara njegov strip „Barrio“, u kojoj dijete prvi put jede prženo jaje, odražava šta znači danima i noćima ne okusiti hranu, jer glad nikada ne nestaje.

Amartya Sen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1998. godine, kao dijete je svjedočio gladi u Bengalu 1943. godine, što ga je potaklo na proučavanje tog fenomena kroz historiju. Zaključio je da su sve savremene gladi izazvane ljudskim djelovanjem i da nikada nijedna demokratija nije pretrpjela glad. U svojim memoarima „Dom u svijetu“ piše: “Postoji ogromna razlika između dostupnosti hrane (koliko hrane ima na tržištu) i prava na hranu (koliko hrane svaka porodica može kupiti na tržištu). Glad je obilježje onih koji ne mogu kupiti dovoljno hrane na tržištu; ona nema veze s količinom hrane koja postoji. Sedamdesetih godina, kad sam proučavao gladi širom svijeta, postalo mi je jasno koliko je važno fokusirati se na pravo na hranu, a ne na njezinu dostupnost.”

Thomas Keneally, australski pisac poznat po „Schindlerovoj listi“, koju je Steven Spielberg pretočio u film, takođe je proučavao glad. Pod utjecajem djela Amartye Sena i vlastitog iskustva izvjestitelja tokom gladi u Etiopiji, Keneally u knjizi „Tri gladi: Glad i politika“ opisuje irsku glad zbog krompira – koja je promijenila historiju Irske i SAD-a zbog masovne emigracije – te glad u Bengalu i Etiopiji.

Njegova je teorija da svi koji su pretrpjeli glad imaju nešto zajedničko, da nevidljiva linija straha i potrebe povezuje preživjele Holodomora s onima koji pate pod opsadom Gaze, one koji su bježali iz Irske u „lijes brodovima“ s onima koji su patili tokom španskog poraća. “Ma koliko bili vremenski udaljeni, oni postaju članovi nacije izgladnjelih, koji imaju više zajedničkog jedni s drugima nego s kulturama koje im je glad oduzela,” piše Keneally.

Ove je sedmice preminuo Marcel Ophuls. U svojim dokumentarcima istraživao je najmračnije kutke historije svoje zemlje, poput „Tuge i milosti (La peine et la pitié)“, a od filma se oprostio dokumentarcem „Veillée d’armes: Historija novinarstva u vrijeme rata“, o opsadi Sarajeva koju su provodili srpski ultranacionalisti, tokom koje su i Bosanci patili od gladi.

Na početku se pojavljuje glumac Philippe Noiret i iznosi sljedeću misao: “Nakon Drugog svjetskog rata pitali smo se, ako bismo svemu tome svjedočili izravno, bi li se nešto promijenilo. Sad gledamo šta se događa u Bosni i znamo da se ništa neće promijeniti.” To je rečenica koja danas odzvanja posebno snažno, jer niko od nas ne može reći da ne vidi što se događa u Gazi.

IZVOR: Guillermo Altares, El Pais