Ono što se ipak zna, a što ne zanima većinu Izraelaca, jeste da je Zamir komandant koji je pretvorio Gazu u masovnu grobnicu i pustoš ruševina. On je komandant pod čijom su odgovornošću počinjeni i još se čine ratni zločini i genocid. On je komandant čiji vojnici kradu palestinsku stoku, a da za to niko ne odgovara. Svaka podrška njemu, čak i nasuprot Katzu, „Sotoni” kako ga nazivaju, istovremeno je podrška njegovim djelima za koja će jednog dana odgovarati, barem pred sudom historije, ako već ne ranije

Šta zapravo znamo o izraelskoj vojsci? Gotovo ništa. Šta znamo o kvalitetu njezinih komandanata? Još manje. Svaki visoki oficir koji biva imenovan na novu dužnost odmah biva okružen horom vojnih izvještača koji ga proglašavaju „uglednim oficirom”,  uvijek „uglednim”, iako nikome nije jasno ko ga poštuje i zašto, a onda njegov mandat prođe, a da civilno stanovništvo nema najmanju predstavu o tome da li je bio dobar komandant.

Generali i pukovnici gotovo se nikad ne pojavljuju u ozbiljnim intervjuima, osim u sladunjavim, neprijatnim medijskim nastupima koje organizuje glasnogovorništvo IDF-a. Niko ne zna: da li su dobri, da li su loši, kakva je vojska pod njihovom komandom? Ko to može znati?

Nakon što napuste vojsku, prelaze u TV studije kao komentatori ili postaju politički poslušnici, i tada se potpuno ogole. Ispada da smo bili prevareni. „Ugledni oficir” ponekad je obična budala; „tajni agent” ispada potpuni idiot. Primjera je bezbroj.

Mnogi veličani oficiri IDF-a, Mossada ili Shin Beta izgube oreol nepogrešivosti čim se pojave na svjetlu dana. U protekle dvije godine to je posebno vidljivo, kada su televizijske studije preuzeli penzionisani pukovnici i bivši obavještajci. Svaki od njih vjeruje da može mudrovati o svakoj temi na svijetu i time samo povećava opći osjećaj nelagode.

Jesu li to ljudi koji su upravljali našim životima i našim smrtima? Jesmo li ih obožavali?

Izrael je ovih dana bio opsjednut raspravama o njima. Hoće li imenovanje generala „Sjene” za vojnog atašea u Washingtonu proći? Hoće li general „Ništa” ostati na čelu vojno-obavještajnog direktorata? Svi zadržavaju dah. Gotovo niko nema stvarnu predstavu o tome ko su ti ljudi i koliko vrijede, ali svi imaju stav o tome ko je „dostojan” a ko nije. Isto važi i za okršaj između ministra odbrane i načelnika Generalštaba , svako ima mišljenje ko je „dobar”, a ko „loš momak”.

Naizgled, demokratski blok bi se mogao radovati što postoji civilni ministar odbrane koji koči vojsku i postavlja joj granice. Čak bi i činjenica da desni politički tabor ruši najveću od svih „svetih krava”, IDF, mogla djelovati ohrabrujuće, iako se to čini iz pogrešnih motiva.

IDF se pretvorio u neobuzdano čudovište. Samo potpuni i sumanuti haos koji danas vlada u Izraelu mogao bi dovesti do situacije u kojoj direktor Shin Beta postaje „čuvar demokratije”, dok se načelnik Generalštaba pretvara u heroja liberalnog tabora, a civilni ministar odbrane označava kao negativac. Tačno je da je ministar odbrane Israel Katz svojim izjavama učinio sve da izazove podsmijeh i gađenje, ali šta znamo o njegovom protivniku, generalu Eyaliju Zamiru? Da li je dobar načelnik? Loš? Ko to može znati? Sacekajmo da se pojavi kao civilni komentator u TV studijima, možda ćemo se ponovo hvatati za glavu od nelagode.

Ono što se ipak zna, a što ne zanima većinu Izraelaca, jeste da je Zamir komandant koji je pretvorio Gazu u masovnu grobnicu i pustoš ruševina. On je komandant pod čijom su odgovornošću počinjeni i još se čine ratni zločini i genocid. On je komandant čiji vojnici kradu palestinsku stoku, a da za to niko ne odgovara. Svaka podrška njemu, čak i nasuprot Katzu, „Sotoni” kako ga nazivaju, istovremeno je podrška njegovim djelima za koja će jednog dana odgovarati, barem pred sudom historije, ako već ne ranije.

Zapanjuje koliko njegova jasna odgovornost za teška kršenja međunarodnog prava uopće ne utiče na javno mnijenje. Kao da je to sporedna tema, neka mračna fusnota. A nije riječ samo o njemu, nego o svim komandantima i vojnicima IDF-a, nijedan se ne suočava sa svojim grijesima. Sve im se oprašta jer „nas navodno štite”. Oprašta im se čak i katastrofalni neuspjeh od sedmog oktobra.

U Sparti 2025. godine IDF je i dalje iznad svake sumnje, neka vrsta nedodirljive svete krave.