Godinama već živimo u jednoj državi, pola jevrejskoj i pola palestinskoj. Krvarimo jedni zbog drugih i mrzimo se, jedna polovina je nadmoćna i dominira nad drugom, ali ipak postoje otoci suživota, suživota kakvog nije bilo u Sjevernoj Irskoj ili Južnoj Africi. Ultranasionalisti u Srbiji vjerovatno također ne bi dopustili vozačicu autobusa s hidžabom
Jutro je u autobusu broj 25, koji prolazi Tel Avivom od sjevera prema jugu: stariji ljudi na putu da predaju uzorak urina u klinici, mladi odrasli na putu na posao. Iza volana iznenađenje: mlada žena koja nosi hidžab. Vozi s očitom sigurnošću, na svakoj stanici čeka da se stariji putnici smjeste prije nego što nastavi dalje. Naizgled sasvim obična scena: palestinska državljanka Izraela s hidžabom u ulozi vozačice. Odgovorna za živote desetina Jevreja, pristupačna, dovozi ih na njihova odredišta, a oni joj poklanjaju povjerenje.
Ali ništa u ovoj slici nije normalno. Nije teško zamisliti šta bi se desilo u sličnim okolnostima u Jerusalemu: potencijalni linč. No u Tel Avivu tek nekolicina ljudi uopće je primijetila ovu scenu, koja u stvarnosti ove zemlje predstavlja sve osim normalnosti. Palestinka koja vozi javni autobus ulicama grada u jevrejskoj državi. Istina je da su ga Palestinci izgradili, da Afrikanci čiste njegove ulice, da u bolnicama viši ljekari govore arapski i da je u pojedinim filijalama Super-Pharma teško pronaći jevrejskog farmaceuta, ali i pored toga ova slika udara kao grom iz vedra neba.
Autobus juri prema jugu, a s njim i fantazije. Ako možemo imati vozačicu autobusa s hidžabom, zašto ne bismo imali i premijerku, ili barem gradonačelnicu? Zašto je to moguće u Londonu i New Yorku, a nezamislivo u Tel Avivu-Jafi? A ako je moguće da vozi autobus, zašto ne bi mogla biti i pilotkinja El Al-a? Kakva je razlika? I voditeljica vijesti na Kanalu 12? CNN i Sky News imaju voditeljice s hidžabom, zašto ne bismo i mi?
Misli nastavljaju lutati. Godinama već živimo u jednoj državi, pola jevrejskoj i pola palestinskoj. Krvarimo jedni zbog drugih i mrzimo se, jedna polovina je nadmoćna i dominira nad drugom, ali ipak postoje otoci suživota, suživota kakvog nije bilo u Sjevernoj Irskoj ili Južnoj Africi. Ultranasionalisti u Srbiji vjerovatno također ne bi dopustili vozačicu autobusa s hidžabom.
Nemojte potcjenjivati vozače autobusa. Čak i ako nemaju auru važnih pilota u odijelima i kravatama, oni nose veliku odgovornost. Kad sam bio dijete, prevrt’o bih svoj tricikl na bok i glumio vozača autobusa, dok je moj mlađi brat stajao iza mene i prodavao karte. Želio sam biti vozač autobusa ili premijer, šta god prije dođe. Ništa od tih snova se nije ostvarilo.
Između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, u jednoj državi čija vlada i vojska određuju sudbinu svih, Jevreji i Palestinci žive zajedno skoro 60 godina. Nedostaje samo jedna stvar: jednakost. Onog dana kada se postigne, svi drugi problemi rješavat će se mnogo lakše nego što se čini. Vozačica autobusa s hidžabom mali je korak za čovjeka, ali i za državu, na dugom putu prema jednakosti.
Nekoliko dana nakon te vožnje, u tržnom centru Zim Urban u Nof Hagalilu: živopisni, prepuni božićni sajam; Jevreji, Rusi, Arapi. Nekoliko minuta autom dalje, u Nazaretu: predivni Luna Bistro, pun jevrejskih i arapskih gostiju. Većina konobara su Arapi, ali ponekad su i Jevreji. Jevreji koji poslužuju Arape: još jedan mali korak na putu prema jednakosti.
U malom stanu u ulici koja se zove Gaza, u Jafi, tokom proteklog vikenda okupila se mala grupa Izraelaca da pogleda lijep film Michaela Kaminera, člana kibuca Zora. Film govori o izgubljenom palestinskom selu Sar’a i o zanemarivanju historije tog područja od strane osnivača kibuca, koji su upravo tu preuzeli kontrolu. Sada je kraj novembra; dva dana prije 78. godišnjice odluke Ujedinjenih nacija o Planu podjele Palestine, 29. novembra 1947. godine, Ilan Pappe, historičar Nakbe, držao je predavanje o tome.
Plan podjele nikada nije imao šansu, čak i da su ga Palestinci prihvatili, rekao je. Izrael nikada nije namjeravao da ga provede, čak i dok ga je formalno prihvatao. Činjenica je da su godinama prije Šestodnevnog rata 1967. već postojali planovi da se osvoje i okupiraju Zapadna obala. Podjela je bila kolonijalistička zavjera, a takve uvijek završavaju loše, rekao je Pappe, u Indiji, u Irskoj i u Palestini. Već se radujem sljedećoj vožnji s vozačicom autobusa koja nosi hidžab.
