Danas se Izrael ponosi svojim sadizmom i pokazuje ga svima, uključujući i sramotne zatvorske posjete izraelskih televizijskih reportera. Sadizam prema Palestincima postao je dio političkog marketinga. Čak donosi i glasove na izborima za Kneset

Najhitnija mjera koja se sada mora poduzeti, osim zaustavljanja masakra u Gazi, jeste spašavanje svih zarobljenika – i izraelskih i palestinskih – iz užasnih uslova u kojima se nalaze. Bilo da se radi o tunelima u Gazi ili zatvoru Megido, bilo da su u zarobljeništvu kod Hamasa ili Šin Beta, u oba slučaja radi se o gotovo neizrecivom zlu. Žalosno je da nijedan rođak izraelskih talaca nije pozvao i na oslobađanje palestinskih talaca, ili barem na ublažavanje uslova njihovog zatvora.

Ne može se suditi tim porodicama u trenutku njihove boli, ali imajući u vidu brojne izvještaje o uslovima u kojima se palestinski pritvorenici drže u Izraelu, čovjek bi mogao očekivati barem tračak ljudskosti i saosjećanja – posebno od ljudi koji toliko strahuju za sudbinu svojih bližnjih.

Izraelski sadizam ne samo da može utjecati na uslove u kojima se drže naši vlastiti taoci, već postoji i jednostavno moralno pitanje: kada Izrael zlostavlja taoce i zarobljenike koje drži na načine na koje to čini, gubi svako moralno pravo da traži oslobađanje svojih vlastitih talaca.

Nema smisla upoređivati pritvorski centar izraelske vojne baze Sde Teiman s tunelima ispod Khan Yunisa, jer je nemoguće uporediti jedno užasno stradanje s drugim. Na oba mjesta ljudska bića se drže u neljudskim uslovima kakve nijedno ljudsko biće ne zaslužuje, pa čak ni pripadnici elitne brigade Nukhba Hamasa. Niko nema pravo da na takav način zlostavlja ljude. Jedino poređenje koje ima smisla jeste između zlostavljača: u Gazi su to pripadnici organizacije koja se smatra ubilačkom terorističkom grupom, a u Izraelu to čini država koja se predstavlja kao demokratska.

Samo osoba bez savjesti ne bi bila potresena uzornim opisom Hagar Šezaf (u petak u hebrejskom izdanju Haaretza) o uslovima u kojima su palestinski zatvorenici i taoci pritvoreni. Takozvani administrativni pritvorenici, koje se drži bez suđenja, su taoci – i njih su hiljade.

Istraživački izvještaj Loveday Morrisa i Sufiana Tahe za The Washington Post prošle sedmice također je morao uzdrmati ovu zemlju do srži. Ukupno 73 palestinska taoca i zatvorenika već je umrlo u izraelskim zatvorima – šokantan broj, a još više šokira ravnodušnost kojom je ta činjenica primljena. Gdje su nestala vremena kada je smrt jednog zatvorenika u zatvoru bila skandal? Broj mrtvih u Hamasovom zarobljeništvu ne dostiže ovu cifru.

Šezaf je opisala uznemirujuću priču o mučenju, izgladnjivanju, nedostatku medicinske pomoći i nasilju – sve to u režiji države. Izgladnjivanje od strane države, brutalna premlaćivanja i sadizam pod pokroviteljstvom države. Ovo nije Itamar Ben-Gvir – ovo je država Izrael. Zašto je potrebno izgladnjivati ljude do smrti? Kojim pravom se uskraćuje medicinska pomoć za 2.800 zatvorenih osoba koje pate od šuge, ili za hiljade drugih koji su se razboljeli od crijevnih infekcija u ovim logorima gladi i epidemija?

U tijelu 17-godišnjeg Walida Ahmeda pronađena je upala crijeva i šuga, a gotovo da nije ostalo ni masnog ni mišićnog tkiva. Izgladnjen je do smrti zbog Molotovljevog koktela i kamenica koje je bacao – iste one koje bacaju i doseljenici u Kafr Maleku. Izraelska zatvorska služba ga je pogubila bez suđenja.

The Washington Post je razgovarao s pritvorenicima koji su izašli iz tog pakla, kao i s advokatima koji su posjećivali zatvore, a slika koju su opisali bila je ista. I oni su govorili o sistemskoj politici izgladnjivanja i uskraćivanja medicinske njege. „To je Gvantanamo“, rekao je jedan od njih. To je gore od Gvantanama ako se pogleda broj mrtvih. Fotografije kosturastih i osakaćenih Palestinaca koji su u posljednjih godinu i po izašli iz izraelskih zatvora govore sve. One predstavljaju tešku optužnicu protiv države Izrael.

Osamdesetih godina prošlog vijeka imao sam priliku posjetiti zatvor Megido i sastati se s palestinskim zatvorenicima, dok je zatvor još upravljan od strane izraelske vojske. Uslovi tada su bili humani i relativno pristojni. Ali nisu samo uslovi ti koji su od tada neprepoznatljivo degradirani. Dogodilo se još nešto jednako strašno: tada se Izrael sramio zlostavljanja i pokušavao ga sakriti.

Danas se Izrael ponosi svojim sadizmom i pokazuje ga svima, uključujući i sramotne zatvorske posjete izraelskih televizijskih reportera. Sadizam prema Palestincima postao je dio političkog marketinga. Čak donosi i glasove na izborima za Kneset.

IZVOR: Haaretz