Za njih, a neki to i otvoreno govore, Izrael mora učiniti sve da oslobodi taoce, a onda se može vratiti ratu, genocidu i etničkom čišćenju. Najvažnije je da se taoci oslobode. To nije moral niti humanost. To je bijedni ultranacionalizam
Izraelom upravlja okrutna vlada i bezosjećajni premijer, kakvih ovdje do sada nije bilo. Ljudski životi, bilo da se radi o stanovnicima Gaze, taocima ili vojnicima, za ovu vladu nisu od interesa. Ona masakrira stanovnike Gaze i napušta taoce i vojnike s istom ravnodušnošću.
Nasuprot toj vlasti stoji mali vanparlamentarni pokret, human i hrabar, koji sve ljudske živote cijeni jednako. Između te šačice i zle vlade nalazi se srednja struja. Većina tog tabora bori se protiv sve većeg gubitka humanosti i obmane koju pokazuje vlada. Ljudi iz ovog tabora zgroženi su svakim snimkom, gube san zbog sudbine izgladnjelih talaca i mrtvih vojnika. Ali kada čuju izvještaje o užasnom masakru u bolnici, zijevaju nezainteresovani.
Oni su bolji od vlade i njenih pristalica. Oni su humani i pokazuju solidarnost, ali samo selektivno. Ne postoji nešto što se zove pola-moral. Kao što moral s dvostrukim standardima nije moral, tako ni polumoral nije moral. To je suprotnost istinskom moralu. Takvi su ljudi u ovom taboru, brinu se za živote 20 talaca, dok zanemaruju činjenicu da njihova zemlja u prosjeku ubija 20 nevinih ljudi na sat.
Za njih, humanost prestaje na granicama nacionalnosti. Ne ostavljaju kamen neprevrnut kako bi pomogli svakom Izraelcu, ali okreću glavu bez interesa pred Palestincem, čija je sudbina često mnogo gora. Oni se gnjeve na Netanyahuovu bešćutnost, ali ni njihova nije ništa manja. Kada je riječ o Palestincima, oni pokazuju isto zlo i hladna srca.
Teško je razumjeti ovaj fenomen, koji je u trenutnom ratu dosegao svoje dno. Kako je moguće biti šokiran prizorom izgladnjelog taoca Evyatara Davida, a slegnuti ramenima ili čak radovati se ubijanju u redovima za hranu? Kako se može zgroziti nad ubistvom porodice Bibas, a ne pokazati interes za 1.000 beba i 19.000 djece koju je ubila izraelska vojska, niti za 40.000 gazanskih siročadi? Kako izgubiti san zbog Hamasovih tunela, a ne zanimati se za ono što se dešava u pritvorskim centrima Sde Teiman ili Megiddo, na našu sramotu? Kako je to moguće? Kako se može zahtijevati posjete Crvenog krsta taocima, dok se zna da Izrael takve posjete uskraćuje hiljadama otetih Palestinaca?
Ovo je hottentotski moral. Ljudska je priroda i razumljivo je prvenstveno brinuti za vlastiti narod. Ali pokazati potpunu ravnodušnost prema pripadnicima drugog naroda, koji se masakriraju u desetinama hiljada, dok se njihova zemlja uništava pred našim očima, našim vlastitim rukama, pretvara mnoge dobre ljude sa demonstracija u ulici Kaplan i na Trgu talaca u neljude. Za njih, a neki to i otvoreno govore, Izrael mora učiniti sve da oslobodi taoce, a onda se može vratiti ratu, genocidu i etničkom čišćenju. Najvažnije je da se taoci oslobode. To nije moral niti humanost. To je bijedni ultranacionalizam.
Posmatrati ljudska bića, djecu, invalide, starce, žene i druge nemoćne, kao prah, kao ljude čije je ubijanje i izgladnjivanje legitimno, čija imovina ne vrijedi ništa i čije dostojanstvo ne postoji, ravno je biti Netanyahu, Ben-Gvir i Smotrich.
Suprotstaviti se potpunom zlu znači stati za potpunu humanost, koja u Izraelu gotovo da ne postoji. Moralno utočište u vidu kačenja žute vrpce na vrata automobila i tobožnjeg izraza brige za taoce nije utočište i ne predstavlja moral. Čak ni isprazni ekstremni ultranacionalista poput novinara Almoga Bokera, koji zna da “u Gazi nema nevinih ljudi”, a ipak želi oslobađanje talaca to ga ni za trenutak ne čini manje ultranacionalistom ili manje podlim.
Moralna snaga protestnog pokreta je samo djelomična zbog svoje selektivne prirode. Da je potpuno moralan, njegov glavni prioritet bio bi borba protiv genocida, uz kampanju za oslobađanje talaca. Njegova borba ne bi bila umanjena; njegov moralni legitimitet bio bi samo osnažen. Brojevi se ne mogu izbjeći: 20 živih talaca i više od dva miliona Palestinaca čiji su životi pakao. Srce mora biti s oboje.
