Protestni pokret u Izraelu traži osnivanje državne komisije za istragu napada sedmog oktobra, očekujući da će njeni nalazi konačno otvoriti put smjeni Benjamina Netanyahua. No, Levy upozorava da je riječ o iluziji: takva komisija ne bi se usudila dotaknuti suštinske greške decenijske politike prema Gazi, niti bi mogla donijeti političke posljedice kakve javnost priželjkuje. Umjesto razotkrivanja istine, nova „sveta krava“ izraelske politike mogla bi postati još jedan višegodišnji birokratski ritual bez stvarnog efekta

Od bezbroj pitanja za koja protestni pokret mora nastaviti borbu, komisija za istragu fijaska sedmog oktobra trebala bi biti posljednja. Za tabor „svako samo ne Bibi“ to je tek još jedan pokušaj da se Benjamin Netanyahu ukloni s vlasti. Teško da će se to desiti, čak i ako komisija bude formirana.

Državna komisija za istragu garantovano je gubljenje vremena, odvraćanje pažnje od onoga što je zaista važno, jedna glupa sakralizirana institucija koja može čak i ići naruku premijeru. Već se pletu besposleni snovi: probudit će se duh Agranatove komisije, koja je ispitivala propuste uoči Jomkipurskog rata 1973, i Netanyahu će podnijeti ostavku kao Golda Meir.

To se neće dogoditi. Skupina uvaženih sudija i ostarjelih generala održaće uspavljujuće sjednice dvije ili tri godine, na čijem će kraju javnost dobiti zamršene, uglavnom tehničke zaključke. Da li su tenkovi bili raspoređeni ili ne, da li su SIM kartice u telefonima pripadnika Hamasa bile aktivirane ili nisu.

Nijedna komisija neće se usuditi dotaći korijen problema: politiku svih izraelskih vlada, ne samo ove sadašnje, u njihovom odnosu prema Gazi i palestinskom narodu. Sve su htjele samo „upravljati konfliktom“; nijedna ga nije pokušala riješiti. O tome komisija neće govoriti.

Fokusiranje na osnivanje komisije za istragu je besmisleno. Čak je i rasprava oko njenog tipa, državna, vladina ili sistemska, samo sporedno pitanje. U današnjoj političkoj realnosti svaka komisija, pa i ona najvišeg ranga, razočarat će sve koji očekuju da će Netanyahu biti sramno svrgnut sa svih funkcija, glavna, i možda jedina, želja onih koji se za njeno osnivanje zalažu.

Nije potrebna komisija da bi se shvatilo da se desio debakl. Nisu potrebne višegodišnje rasprave da bi se zaključilo ono što je ovih dana utvrdio i Turgemanov odbor: da „Izraelske odbrambene snage nisu održale sposobnost da se nose s iznenadnim ratom“. Komisija neće pomoći ni u pokušaju da se kompletna krivica svali na Netanyahua. Agranatova komisija je političke lidere oslobodila gotovo svake odgovornosti i čak ih pohvalila; Kahanova komisija, koja je istraživala masakr u Sabri i Šatili 1982, dovela je do smjene Ariela Sharona s mjesta ministra odbrane samo da bi manje od deset godina kasnije postao premijer.

Nijedna od te dvije komisije, najuspješnije u izraelskoj historiji, nije donijela ništa što bi suštinski promijenilo stanje. Agranatova komisija nije promijenila Izrael: Menachem Begin ga je promijenio kada je nekoliko godina poslije potpisao mirovni sporazum s Egiptom. Da je bilo po Agranatovoj komisiji, bilo bi dovoljno samo dopuniti ratne zalihe, proširiti vojsku i dodati još nekoliko eskadrila ratnog zrakoplovstva.

Nijedna komisija ne bi se usudila ustanoviti da oktobar 7 ima svoj kontekst koji mora biti temeljno preobražen. A upravo bi to morala biti najvažnija preporuka bilo koje komisije, ali komisija koja bi se usudila „staviti ruku u tu vatru“ još nije rođena (i nikada neće biti). Dovoljno je vidjeti šta su ovdje uradili generalnom sekretaru UN-a koji se usudio reći isto nekoliko dana nakon katastrofe.

Stotine svjedoka pojavit će se pred takvom komisijom i govoriti o propalim pripremama i promašenim obavještajnim procjenama. To već odavno znamo. Govorit će se o transferu novca Hamasu (što se dešavalo i prije sadašnje Netanyahuove vlade) i o vojsci koja je nestala dok je sve oko nje gorjelo. Nijedna komisija neće pitati: šta ste planirali uraditi s Gazom za 10 ili 20 godina? A i da pita, odgovor ne bi dobila, jer Izrael na to pitanje nema odgovor. A za tu spoznaju ne treba nikakva komisija.

Može se imati razumijevanja za porodice žrtava koje se zalažu za osnivanje komisije. Šta im drugo preostaje osim želje da kazne one koji su doveli do njihovih tragedija? Ali protestni pokret mora napustiti svoju sigurnu zonu, borbe za povratak talaca i za formiranje državne komisije. Ako zaista želi donijeti promjenu, mora smjelo ponuditi drugačiji concept, i po cijenu gubitka dijela podrške. Državna komisija za istragu donijet će samo još „više istog“.

U najboljem slučaju, na jedan zaista dobar dan, Netanyahu će otići a zamijenit će ga Naftali Bennett.