Proći će generacije prije nego što Gaza zaboravi genocid
Potrebna je izuzetna doza optimizma da se ne osjeća tuga ili nelagoda pred „sporazumom o Gazi“, ali može se, jer prijedlog ipak ima svijetlih tačaka. To nije mirovni ugovor između Izraela i Gaze, što bi, naravno, bilo mnogo bolje, već sporazum koji su Sjedinjene Države nametnule Izraelu. No, već je odavno jasno da se promjena u Izraelu može dogoditi jedino pod pritiskom. Evo ga, napokon: znak nade da će se američka politika prinude nastaviti, jer bez nje se ništa ne pomjera.
Desetine hiljada života spašene su ovog vikenda. Strah, glad, bolesti, patnja i bijeda više od dva miliona ljudi možda će postepeno početi jenjavati. U nedjelju će barem prvi put moći prespavati noć bez prijetnje bombi iznad svojih nezaštićenih glava. Stotine drugih ponovo će osjetiti slobodu: dvadeset živih izraelskih talaca, 250 palestinskih zatvorenika osuđenih na doživotne kazne u Izraelu, te 1.800 stanovnika Gaze, uglavnom nevinih, koji su bili zatočeni u izraelskim zatvorima.
Da, u istom dahu: i palestinski zatočenici imaju porodice koje su mjesecima i godinama živjele u strahu i neizvjesnosti zbog sudbine svojih najmilijih. Većina njih konačno zaslužuje slobodu. Nijedan od 1.800 zatvorenika iz Gaze koji će biti oslobođeni nije bio suđen. I oni su, zapravo, bili oteti. Ne treba ni pokušavati upoređivati uslove zatočeništva, užasni su bili s obje strane. Zato njihovo oslobađanje jeste razlog za radost za sve: i za otete, i za njihove porodice.
Ovaj sporazum vraća red u odnose SAD-a i Izraela: Izrael je klijent-država, a Sjedinjene Države su supersila. Posljednjih godina te su definicije potpuno zamagljene do te mjere da se, naročito tokom Obamine i Bidenove administracije, činilo kako je Izrael pokrovitelj, a Amerika njegova kolonija. Konačno, pojavljuje se američki predsjednik koji se usuđuje iskoristiti ogromnu moć kojom raspolaže da diktira izraelske poteze. Mjere koje Donald Trump nameće, iako to malo ko priznaje, zapravo su dobre i za sam Izrael.
Završetak rata, naravno, dobar je za Gazu, ali i za Izrael. Sada nije trenutak da se nabrajaju sve katastrofalne posljedice koje je ovaj rat ostavio na Izrael, mnoge su nepovratne. Svijet neće tako brzo zaboraviti genocid; proći će generacije prije nego što Gaza zaboravi. Zaustaviti rat sada jeste manje zlo za Izrael, koji je izgubio kompas. U proteklim mjesecima bio je na ivici moralnog i strateškog sloma. Ujak Donald sada ga vraća na njegove stvarne dimenzije i možda mu otvara novi put.
Izrael je ovaj rat mogao izbjeći, rat koji mu je donio samo štetu. Mogao ga je i drugačije završiti. Direktni pregovori s Hamasom i iskazivanje dobre volje mogli su promijeniti tok događaja. Povlačenje iz cijelog Pojasa Gaze i oslobađanje svih zarobljenika označili bi novi početak. Ali Izrael, kao i obično, odlučio je da uradi samo ono što mu se nametne.
Gaza, pa čak i Hamas, izlaze iz ovog rata još uvijek na nogama. Prebijeni, izranjavani, osiromašeni, ali stoje. Gaza je postala nova Hirošima, ali njen duh živi. Palestinsko pitanje potpuno je nestalo s međunarodne agende, još jedan trenutak mira sa Saudijskom Arabijom i Palestinci bi postali „Indijanci Bliskog istoka“, a onda je došao rat i vratio ih na vrh svjetske pažnje. Svijet ih sada vidi i sažalijeva. Za stanovnike Gaze, koji su platili neizrecivu cijenu, nema utjehe, a svijet će ih možda uskoro opet zaboraviti, ali za sada, oni su u središtu svijeta.
Ovaj trenutak treba iskoristiti da se promijeni raspoloženje u Izraelu. Vrijeme je da Izraelci otvore oči i suoče se s vlastitim djelima. Možda ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom ali prolivena krv je druga stvar. Vrijeme je da se medijima omogući ulazak u Gazu i da se Izraelcima kaže: pogledajte, ovo smo mi učinili. Vrijeme je da se nauči kako se oslanjanje isključivo na vojnu silu završava razaranjem. Vrijeme je da se shvati da se na Zapadnoj obali stvara nova Gaza. I vrijeme je da se pogleda pravo naprijed i izgovori: griješili smo, zlodjela smo počinili, prešli smo svaku granicu.
