Kako je moguće voljeti IDF sada? Šta se to može voljeti? Ako i zanemarimo nezamislive propuste prije i tokom sedmog oktobra, ostaje nam samo da sagledamo ono šta je vojska činila otad. IDF u proteklih 20 mjeseci je vojska pokolja kakvu svijet još nije vidio. Vojska koja krči put genocidu i preseljenju stanovništva. Ništa je ne zaustavlja; ne pokazuje ni diskriminaciju ni suzdržanost. Nikada prije nije ubila toliko djece, nikada prije nije srušila toliko domova i svjetova ljudskih bića. Uništava i ponosi se time, ubija i razmeće se

Dvije fotografije i jedan zaključak: Urednik portala za medijsku kritiku Presspectiva, Hanan Amiur, objavio je ove sedmice na svom X profilu naslovnicu vikend priloga hebrejskog Haaretza uz naslovnicu vikend magazina Makor Rishon.

S lijeve strane nalazi se teška, uznemirujuća i sumorna slika koja ne može a da ne šokira i ne dotakne srce svakog čovjeka – osim ludih sadista kojih je ovdje sve više. Majka odjevena u crno nosi u naručju svog umirućeg sina, kostur od čovjeka, koji se posljednjim tračcima snage i duše grčevito drži za nju, dok njegov pogled slama srce i moli za pomoć.

Remek-djelo fotografije i remek-djelo teksta Nira Hassona iz Haaretza: „Ušli smo u monstruoznu fazu.“

S desne strane nalazi se svjetlija i šarenija fotografija – grupni portret četiri žene koje poziraju, tri s raskošnim turbanima – tipičnim za duh vremena i tog lista – ruke oslonjene jedna na drugu. Tekst glasi: „Heroine za njih“ – partnerice ranjenih vojnika koje započinju svoju borbu.

Naslovnica priloga lista Makor Rishon.

Amiurov zaključak: „Desno – ljubav prema Izraelskim odbrambenim snagama. Lijevo – mržnja prema IDF-u.“ Pravi medijski kritičar bi trebao napisati: Desno – militarizam; lijevo – novinarstvo. Amiur i milioni drugih Izraelaca vjeruju da je obaveza voljeti IDF. I takođe da je zabranjeno prikazivati patnju Pojasa Gaze, jer bi to moglo narušiti tu svetu obvezu ljubavi prema našoj svetoj vojsci.

Veza između toga i novinarstva već je odavno prekinuta. Sve što je ostalo jest fašizam, ispiranje mozga, poricanje stvarnosti i njezino prikrivanje – ne samo u Makor Rishonu nego i u većini izraelskih medija. Čitatelji Makor Rishona, kao i većina konzumenata medija u Izraelu, ne žele vidjeti stvarnu sliku koju Haaretz pokušava prikazati. Patnja žena s pokrivalima za glavu jedina je patnja o kojoj žele znati. No, između naselja Elazar na Zapadnoj obali i grada Rafaha u Gazi – to je najmanje od sve patnje koja danas postoji.

Amiurov svjetonazor ne bi trebao zanimati nikoga, da desnica iz naselja nije postala mainstream Izraela. Koliko još Izraelaca preispituje tvrdnju da je „obaveza voljeti IDF“ i da je „zabranjeno prikazivati stvarnost u Gazi“?

Prema toj bolesnoj logici novinarstva, zabranjeno je prikazivati Gazu jer je zabranjeno ne voljeti vojsku. Zato je obaveza prikazivati Gazu onako kako je to učinio Haaretzov vikend prilog – s odlučnošću i hrabrošću. I dopušteno je kritizirati vojsku, pa čak i mrziti je. Jer nikakva alternativa ne ostaje čovjeku koji ima savjest i čovječnost.

Kako je moguće voljeti IDF sada? Šta se to može voljeti? Ako i zanemarimo nezamislive propuste prije i tokom sedmog oktobra, ostaje nam samo da sagledamo ono šta je vojska činila otad. IDF u proteklih 20 mjeseci je vojska pokolja kakvu svijet još nije vidio. Vojska koja krči put genocidu i preseljenju stanovništva. Ništa je ne zaustavlja; ne pokazuje ni diskriminaciju ni suzdržanost. Nikada prije nije ubila toliko djece, nikada prije nije srušila toliko domova i svjetova ljudskih bića. Uništava i ponosi se time, ubija i razmeće se.

Novi duh IDF-a brzo se preselio i na Zapadnu obalu. Vojska, kao pomoćna organizacija nasilnim doseljenicima, tretira Palestince s brutalnošću kakva još nije viđena, čak ni u najtežim godinama okupacije.

Promjena duha u vojsci mora donijeti i promjenu stava prema njoj. Voljeti je? Voljeti vojsku u kojoj su vojnici ubili hiljadu novorođenčadi? Kako je moguće voljeti vojsku koja kolje kolone gladnih ljudi koji se bore za jednu porciju hrane kako bi preživjeli?

Vojska ne mora biti objekt ljubavi. U svojim boljim danima – ona je nužno zlo. Voljeti je sada znači voljeti njezina djela, a ta djela su zločinačka. Voljeti je, ne voljeti – potrebno je pogledati naslovnicu Haaretzovog priloga i sjetiti se da postoji neko ko je zlonamjerno prouzročio da to bespomoćno dijete umire u majčinim rukama.