Vrijeme je da Njemačka pokaže solidarnost sa žrtvom – da se oslobodi okova prošlosti koji je otuđuju od stvarnih lekcija Holokausta. Njemačka ne može nastaviti sjediti skrštenih ruku i zadovoljavati se mlakim osudama. S obzirom na to koliko je strašna situacija u Gazi, to je tišina. Sramotna tišina Njemačke.
Njemačka je izdala sjećanje na Holokaust i njegove pouke. Zemlja koja je kao svoju najvišu zadaću postavila da ne zaboravi – zaboravila je. Zemlja koja je sebi rekla da nikada više neće šutjeti – sada šuti. Zemlja koja je jednom rekla “Nikada više”, sada kaže: “ponovno” – oružjem, finansiranjem i šutnjom.
Nema zemlje koja bi trebala bolje prepoznati “prozračne procese” (kako ih je nazivao izraelski general Yair Golan) od Njemačke. Svaki Nijemac zna o njima mnogo više od Golana. Ovdje, u Izraelu, oni su u punom zamahu, a Njemačka ih još uvijek nije prepoznala onakvima kakvi jesu. Probudila se tek nedavno, prekasno i s premalo učinka.
Kada Njemačka vidi “Marš zastava” u Jerusalemu, mora vidjeti Kristalnu noć. Ako ne vidi sličnosti, izdaje sjećanje na Holokaust. Kada pogleda Gazu, mora vidjeti koncentracijske logore i geta koja je sama gradila. Kada vidi gladne stanovnike Gaze, mora vidjeti izmučene preživjele logoraše. Kada čuje fašističku retoriku izraelskih ministara i drugih javnih osoba – o ubijanju i prisilnim premještanjima stanovništva, o tome da “nema nevinih”, pa čak i o ubijanju beba – mora čuti zastrašujuće glasove iz vlastite prošlosti, koji su govorili iste stvari, tada na njemačkom jeziku.
Njemačka nema pravo šutjeti. Mora ponijeti zastavu evropskog otpora onome što se događa u Pojasu Gaze. Ipak, zaostaje za ostatkom Evrope, makar i nelagodno – ne samo zbog svoje prošlosti, nego i zbog svoje neizravne odgovornosti za Nakbu, koja se vjerojatno ne bi dogodila bez Holokausta. Njemačka takođe duguje djelimičan moralni dug palestinskom narodu.
Izraelska okupacija ne bi bila moguća bez podrške Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. Tokom svih ovih godina, Njemačka je smatrana drugim najboljim prijateljem Izraela. Ta je podrška bila sveobuhvatna i bezuvjetna. Sada će Njemačka platiti cijenu za svoje dugogodišnje ozbiljno samocenzuriranje, tokom kojeg je bilo zabranjeno kritizirati Izrael – svetu žrtvu.
Svaka iole ozbiljna kritika Izraela etiketirala se kao antisemitizam. Pravedna borba za prava Palestinaca kriminalizirana je. Zemlja u kojoj velika medijska kuća i dalje od svojih novinara traži da se zakunu da nikada neće dovoditi u pitanje pravo Izraela na postojanje – kao uvjet za zaposlenje – ne može se smatrati zemljom koja poštuje slobodu izražavanja. A ako sadašnja izraelska politika ugrožava samo postojanje Izraela, zar ne bi trebali imati pravo to kritizirati?
U Njemačkoj je teško, ako ne i nemoguće, kritizirati Izrael – bez obzira na to što on čini. To nije prijateljstvo, to je robovanje prošlosti i tome mora doći kraj s obzirom na ono što se događa u Gazi. “Poseban odnos” ne može uključivati odobravanje ratnih zločina. Njemačka nema pravo ignorirati Međunarodni krivični sud – instituciju osnovanu kao odgovor na njene vlastite zločine – dok istovremeno raspravlja o tome kada uputiti pozivnicu izraelskom premijeru koji je optužen za ratne zločine. Nema pravo ponavljati fraze iz prošlosti i polagati vijence u Yad Vashemu, udaljenom samo 90 minuta vožnje od Khan Yunisa.
Njemačka se sada suočava sa svojim najtežim moralnim testom od vremena Holokausta. Nekoliko sedmica nakon što je Vladimir Putin izvršio invaziju na Ukrajinu, Njemačka je predvodila evropske sankcije protiv Rusije. Dvadeset mjeseci nakon izraelske invazije na Gazu, Njemačka još uvijek nije poduzela nikakve konkretne korake protiv Izraela – osim što, kao i ostale evropske zemlje, izriče mlake izjave.
Njemačka se mora promijeniti – ne unatoč svojoj prošlosti, nego upravo zbog nje. Nije dovoljno da kancelar Friedrich Merz kaže kako više nije moguće opravdati bombardiranje Gaze. Mora poduzeti mjere da ga zaustavi. Nije dovoljno da ministar vanjskih poslova Johann Wadephul kaže kako Njemačka neće dopustiti da bude “dovedena u situaciju u kojoj mora pokazati prisilnu solidarnost”.
Vrijeme je da Njemačka pokaže solidarnost sa žrtvom – da se oslobodi okova prošlosti koji je otuđuju od stvarnih lekcija Holokausta. Njemačka ne može nastaviti sjediti skrštenih ruku i zadovoljavati se mlakim osudama. S obzirom na to koliko je strašna situacija u Gazi, to je tišina. Sramotna tišina Njemačke.
IZVOR: Haaretz
