Historija će im suditi zajedno s vojnim vrhom izraelske vojske, od kojih niko nije imao hrabrosti odbiti naređenja, progovoriti ili napustiti čin. Tako će se pamtiti te komandante IDF-a, čak i ako su još uvijek junaci dana za mnoge Izraelce. Bez obzira hoće li im se suditi u Haagu ili ne, historija će im suditi – a to je ono što najviše vrijedi

Tokom vikenda, Izraelske odbrambene snage (IDF) pokrenule su operaciju uništenja u Gazi, u kojoj učestvuje cijeli Izrael – bilo djelovanjem, prešućivanjem ili ravnodušnošću. Niko neće biti oslobođen odgovornosti. Naravno, prvi i najodgovorniji je Benjamin Netanyahu.

Premijer piše najpresudnije poglavlje svoje političke biografije. Po tome će ga se pamtiti. Ne po pokušaju državnog udara, ne po ranim uspjesima, ne po neuspješnoj vladi, ne po krivičnim optužnicama i suđenjima. Kočije genocida kojima izraelska vojska sada upravlja pod njegovom komandom definirat će njegovu ostavštinu.

Zauvijek će ga se pamtiti kao razarača Gaze. Sve ostalo blijedi u poređenju s tim i bit će zaboravljeno, poput snijega koji se topi. Njegov će unos na Wikipediji za 50 godina nositi naziv Benjamin Netanyahu – razarač Gaze. Svi njegovi ministri iz kabineta bit će zaboravljeni, na njihovu sreću. Nijednog člana te bezglave, kukavičke grupe neće se pamtiti – čak ni ministra odbrane Israela Katza.

Glavni izvođač radova je načelnik Glavnog štaba IDF-a, Eyal Zamir. Obećao je i proveo ovu operaciju uništenja. Tako će ga se pamtiti – kao Zamira, načelnika štaba uništenja.

Komandant izraelskog ratnog zrakoplovstva, Tomer Bar, bit će njegov najviši saradnik – glavni pilot zračne sile uništenja čiji su piloti iz zraka nemilosrdno i neselektivno ubili ogroman broj ljudi, i sada nastavljaju još žešće, bez cilja i svrhe. Njihove zločine nikada se ne može oprostiti. Ruke su im krvave. Ako je iko još imao sumnje, proteklih 19 mjeseci pokazalo je da piloti ratnog zrakoplovstva nisu „materijal za heroje”.

Historija će im suditi zajedno s vojnim vrhom izraelske vojske, od kojih niko nije imao hrabrosti odbiti naređenja, progovoriti ili napustiti čin. Tako će se pamtiti te komandante IDF-a, čak i ako su još uvijek junaci dana za mnoge Izraelce. Bez obzira hoće li im se suditi u Haagu ili ne, historija će im suditi – a to je ono što najviše vrijedi.

Nisu poslali IDF u još jedan rat – jer više nema nikoga protiv koga bi se ratovalo – nego u operaciju otvorenog i izričitog uništenja. U posljednje vrijeme, skinute su sve maske – ne samo s ubojitih strojeva, nego i s ključnih riječi: Izrael sada otvoreno govori kako želi potpuno i konačno uništenje Gaze, koncentraciju preostalih izbjeglica u jedan zgusnuti prostor, nakon što su ih prethodno izgladnjivali dva i pol mjeseca – i zatim ih poraziti.

To nije rat – u ratu postoje dvije strane – već barbarski napad na ruševine i dva miliona siromašnih prognanika, šokiranih, iscrpljenih, invalidnih i bolesnih, koji nemaju ni zaklona ni utočišta. Ako se IDF usudi dodijeliti medalje za hrabrost nakon ove „vojne operacije”, to će biti medalje genocida za njihove najistaknutije komandante.

Kao i zapovjednici, i vojnici koji sudjeluju u ovome također su saučesnici. Manjina će jednog dana to požaliti. Ostali će potisnuti krivnju. A šta će reći svojoj djeci? Da su sravnili Gazu? Da su granatirali bolnice i škole?

Ali, odgovornost ne nosi samo vlada i vojska. Tu su i oni koji su davali podršku, koji su poticali, podupirali, prikrivali i lagali – velika većina izraelskih medija. I oni će biti upisani kao učesnici u uništenju Gaze. Njihova uloga bila je velika. Ovo je dno izraelskog novinarstva.

U eteru je prevladavao duh huškanja – od nasmiješenih voditelja, preko fašistoidnih komentatora do većine „vojnih izvještača”. Oni su činili veliku vojsku nacionalističkih propagandista koji su poticali i legitimirali nasilje.

Hrabra, časna medijska scena mogla je spriječiti ovu vojnu operaciju, ali takve jedva da imamo. Profesionalni mediji bi nam pokazivali Gazu tokom posljednjih 19 mjeseci, umjesto da je sramotno skrivaju kako bi gledatelji lakše spavali; mediji koji bi govorili istinu o obnovljenom „ratu” i koji bi potakli mnoge Izraelce da izađu na ulice – ne samo zbog talaca, nego i zbog dva miliona nevinih ljudi.

Unuci voditelja vijesti, poput Yonit Levy i Danyja Cushmara, možda će ih jednog dana pitati: “Jeste li to podržavali? Ako niste, zašto ste sve normalizirali?” Unuci vojnih izvještača poput Nira Dvorija, Ora Hellera i drugih ratnih huškača – neće ih pitati ništa. Bit će ih sram.