Na društvenim mrežama postoje profili koji su postali dnevnici klaonica. Svaki Izraelac sada mora pogledati pravo u njih. Neka budu povrijeđena osjećanja, neka se potresu nježne i osjetljive duše – nijedna slika iz Pojasa Gaze ne smije biti cenzurirana. Ovo nije snuff film. Ovo je stvarnost i mora se gledati

Jedno oko joj je zatvoreno, drugo otvoreno. Jednom rukom drži se za zid koji je pao na nju. Zarobljena je pod ruševinama, glava i tijelo prikliješteni. Tako je provela cijelu noć. Pored nje je bačena sijalica, pokušava je dohvatiti – možda će je spasiti. Ispušta je iz ruke. Zatim podiže ruku, znak da je živa. Bori se da izgovori riječi:
„Spasite me, umorna sam. Ne mogu [više].“
Svojom posljednjom snagom izgovara:
„Molim vas, molim vas, spasite me.“
To su njene posljednje riječi.
„Govori, Hala, govori,“ doziva je šurjak Anas, ali uzalud. Njene oči se zatvaraju.

Nije jasno koliko je dugo živjela nakon te slike. U utorak je Nir Hasson napisao na platformi X:
„Ova žena se zove Hala Arafat. Ima 35 godina. Od 2 sata ujutro, ona i još 14 članova njene porodice, većinom djece, nalaze se pod ruševinama svoje kuće u ulici Zarqa, u naselju Al-Tuffah. Razgovarao sam s njenim šurjakom, koji je rekao da je svakoga ko je pokušao prići napao dron. Ako iko ima ideju kako pomoći, sada je trenutak.“

Iz IDF-a (Izraelske vojske) nisu se udostojili odgovoriti Hassonu punih 12 sati. Zašto žuriti? Kasnije su promrmljali nešto o „nedostatku koordinata“.
Hala je umrla u nezamislivim mukama, zajedno sa svojim mužem i četvero djece. Četrnaest članova njihove porodice, od kojih sedmero djece, ubijeni su u bombardovanju njihove kuće.

Nisu jedini. U utorak je zbrisana i porodica Azzam – Amir, Rateb, Karim i četiri bebe.
Fotografije mrtvih beba, položene na leđima u bijelim pokrovima, s otkrivenim licima, među najpotresnijim su prizorima. Lice jedne bebe je raskomadano.

Na društvenim mrežama postoje profili koji su postali dnevnici klaonica. Svaki Izraelac sada mora pogledati pravo u njih. Neka budu povrijeđena osjećanja, neka se potresu nježne i osjetljive duše – nijedna slika iz Pojasa Gaze ne smije biti cenzurirana. Ovo nije snuff film. Ovo je stvarnost i mora se gledati.

Haline posljednje riječi i nemoć da se spasi – ne opraštaju se.
Žena zarobljena pod ruševinama svog doma trebala bi probuditi silnu želju da joj se pomogne. Umjesto toga, IDF je poslao ubilačke bespilotne letjelice da likvidiraju spasioca, kao što se desilo u srijedu u ulici Zarqa, u Gazi.

Prema izvještajima, IDF je pucao na svakoga ko se pokušao približiti. Hrabre vojnice su, navodno, bile za komandama – ili možda vojnici koji su igrali svoju smrtonosnu igru protiv svakoga ko se usudio pokušati spasiti ženu.

To su isti vojnici koje Izrael i dalje grli kao heroje i žrtve ovog rata. Ali oni nisu ni žrtve ni heroji kada pucaju bespilotnim letjelicama na bespomoćne. Oni su poput onih koji pucaju po ljudima u redovima za humanitarnu pomoć. Dvadeset ljudi je u srijedu zgnječeno do smrti, nakon što su ih vojnici poprskali suzavcem.

IDF više nikoga ne spašava.
Sada puca na svakoga ko pokuša spasiti ženu zarobljenu u vlastitom domu.

To je isti IDF koji je 1999. godine spasio tursku djevojčicu, Shiran Franco, iz ruševina nakon zemljotresa. Imala je devet godina. Vojnici su je ne samo spasili, nego i prevezli u Izrael na liječenje. Njena fotografija s izraelskim pukovnikom postala je ikona.
Kako smo tada bili divni.

Danas, IDF više nikoga ne spašava. Danas puca na svakoga ko pokuša spasiti ženu priklještenu zidovima svog doma.
Postoji li išta monstruoznije od toga?

Ponestaje riječi.
U nekom sljedećem zemljotresu – u Turskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji – treba se nadati da će jedinice IDF-a koje se drsko pojavljuju s licem lažnog spasioca biti protjerane s gađenjem.
Ova vojska je izgubila moralno pravo na licemjerje.
Vojska koja puca na spasioce i izgladnjele izgubila je pravo da ikome pruži pomoć.

Ne, hvala – reći će svijet. Nećemo prihvatiti pomoć iz ruku koje su natopljene krvlju bespomoćnih.

IZVOR: Haaretz