Ovo nije poređenje s Holokaustom, već strašno upozorenje na smjer u kojem stvari idu. Ne misliti na to danas znači izdati sjećanje na Holokaust i njegove žrtve. Ne misliti na Gazu danas znači odreći se svoje ljudskosti i oskvrnuti uspomenu na Holokaust. To je znak upozorenja za ono što tek dolazi.
Kao i svake godine, stajat ću mirno kada sirena zazvoni, a moje misli lutat će. Kretat će se od sjećanja na moju baku i djeda, Sophie i Huga, čija sam imena vidio uklesana na zidu sjećanja na Starom jevrejskom groblju u Pragu, do prizora iz Gaze koji me ne napuštaju.
Od djetinjstva sam tokom zvuka sirene uvijek zamišljao veliki požar koji proždire sve. Prije rata u Gazi, zamišljao sam Jevreje kako gore u njemu; ove godine vidjet ću i bebe spaljene žive prošle sedmice u njihovom šatoru u Khan Yunisu, zajedno s hiljadama djece, žena i muškaraca koje je Izrael nemilosrdno ubio.
Kako je moguće stajati mirno danas i ne misliti na zastrašujući izvještaj Yaniva Kubovicha o pogubljenju 15 palestinskih spasilaca od strane izraelskih vojnika, koji su ih hladnokrvno ustrijelili, zatim zdrobili njihova ambulantna kola i zakopali tijela u pijesak?
Kako ne misliti na stanovnika Sinjila na Zapadnoj obali, čiji je dom zapaljen od strane doseljenika, nakon čega su vojnici došli i bacili suzavac na njega pa je doživio srčani udar i umro? Kako ne misliti na pastirsku zajednicu Umm al-Khair u južnim Hebronskim brdima i neprestane pogrome koje ti miroljubivi ljudi trpe od vojske i doseljenika, koji su se udružili kako bi ih protjerali s njihove zemlje?
Kako ne misliti na hrabar i šokantan članak Orit Kamir (Haaretz na hebrejskom, 22. aprila) o Izraelcima koji stoje po strani tokom ovog rata, za što ona smatra da gube pravo prigovarati Nijemcima koji su to činili i složiti se s svakom njenom riječi? Ili na jednako šokantan članak Daniela Blatmana o djeci Gaze i djeci Holokausta (Haaretz na hebrejskom, 23. aprila)? On piše da će dan kada su borbe u Gazi nastavljene živjeti u sramoti u jevrejskoj historiji. Može se samo nadati da će tako biti.
„40 godina proučavam Holokaust“, napisao je Blatman. „Pročitao sam bezbroj svjedočanstava o najstrašnijem genocidu, protiv jevrejskog naroda i drugih žrtava. Međutim, stvarnost u kojoj čitam izvještaje o masovnim ubistvima koja čini jevrejska država, a koji zastrašujuće podsjećaju na svjedočanstva iz arhiva Yad Vashema – to nisam mogao predvidjeti ni u najgorim noćnim morama.“
Ovo nije poređenje s Holokaustom, već strašno upozorenje na smjer u kojem stvari idu. Ne misliti na to danas znači izdati sjećanje na Holokaust i njegove žrtve. Ne misliti na Gazu danas znači odreći se svoje ljudskosti i oskvrnuti uspomenu na Holokaust. To je znak upozorenja za ono što tek dolazi.
U Izraelu se često tvrdi da je sedmi oktobar najgora katastrofa koja je zadesila jevrejski narod od Holokausta. To je, naravno, perverzno poređenje koje umanjuje sjećanje na Holokaust. Nema sličnosti između jednokratnog i ubilačkog napada sedmog oktobra i Holokausta. Ali ono što je uslijedilo doista budi njegovu uspomenu.
U Gazi nema Auschwitza ni Treblinke, ali postoje koncentracijski logori. Postoje i glad, žeđ, premještanje ljudi s mjesta na mjesto poput stoke i blokada lijekova. To još nije Holokaust, ali jedan od njegovih temeljnih elemenata već je dugo prisutan: dehumanizacija žrtava koja je zavladala među nacistima sada snažno puše u Izraelu.
Od nastavka rata, oko 1600 Palestinaca ubijeno je u Gazi. To je pokolj, a ne borba. Događa se nedaleko od naših domova, provode ga najbolji naši sinovi, usred tišine i mučne ravnodušnosti većine Izraelaca.
Dobitnik Izraelske nagrade Ariel Rubinstein objavio je dubok i inspirirajući članak (Haaretz, 22. aprila), u kojem je objasnio zašto ove godine neće stajati mirno tokom sirene. Ja ću stajati i misliti na svoju baku i djeda − ali uglavnom na Gazu. HAARETZ
