Dvije sedmice nakon napada sedmog oktobra 2023. godine, Izrael je objavio potpunu blokadu svih zaliha za Gazu. Situacija u kojoj se našlo palestinsko civilno stanovništvo podsjeća na brojne epizode iz prošlosti, kada je glad korištena kao oruđe rata

„Krovovi su bili puni žena i iznemogle djece, a ulice mrtvih staraca. Djeca i mladi tumarali su otečeni, kao duhovi, trgovima i padali gdje bi ih bol savladao“, zapisao je rimski historičar Flavije Josif, opisujući petomjesečnu opsadu Jerusalema u prvom stoljeću, pod vojskom Tita Flavija Vespazijana. „Nije bilo ni plača ni jauka usred tih nesreća. Duboka tišina i noć ispunjena smrću vladali su gradom.“

Opsade i uskraćivanje hrane i vode nisu izum modernog doba. Već 500 godina prije Josifa, Jerusalem je trpio opsadu babilonskog vladara Nabukodonozora II. Glad je bila toliko strašna da su, prema biblijskim zapisima, zabilježeni i slučajevi kanibalizma: „Nahranit ću ih mesom njihovih sinova i mesom njihovih kćeri, i svako će jesti meso prijatelja svoga u opsadi i tjeskobi kojom će ih pritiskati neprijatelji njihovi.“

U 15. stoljeću prije nove ere, faraon Tutmozis III. opsjedao je grad Megido sedam mjeseci, dok je rimski vojskovođa Julije Cezar ponosno isticao da njegovi legionari nisu pokazali slabost kada su im Gali presjekli linije opskrbe. Ova praksa ponavljala se kroz stoljeća, asirski kralj Asurbanipal u sedmom stoljeću p. n. e. hvalio se da je stanovnike Tira prisilio na glad i žeđ, a još sredinom 19. stoljeća američka vojna doktrina dozvoljavala je „gladovanje neprijatelja, naoružanog ili ne, ukoliko to doprinosi bržoj pobjedi“.

Na američkom kontinentu glad se koristila protiv starosjedilačkih plemena. Njihova nomadska priroda činila je opsade teškim, ali uništavanje izvora hrane bilo je efikasno. „Svaki ubijeni bizon znači jednog Indijanca manje“, govorio je jedan oficir. Prije dolaska kolonista, na prostorima današnjih SAD-a i Kanade živjelo je oko 60 miliona bizona. Do 1890. ostalo ih je manje od hiljadu.

U Evropi, Napoleonski ratovi donijeli su opsade u desetine gradova. Girona je 1808–1809. izdržala tri opsade, pri čemu se glad produbila do mjere da su se miševi prodavali za osam reala komad. Glad je odnijela 10.000 civila, a Zaragoza je izgubila polovinu stanovništva. Njihova patnja ostala je ovjekovječena u djelima Benita Péreza Galdósa.

Nakon Prvog svjetskog rata, pobjedničke sile uvele su u međunarodne norme zabranu „namjernog izgladnjivanja civila“. Ipak, praksa je bila drugačija. Winston Churchill je još tokom rata zagovarao „gladovanje čitavog stanovništva“ Njemačke, uključujući žene i djecu.

Nacistička Njemačka je potom izgradila cijelu politiku na temelju gladi. Planirano je da se vojska hrani iz sovjetskih resursa, iako se znalo da će milioni civila umrijeti. Procjenjuje se da je 4,2 miliona sovjetskih civila stradalo od gladi i bolesti. Opsada Lenjingrada, duga 872 dana, odnijela je više od pola miliona života. „Grad u kojem su ostali samo kosturi, ne ljudi“, zapisao je jedan svjedok. Strahote poput Lenjingrada dovele su do uvođenja novih pravnih normi. Tek 1977. dodatnim protokolom Ženevskih konvencija zabranjeno je „namjerno izgladnjivanje civila kao metoda ratovanja“ i uništavanje izvora njihove opskrbe.

Na papiru, ova pravila djeluju snažno. U praksi, međutim, nisu spriječila da stanovnici Gaze, Jemena, Konga ili Sudana gladuju zbog blokada i rata. U Gazi, uprkos izraelskom potpisu Ženevskih konvencija, hrana i voda postali su dio vojne strategije. U Sudanu, glad ne izazivaju suše ili poplave, nego „blokade sukobljenih strana koje onemogućavaju dolazak humanitarne pomoći“, upozorava UN.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu donijela je Evropi slike gladi i opsada koje su podsjećale na najmračnije stranice historije. Najpoznatija je Opsada Sarajeva, najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji (44 mjeseca). Grad je bio odsječen od hrane, vode i električne energije, a međunarodni konvoji s namirnicama često su bili sprječavani ili napadani. Stanovništvo je preživljavalo na humanitarnim paketima UN-a i improviziranoj ishrani.

Slična sudbina zadesila je i druge opkoljene gradove: Bihać, Goražde, Srebrenicu, Žepu. U enklavama koje su bile pod zaštitom UN-a, hrana je dolazila kap po kap, a glad je postajala oružje kojim su agresorske snage lomile volju civila. U Srebrenici su, prema svjedočenjima, ljudi preživljavali na travi, lišću i korijenju.  Opsada Mostara 1993–1994. takođe je donijela scene gladi. Stanovnici istočnog Mostara mjesecima su preživljavali bez osnovnih namirnica; izvještaji međunarodnih organizacija bilježili su pothranjenu djecu i starce koji su se hranili konjskim mesom i improviziranim supama.

Glad je u BiH, kao i drugdje u historiji, bila namjerno oružje. Presijecanje linija opskrbe, blokada humanitarnih konvoja i gađanje skladišta hrane bili su sastavni dio strategije.

Kroz historiju, od faraona i rimskih konzula, preko nacista do današnjih blokada, glad ostaje jedno od najsurovijih i najtiših oružja. Razlika je tek u tome što današnji akteri osjećaju potrebu da svoje postupke opravdavaju ili prikrivaju. U patnji civila, međutim, ništa se nije promijenilo. Ratovi prolaze, vlasti se smjenjuju, ali slike izgladnjele djece i umirućih staraca ponavljaju se stoljećima. To je trajna opomena da su pravne norme nemoćne ako iza njih ne stoji politička volja i ljudska savjest.

IZVOR: La Vanguardia